Prolazeći kroz razne krize proteklih desetljeća, profesionalne i financijske, splitski HNK ipak se ne može potužiti darovitošću i umijećem glumačkog i sveukupnog ansambla.
Sa splitskih dasaka koje život znače brojna su imena odlazila u razna središta kazališnog ili filmskog života i doživljavala pune potvrde svog talenta.
Ne zalazeći duboko u povijest, pođimo za ilustraciju od Borisa Dvornika, Josipa Gende, od Zdravke Krstulović pa sve do Zoje Odak, koja je sada u punoj glumačkoj zrelosti.
Ali i neki novi klinci osvojili su ne samo kazališni prostor već i srca publike, snagom talenta razbili barijere provincije da bi još jednom potvrdili i naglasili kako grad pod Marjanom nije samo rasadište pjevača i sportaša već i iznimnih glumačkih talenata.
Arijana Čulina, još uvijek mlada glumica, uz Zoju Odak, može nositi i najsloženije glumačke projekte. Ona je možda i najsvestranija umjetnica Splita. Intelektualka par excellence.
A činilo se, na početku, kako će je teret jedne male uloge, Milijane, iz crnogorske televizijske serije “Đekna još nije umrla, a kad će, ne zna se”, ukalupiti u fah jednostavnih rolica čednih naivki.
Redatelji su ipak u tom uistinu čednom izgledu vidjeli i prepoznali nešto drugo. I tako je Arijana postala ono što jest - vrsna i nezamjenjiva glumica, odlična pjevačica i spisateljica, koja će se uskoro predstaviti i sa svojom trećom knjigom.
-Ovih dana sam jednostavno morala skresati te silne zamolbe za razgovor. Nakon dvadeset godina sve se tako dogodilo u takoreći sedam, osam dana. Malo sam zatečena moram priznati. Ali ipak se nosim s tim. Vidi što ti je televizija. Čudo jedno!
A valjda je ostalo još nešto za reći?
-Pa potrudit ćemo se zajedno. Ali nemojte me pitati ništa o privatnom životu jer tu nema ništa što bi bilo interesantno. Ja bih vam to rekla i da me ne pitate. Neke me stvari malo zasmetaju. Eto, neki dan čitam, kako živim sa svojim dečkom. Ma čekaj, dečko je dečko, a ne možeš ti sad za jednog ozbiljnog čovjeka koji ima blizu pedeset godina napisat da je Arijanin dečko. To smo apsolvirali. Je li? Imam kćerku iz prvog braka koja ide u peti razred i to je sve što mogu reći o privatnom životu.
Ali ja vas nisam ništa ni pitao o tome, niti namjeravam. Zar ne?
-Pa to je točno. Ovo sam vam rekla da vam skratim novinarske muke.
Pa skratimo muke. Hoćemo li početi od početka ili kraja?
-Svejedno mi je. Može od početka i od kraja.
Idemo onda s posljednjom nagradom, Nagradom za glumačko ostvarenje na XI. Marulićevim danima, uloga Dese u predstavi “Ptičice” HNK Split. Jeste li se nadali toj nagradi?
- Ne!
Zašto tako energično ne?
-Pa zato jer nisam navikla primati nagrade. Bila sam nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta, onda su mi jednom htjeli dati nagradu na Danima satire. Gospodin Ranko Marinković, pokojni, kojega jako poštujem, mene je pozvao, rekao je : „Dovedite mi onu plavu !“ Onda su mu doveli neku drugu, onda je on rekao : „Ne, ne , onu drugu plavu!“ pa su mu doveli mene. Rekao mi je: „Tako puno gestikulirate. Ja sam tražio jednu grešku i nisam je našao!“ I to mi je bilo strašno drago da mi je to rekao jedan Ranko Marinković jer ga jako poštujem. Njegov kompliment mi je značio. A onda na Danima satire trebala sam biti nagrađena za mladu glumicu, a onda je netko rekao da ja imam 30, a imala sam 28 godina, pa mi je i ta nagrada promakla…I eto, nastojim uvijek da svoj posao radim do kraja, da ga radim dobro i jednostavno se ne osvrćem na to, na te nagrade. Najvažnije mi je da publika osjeti i dobro primi ono što im želim poručiti, da me prepozna. A nagrade…Hvala Bogu. Mislim da ni nagrada nije uvijek mjerilo kvalitete, ali svakome je drago dobiti je i često dođe u prave ruke.
Razbacana Goge Bjondina
Točno je, nagrade često dođu u prave ruke, ali su vas ipak neke mimoišle. Jel se ljutite tada?
-Dosta me je nagrada mimoišlo, moram priznati. Ali nisam ljuta zbog toga. Nisam ljuta. Uvijek kažem da treba imati i malo talenta za prepoznati talente. Ako netko nije u meni nešto prepoznao, ili je krivica u njemu ili u meni. Ne mora biti uvijek krivica u meni.
E sad bih se ja ipak vratio na onaj početak, glumački, na onu Milijanu iz “Đekne”, koja je onako… jedna čedna djevojka se sela, a sad vas gledamo u Glamour Caffeu kao Gogu Bjondinu, onako…
-Mislite razbacanu?
Pa…Mislim sjajnu.
-Ma baš vam hvala. Gluma i jest čednost. Ona je takva. Glumci su po meni vrlo senzibilni ljudi. Bar koliko ja znam ovaj svoj krug ljudi glumaca koji pobliže poznajem. Jer da nisu takvi oni na kraju krajeva ne bi taj svoj posao mogli raditi kako treba. Glumac mora biti čovjek s puno osjećaja da bi te osjećaje mogao prezentirati drugima. Naravno da on to ne može uvijek sve osvijestiti kako je i zašto nešto napravio. Sad, ja ne moram biti lik koji ja tumačim, ja mogu jednostavno dobro vidjeti nekoga, prepoznati…Ali svaki čovjek posjeduje u sebi jedan široki spektar osjećaja. Nismo mi svi pravocrtno određeni. Dakako, imamo i dobrote i zloće, nešto je izraženije, nešto je potisnuto… Sad bi Sigmund Freud mogao govoriti o egu i idu. Dakle, to negdje postoji u nama i onda glumci kao senzibilne osobe to vade iz svojih škafetina. Ali, to se već zove talent. A vas interesira moja Goge Bjondina u Glamouru Siniše Svilana?
Da, želio sam povezati tu čednost Milijane s početka, i tu. kako vi kažete razbacanu Gogu Bjondinu kod koje nije baš sve čedno?
-To nije ni teatar ni film, to je televizija, a to je treći par postola. Reći ću vam samo neke razlike. Kad u teatru igrate morate premostiti jedan prostor da taj glas dopre do gledatelja. Ta se sredstva pak moraju zaboraviti kad radite film, ta makro sredstva, jer kod filma rade mikro sredstva, radi oko, jedan spušteni glas s ne baš puno mimike. Televizija je nešto deseto, tamo ide sve odmah. To je malo teži zadatak što radim u Glamuru, jer ja se iza nikoga ne skrivam, ne mogu reći to je netko drugi napisao. Moraš biti satiričan, komičan , iskren, da nikoga ne povrijediš, a da ne bude bez veze, da bude kratko i efektno…Dakle, sve zadatosti se moraju iskoristiti. Sama pišem tekstove pa je i to jedan izazov više za glumca.
Imamo glumce ravne onima u Hollywoodu
A i pjevate u kazalištu. U “Ptičicama” ste sjajno otpjevali Milorda?
-Volim pjevati. Možda bi bolje bilo da sam školovala glas. Kažu da je Milord bio odličan, premda ne znam francuski . A volim taj jezik.
Zato ste kao glumica imali uspjeha igrajući na engleskom jeziku. Vjerujem da je teško glumiti na drugom jeziku, uhvatiti sve te niti i boje jednog stranog jezika. Ipak, Europa vas je upoznala i kao vrsnu Lizistratu. Pričajte nam malo i o tome?
-Igrala sam na engleskom, u Odenseu, u Danskoj. Bilo je teatara i iz drugih zemalja, tamo je bila Italija, Francuska, Rumunjska, Švedska , Norveška…i tako sam igrala glavnu ulogu Lizistrate. To je bila muzička predstava s govorom i pjevanjem, sedam dana smo radili u Danskoj a potom 14 dana u Rumunjskoj . Poslije sam to igrala i u Švedskoj i Oslu. Je li teško igrati na drugom jeziku? Pa ne znam, što je drugome teško meni je lako i obrnuto. Mene di bacili da bacili ja ko da sam doma. Imala sam osjećaj da smo svi iz istog sela. Moj engleski je ipak govorni, a uspjela sam se i zezat s kolegama. Lijep se odnos stvorio među nama kao da smo sto godina zajedno. Isto je tako i kad radim sa stranim režiserima. Ja te barijere ne osjećam, a možda se to može objasniti činjenicom da radimo jedan posao koji ima jednu svoju univerzalnost.
…Jer je glumac uvijek glumac?
-Glumac je uvijek glumac! A i živimo u svijetu da možemo znati kako i drugi glumci rade u drugim zemljama, imamo sliku toga, ne osjećamo se kao glumci drugog reda. Bar se ja tako ne osjećam. Imamo mi glumaca koji su bolji nego i u samome Hollywoodu!
Imamo. Ali, to je ipak drugi svijet, druge okolnosti. A ipak, dogodi se da neki naši glumci malo “zaglume”, pa onda te živote sa scene nose stalno sa sobom. Kod vas je baš primjetna ta jednostavnost koja kao da ne ide uz status zvijezde. Posve obična žena. Je li i to jedan od razloga što vas ljudi prihvaćaju?
-To je opet individualno, to ovisi o čovjeku. Ja sam rekla da ne želim nositi te tuđe živote. Mislim da me nije ništa promijenilo, nije me promijenilo ni dobro ni zlo, ni kad sam na dnu ni kad sam nešto kako bi se reklo da sam high.
Ovaj svijet je dosta surov?
-Ništa me ne smije izbaciti iz škvare, jer shvaćam promjenjivost u svijetu, promjenjivost situacije, što bi gore sad je dole i obratno. Jedan najbanalniji prelazak ulice može promijeniti čovjekov život. A ja još polazim od toga da veliki umjetnik može biti samo običan čovjek, čovjek koji je u kontaktu s drugim ljudima. Pogotovo glumac. Zašto što igramo različite likove, jedan dan igram nekoga s pazara, drugi dan čuvaricu zatvora Desu, pa onda neku tajnicu a onda neku groficu…Ako nisam sa tim ljudima onda ne znam kako oni misle, ne mogu ih prenijeti . Živeći običan život mogu drugima prenijeti taj život. Možda ima nekih glumaca i ja ih znam, ljudi koji su zauzeli neki svoj stav ili misle da bi trebali nekako izgledati ili koji furaju neku svoju privatnu ulogu cijeli život. To se odražava na njihovu poslu, taj posao postaje ograničen jer se tu više ne zna granica što je posao a kakva sam privatno. Prema tome nema potrebe za nekakvom mistifikacijom ovoga što radimo.
Teatar bez publike nije ništa
U svemu ovome o čemu ste pričali osjeća se jedna velika ljubav, i prema poslu i prema ljudima s kojima surađujete. Koliko vam je ljubav važna?
-Pa, je, naravno da ima ljubavi. Ali otrcano bi bilo da ja sad o tome pričam. Stvarno dolazim do zaključka da te neke ljudske kvalitete jesu najvažnije. Eto, gledala sam nedavno Latinicu u kojoj sam vidjela čovjeka koji je našao 250 tisuća maraka. I on je tražio čiji je to novac, a sam živi u nekoj šupi. I sad kad je pronašao vlasnika on je zadovoljniji. To me jako dirnulo, to poštenje, ta ljudskost. Ovaj svijet je dosta surov, sve ovo ide kud ide, to nije u našim rukama ali, mislim da se čovjek bolje osjeća s osjećajem učini drugom dobro i pokušaj živjeti da nikog ne povrijediš i da voliš.
Ne tvrdim da splitski HNK nema dobru glumačku ekipu. Ali, malo po malo kao da ste na neki način nadrasli sadašnje programske mogućnosti HNK. Je li vam žao što niste išli u neki drugi centar, premda od Splita postoji još samo jedan veći centar, a to je Zagreb?
-Žao il’ nije žao? Pa ne znam. Bila sam splitski stipendist i ostala sam u našem teatru. Nije da nisam imala dovoljno mogućnosti, zaista sam dosta igrala. Možda nisam imala status neke prvakinje. Nikad nisam doživjela da je netko baš radi mene postavio neki komad, da je netko rekao, mi imamo Arijanu ona bi možda bila jako dobra u Shakespearovoj Ukroćenoj goropadi ili…Ja sam znala od malih uloga napravit nešto, te bombone. Imala sam većih i manjih uloga. A da sam baš doživjela da neko dođe zbog mene radit, ili da moja kuća postavi nešto zbog mene, taj status nisam imala. Ali, opet ponavljam, ne mogu se potužiti da nisam igrala, ali ne mogu se ni oni potužiti da ja nisam opravdala ono što su mi oni dali da igram. Nekada imam samo dvije rečenice na početku koje nisu neko ludilo, ili u “Ptičicama”, od toga treba nešto napraviti. Da li status ili nije status, zvijezde ili ne zvijezde - ne znam. No, najbolje publika ipak procijeni. Jer ja najviše volim igrati za publiku. Pa neka mi neki oproste, ali teatar bez publike nije ništa.
A ni bez dobrih glumaca?
-Pa nije ništa !
Milijana je jedan od tih bomboncina?
-Tekst nije uvijek ni najbitniji. Važno je zapravo osmišljavanje cijele uloge. Nismo mi samo ono kad govorimo, mi smo lik i kad čitamo novine i kad šutimo, kad smo u nekim svojim mislima…Sad govorimo kako se glumački zapravo razmišlja. Na kraju karijere neke glumice kad govore o svojim ulogama onda nabrajaju samo one velike role iz literature: Glembajevi, pa sam igrala Lauru, pa sam igrala Ukroćenu goropad… sve te neke značajnije likove iz literature, a ove druge “male” nekako se zaobilaze…Nisu samo ti napisani “veliki” likovi nešto što se može dobro uraditi.
O…Onim stvarima
Hoćemo li sad nešto veselije?
-Idemo, red suza, red smija… Ča je život vengo fantažija.
Za vama su dvije knjige. Sad je na redu treća koja će uskoro izaći. Kako će se zvati treća?
-Ajmo mi od početka. Prva se zvala “Životinjska posla”, druga “Putovanja, ludovanja” a treća će se zvat “Šta svaka žena mora znat o onim stvarima”.
Malo čudan naslov…Pa zar svaka žena ne zna sve o onim stvarima?
-A na koje stvari vi mislite?
Pa na …”one stvari”!
-Ja sam samo rekla o onim stvarima i nisam rekla kojima.
Ali, zna se kod nas što se misli pod “onim stvarima”. Dobro, ako sam krivo shvatio oprostite?
-Ipak će biti oko onih stvari… Ipak oko onih stvari! To i nije baš neki priručnik za žene, a nije ni dnevnik, to je nešto izmiksano. To je zapravo Goga Bjondina, moj lik iz Glamour Cafea. Knjiga ima i dramaturšku formu, imamo tu uvod, zaplet, rasplet…Mi znamo tko je ta Goga, ali ono što je zapravo, što je u sredini knjige, taj sadržaj bi se moglo nazvati nekakvim priručnikom. To je: Šta svaka žena triba znat o onome šta muški misle, ali ih nije briga, Šta svaka žena triba znat o onome šta žena misli… Kroz jedan satiričan pristup govorim o odnosu između žene i muškarca u svim mogućim situacijama.
Pa recite neku od tih situacija, neko poglavlje?
-Evo, recimo, Kave su najopasnije, Doktor je doktor, Triba se udat za nogometaša, Odijelo čini čovika…
To su ta poglavlja? A zašto su kave najopasnije?
-Kako nisu opasne ! Znate ono kad vas odvede tip na kavu?
Da, i što tu ima loše ili čudno?
-Kako nema? On me izvede pa sutra priča da me opalija. E, a neće tako više ić’! Zato prije svake kave triba otić ili kod javnog bilježnika ili matičara, pa ti onda mene zovi na kavu!
Prvu su mi knjigu nazvali kao za djecu, a zapravo bi je trebalo nazvati za veliku i malu djecu. Ali djeca obožavaju tu prvu knjigu, oni uzmu ono što je njima prihvatljivo. To su basne. Bavim se analizom društvenih pojava. U prvoj knjizi sam dala osobine ljudi ili profesija. Recimo, imamo političara, on je pijetao, biznismen je neki pas, koze na ljetovanju su dvije ženske koje se žele udati…Onda imamo male moguće i nemoguće ljubavi! Jež se zaljubio u vlasulju pa joj češlja kosu, jedan volak se zaljubio u bisernu školjku ali mama nije dala da se uda za volka jer je on siromašan, a ona je bisernica… Druga knjiga “Putovanja ludovanja” se nekako tu nastavlja, to su duže priče u stihu. Prva je tema snalaženje u životu. To je olovka, ona je ispala iz đačke pernice i ono svatko je samo iskoristio i pustio dalje dok mu je trebalo: našla se na pokeraškom stolu, dok su kartali zapisivali su punte , onda se prevrnija stol pa ju je našla konobarica, onda je došla u neku sobu gdje je bila neka aktovka, onda se našla s kemijskom, onda je kemijska vidjela da je ona ugrožava da ipak samo ova može potpisivati ugovore, onda je ova izbacila, onda se našla u nekog slikara...To je putovanje...To je putovanje jedne olovke i na kraju je našao isti đak prvak koji je i izgubio.
I tako, malo po malo došli smo Arijana i ja tamo negdje 2001. do onih stvari. Ali ostavimo to za neku drugu priliku. Za sada nek ostane zabilježeno u Zapisima i sjećanjima.
Goga Bjondina
Ma svi su se sad uvatili oko tog Glamour Cafea, oko Goge Bjondine. Nekako im se strašno dopalo ono na splitskome aerodromu. Ali, znate vi kakva je televizija. Ona sve oće skratit. Ja san htjela ispričat kroz temu o strahu od letenja avionom, kako bi što prije tribalo izgradit tu cestu Zagreb-Split. A onda se to nešto skratilo pa je moja Goga Bjondina ispala onakva kakva i je. A šta san loše rekla?
- Ajme meni svitu moj evo san van baš sletila iz Zagreba. Gospe moja mila, joj meni, a šta me izdrmalo, izdrmusalo, tamo amo, livo desno. Skoro san vlastiti bubrig povratila. Majke mi mile da se neko naša kome je triba ko ga ja ne bi mogla odma prisadit u njega.
A još govore da je splitski aerodrom drugi po sigurnosti. Je za doživit sigurni stres. A jebate, meni svi govore ono, a ne moraš se ništa bojat ako padne, ono mrtav si. A neš’ ti jebate utjehe ono, moja glava, kosti , ruke, noge a dokumenti pitaj boga čiji . Šta me to može puno utješit.
A ja, ja ljudi moji imam jednu prijateljicu, ja nju uopće ne razumin. Ona govori da je njoj let avionom ludilo, ono kad se diže… spušta…Govori ona da je čitala neku Ericu Jang , koja ono govori da ona jedino avionom može doživit orgazam. A Gospe moja kako ti sad moš razumit svit…
I tako ota moja prijateljica imala je problema na zemlji, stalno plaća te avionske karte, leti…A šta ja znan, ja to ne razimim. Meni ono, šta ja znan, ja san još uvik za ono, za ti orgazam s frajerom ono na zemlji, ono da se diže šta je normalno šta se triba dignit.
Osim toga, kod frajera ona stvar kad se digne nema nikakve opasnosti ako padne.
Fala bogu još smo uvik živi i zdravi, a osim toga kod nas je to još uvik jeftinije od avionske karte.
