ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (121) – BOŽENA SVALINA: „Ne snalazim se baš dobro ni u odličnim kritikama, a ni u medijskoj znatiželji“

Ivo Tijardović, dični skladatelj opereta Mala Floramye i Spli'skog akvarela, poput svakog dobrog lijeka, davao se na kapaljku. S vremena na vrijeme. Kako smo već godinama bolesni od antičkih tragedija što ih je HNK u Splitu uprizorivao po vrletima Mosora ili Kozjaka, opereta Spli'ski akvarel, nedavno postav­ljena na scenu ovoga kazališta, u novom ruhu, do­šla je kao melem na ranu. Bilo je zapravo vrlo dirlji­vo jednim okom pratiti što se zbiva na pozornici, a drugim oduševljenu i raznježenu publiku. Uosta­lom, veliki maestro »Akvarel« je posvetio... Split'skom malom puku, pravom autoru ovog djela.

Na premjeri 2. veljače 1991., u novoj postavi prodefili­rali su dobro znani likovi: Toma Sale, Lešandro Pampan, Stanko Golužin, Trogiranin, čudotvorni liječnik Salko Saliković, Perina Štrambera, Zenzo i Mikula, Johnny i Willy, Tonči Morovica i njegova Marica... Pa kakva Marica! Nježna, lepršava, stvar­na u fabuli, a opet...nestvarna u dometima. Onim glasovnim ponajviše. I još uvijek, vjerojatno, od­zvanja onim rijetkim sretnicima što su pratili ovu predstavu refren s visokim dometima... Tonči, moj dragi Tonči, su bokun naše mižerje i o' svita kativerje bili se moglo živit, bili se moglo jubit? S jednim posebnim timbrom, splitskim, koji je na ovoj sceni imala još samo Mirjana Donadini.

Zato i nije čudno što je pisac ovih redaka, zamolio Maricu Boženu Svalinu, za razgovor, vjerujući kako bi mnogi željeli saznati ne­što više o ulozi i o pjevačici, kad su nam već brojni tv-povodi promakli.

- Uistinu sam još uvijek zbunjena i ne snala­zim se baš dobro ni u odličnim kritikama, a ni me­dijskoj znatiželji – rekla je skromna i stidljiva operna diva Božena Svalina, tražeći odmah na po­četku novinarsku pripomoć u ovoj situaciji.

- Uvijek sam se bolje snalazila u ulozi pjeva­čice, a puno lošije u ulozi intervjuiranog.

Baletna osmoljetka

Što se mene tiče, možete Vi i otpjevati Vaše odgovore. Da­pače!

- Eh, bilo bi to divno i puno jednostavnije. Ipak, moram čuvati glas jer nas očekuju gostova­nja. Danas putujemo sa Spli'skim akvarelom u Za­dar. Uostalom, vi se šalite?!

Ne šalim se, lipo bi bilo! Božena, kakav ste osjećaj imali na pozornici dok ste pjevali ulogu Marice. Nije li Vas ipak bilo malo strah istupiti pred strogu splitsku publiku, koja je upravo od Marice uvijek tražila najveće domete?

- U pravu ste. Uhvatio me strah, i to veliki. Opereta je drugačija od opere, drugačiji je pristup. Bilo me je strah te otvorenosti koju moram iskaza­ti, strah da me publika ne shvati neozbiljnom na­kon opernih uloga.

Opera dokinula balet i judo

Znači li to da i Vi spadate u red onih koji operetu svrstavaju u niži glazbeni rang?

- Neee, nikako! Da je tako, ne bih ni nastupila. Operetu nisam dijelila po glazbi, već po otvorenos­ti koja je različita od opere. Bilo me je strah što ću morati svoju osobnost donijeti na dlanu. To je zahtije­vala i uloga Marice. Ta uloga je dosta nezgodna za pjevačicu koja je iz Splita. Ja sam čak šesnaest godina živjela u Varošu, tako da mi je taj mentalitet iz »Akvarela« poznat i jako blizak. Čak me je uhva­tila neka tuga dok sam to pjevala. Neka lijepa tuga, ako takva postoji, tuga za nečim što je, čini se, zauvijek izgubljeno, ali što se, na svu sreću, može izvesti barem na pozornici.

Jako mi je drago što sam radila s redateljem Krešimirom Dolenčićom. Moram reći da sam se prevarila u ocjeni, mislila sam, naime, da je on suviše mlad... Sada ga jako cijenim, Voljela bih da zabilježite kako mi je drago što sam nastupala s Antom Ivićem i što smo zajedno pjevali u jednoj takvoj predstavi. On je strahovito napredovao. Gospođa Filka Dimitrova-Pletikosić podarila mu je golemo znanje. I još bih spomenula korepetitore: Veru Pavasović i Rozariju Mimicu. To su ljudi koji nikad ne izađu na poklon, a cijela predstava ide preko njih. Vrijedno ih je spomenuti.

I to što ste rekli rijetko čujem od nekoga iz kazališta, i to je lijepo. Poznato mi je da ste se bavili mnogim stvarima u životu. Kako je došlo do odluke da postanete operna pjevačica?

- Punih osam godina plesala sam balet, zatim sam se bavila plivanjem, a vježbala sam i judo. I sve mi je išlo od ruke. Ali, posebice sam dobra bila u oponašanju opernih pjevačica. E sad, kako sam se odlučila za posao operne pjevačice? Ne znam ni sama kad je točno pala odluka, ali sjećam se jed­nog trenutka prije puno godina. Moja mama i ja nastupale smo u Aidi, kao robinje. Majka mi ima prekrasan glas, to niste znali? Pjeva čak bolje od mene! Dakle, bilo je to prije 14-15 godina, i na toj predstavi Aide u Splitu gostovala je jedna strana pjevačica. Nikada nisam saznala kako joj je ime, ali ona me naprosto fascinirala, očarala do te mjere da je bilo neizbježno posvetiti se pjevanju. Naravno, u operu sam se zaljubila za vrijeme školovanja, kod profe­sorice Branke Ristić u Splitu. Poslije sam studirala na Akademiji za glasbo u Ljubljani, gdje sam i dip­lomirala u klasi profesorice Eve Novšak Houška.

Nisam znao za taj podatak da ste plesali balet?

- Znam ja zašto to vas čudi. Možda zbog mo­je punije figure. Plesala sam dok sam bila vitkija!

Nisam pomislio to za što me „optužujete“, ali kad ste već dotakli to pitanje, mislim... punije figure, kako Vi to lijepo kažete, baš me zanima, a vjero­jatno i druge, zašto su operni pjevači obično »puniji«?

- Pa nema nekog posebnog razloga. Dugo se vremena mislilo da je glas bolji kada je figura punija. Međutim, to očito nema nikakve veze. Možda je razlog u našem poslu. Dosta je stati­čan posao dok se uče partiture, sjedite, normal­no i... jedete. A u vezi s vašim pitanjem, mogu li ja vama postaviti jedno pitanje, tek toliko da obrnemo uloge?

Samo izvolite...

- Zašto su balerine onako mršave?

Pa, ne znam... Da su teže, tko bi ih digao u zrak!

- E, vidite, mene nema potrebe dizati u zrak. Takva operna rola ne postoji!

Sad ste se stvarno otvorili. Moram Vam reći da mi je poznato kako ste izuzetno duhoviti?

- E sad ste me opet zbunili. Ma nisam ja toli­ko sramežljiva kako izgledam. Potrebno mi je pu­no vremena da se opustim. Pogotovo u ovakvim razgovorima. Znate, s opernim pjevačima malo se vode intervjui. Obično se sve svodi na kritike pred­stave. Poslije toga nastaje šutnja ili pak neko lije­po sjećanje na dobru predstavu, na dobro otpjeva­nu rolu. Bila bih sretna da nešto i od moje Marice ostane za sjećanje.

Imam li pravo nadati se?

Bilo je još Akvarela, brojnih solističkih koncerata diljem Hrvatske, Slovenije i Italije. Najveći dio karijere Božene Svaline vezan je uz Operu HNK Split gdje gotovo dvadeset godina nosi značajan dio opernog i koncertnog repertoara. Tu su uloge u Verdijevim operama Aida (Svećenica), Nabucco (Anna), Traviata (Violeta), Rigoletto (Gilda), Don Carlos, Lombardijci; potom u Puccinijevim La Boheme (Mimi), Turandot (Liu), Sestra Angelica; zatim Rossinijevim, Monteverdijevim, Boitovim, Svalina pjeva u Gounodovom Faustu (Siebel, Marguerite), Offenbachovim Hoffmannovim pričama (Antonia), Bizeovoj Carmen (Micaela) i brojnim drugima. Značajan dio repertoara Svaline činile su i najpopularnije nacionalne opere; od Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog (Jelena), preko Gotovčeva Era s onoga svijeta (Đula), Hatzeovih Adela i Mare te Povratka, pa sve do nezaboravnih uloga u Tijardovićevim operetnim biserima Spli'ski akvarel (Marica) i Mala Floramye. Za ulogu Đule bila je nominirana i za nagradu Hrvatskog glumišta, pa je njeno pitanje;  Imam li pravo nadati se? - bilo izlišno.