Gotovo bezbroj novih mladih lica prodefiliralo je zadnjih nekoliko godina hrvatskom estradnom scenom. U tom mnoštvu kvalitete i ne kvalitete, vrijednosti i bezvrijednosti, opstaju samo oni najuporniji. Što je apsurd!
Ali, mora se priznati, ne lete samo crne ptice estradnim nebom. Uspije i poneka bijela uzletjeti i vinuti se do zvijezda. I to, dakako, raduje iskrene poklonike dobre pjesme. Glas je to pravednika u carstvu nepravde.
U tom sveopćem lakoglazbenom kaosu u kojem je dobro poprsje važnije od dobrog vokala, a bahatost i bezrazložna prepotencija vrlina, ima na sreću i onih drugih. Poput mladog splitskog pjevača Alena Nižetića, kojemu je prošle (a i ove) godine izmakla, sada već pomalo i zaboravljena, "Dora".
Alen je uistinu dobar pjevač, skroman, potpuno prizemljen mladić pred kojim je sjajna budućnost. On ide onim težim ali trajnijim stazama, koje bi ga uz malo sreće mogle dovesti do pjevačke vječnosti. Ako takva postoji?
Kratku, ali dobru školu prošao je kroz Ninčevićev sastav "Tutti frutti", a po svemu sudeći, uskoro ćemo pratiti njegove uspone u solističkoj karijeri.
Napisao sam mladi pjevač i da ćemo uskoro pratiti njegove uspone u solističkoj karijeri, ali razgovor sam vodio s Alenom 11. travnja 1997, točno u dan prije 25 godina. Kakve li slučajnosti. Dakako, bilo je razgovora i susreta i poslije, i uvijek je dojam bio isti: skromnost u svemu osim u pjevanju!
Iskreno i pošteno
-Već su krenuli neki razgovori o mom solo-projektu zajedno s bendom. Činjenica je ipak da postoji više od dvije stotine disko klubova u Hrvatskoj u koje grupe ne mogu ući jer je mali prostor, a ni vlasnici ne mogu podnijeti cijenu tog benda. Tako da smo u početku odlučili da ja idem na Play backu sam, a da s grupom radim žive svirke. To je do sada išlo. Postoje i neki drugi planovi, ali o tome ne odlučujem ja, već svi momci i gospodin Nenad Ninčević. Ipak, meni će u svibnju ili lipnju izaći solo ploča, mi ćemo zajedno nastupati a vjerojatno će i momci napraviti vlastiti solo projekt. I bit ćemo i nećemo biti zajedno. Tako nešto!
Kad si već spomenuo Play Back, što misliš o takvom načinu pjevačkog istupa i to javno. Svjedoci smo da se to „fino njeguje“, posebice pod ovim našim nebom?
- Ne mislim ništa! Ne osjećam se dobro kada ovaj posao radim na taj način. Jednostavno, ne mogu donijeti ni sebe ni pjesmu. Razmišljam o jednom drugom putu koji bi trebao biti pravi put i tu nisam usamljen. A i publika ima istu odbojnost prema fenomenu Play Backa. Prakticiram dva seta otpjevati uživo uz gitaru, a jedan set na play backu, premda*sam uvjeren da nije ni to dobro. Smiješno je doći na binu sam, ljudi vas kao takvog vide, a čuju bezbroj instrumenata. Zato sam odlučio više koristiti pratnju uz gitaru. Nije to ništa specijalno, ali ljudima se više približim na taj način. U svakom slučaju bolje je to nego pjevanje uz matricu. Iskrenije je i poštenije.
Nogomet prva ljubav
Ide ti ta gitara od ruke, a samouk si?
- Točno je. Nisam nikada išao u muzičku školu i danas mi je žao zbog toga. Mater i otac su me tjerali da idem, ali nisam ih slušao. Ne znam note ali se vrlo dobro mogu snaći. Nogomet je meni bio opsesija. To je bila moja prva ljubav. Bio sam lud za balunom. A i danas sam! I Neno Ninčević zna zaigrati s nama. Draže mi se družiti s balunom nego trčati u nedogled po Marjanu. Trenirao sam nekoliko godina u NK »Split«. Izbacili su me jer nisam htio čistiti travu, pred susret »Splita« i »Šibenika«. Tu sam posustao i sad mi je i zbog toga malo žao.
Ali i pjesma je dobra za utjehu, a osim tog prvi si pjevač porijeklom s otoka Brača koji je nešto napravio u tom posu. Premda tamo svi dobro pjevaju?
- Drago mi je da ste se toga sjetili. Nisam nikada razmišljao o tome. Kako ne, Bračani dobro pjevaju. Otac je s Brača a mater iz Omiša, ali oboje odlično pjevaju. Puno puta sam kao dijete bio na Braču i stvarno tamo ljudi sjajno pjevaju, baš kao u Trogiru ili Šibeniku i na ostalim otocima. Ali, eto, i meni je isto tako čudno što nitko nije napravio nekakvu pjevačku karijeru a rodom je s Brača. Mislim da je to čista slučajnost.
Primijetio sam da imaš jedan simpatični „problem« u visokom registru u kojemu se osjeća promjena boje glasa?
- U životu sam slušao glazbu sastava »Led Zeppelin« i »Deep Purple«. Tu su sve pjevali pjevači koji su imali izrazito čiste i visoke vokale. Možda sam malo očaran i time. I Neno Ninčević mi je rekao da sam ja jedini pjevač kojemu se mijenja boja u različitim lagama. Neki govore da je to dobro. Ja mislim da to nije dobro. Mislim da je to i problem. Vani bi to možda bilo interesantnije nego u Hrvatskoj. Stvarno mi se mijenja boja iz lage u lagu, tako da mi to uopće nije problem. Trudim se naći sredinu gdje mi je boja bolja.
Je li opterećenje za jednog mladog pjevača pjevati u grupi u kojoj je nekada pjevao Ivo Amulić, koji je zasigurno dao prepoznatljivi timbar »Tutti Fruttiju«?
- Ne nosim teret Ive Amulića. Za njega stvarno mogu reći da je jedan vrhunski pjevač, ali razlikujem se znatno od njega. Mi smo dva različita pjevača. On u svom fahu stvarno super pjeva dok sam ja neki drugi fah. Mislim da bi on dobro pjevao i ovo što ja danas pjevam.
Ne želim se dokazivati kao fotomodel
Za razliku od nekih tvojih mlađih kolega koji u »pucaju“ na izgled, ti se, koliko vidim i čitam, trudiš dokazati kao dobar pjevač. Danas kod nas nisu baš na velikoj cijeni oni koji znaju pjevati?
- Manje mi je bitno kako izgledam. Ovim se poslom nisam počeo baviti zbog svog izgleda već zbog pjevanja. I svaki put me raduje kad se u novinskom tekstu pisac više osvrne na moje pjevanje nego na moj izgled. Ja mogu sada biti prepotentan pa reći da dobro pjevam. Da ne pjevam dobro, ne bih se bavio ovim poslom, bez obzira na izgled. Svatko traži svoj put do publike. Ja sam izabrao ovaj i nije mi žao. Ne želim se dokazivati kao fotomodel.
O tebi se u zadnje vrijeme dosta pisalo. Jesi li zadovoljan načinom na koji si predstavljen u medijima. Je li to prava slika Alena Nižetića?
- Možda, možda negdje oko 70 posto. Ali u biti mediji su odradili dobar posao jer, da nije medija, ne bi bilo ni nas. Zadovoljan sam, ali da je baš to pravi Alen Nižetić sto posto - nije!
Tvrdoglav tip
A kakav je zapravo pravi Alen?
- Mislim da sam normalan dečko i da razumijem ljude. Ne držim da sam bolji ili ljepši od drugih. Čovjek je lijep unutra.
Mislim da nije nikakva tajna da neki čudni odnosi vladaju na estradnoj sceni. Ima dosta mladih pjevača koji novinaru ne mogu izgovoriti ni jednu jedinu riječ bez dopuštenja menadžera ili skladatelja koji se »skrbi« o pjevaču. Eto, mi ovaj razgovor vodimo bez posredstva Nenada Ninčevića, tvog službenog »šefa«. On dopušta samostalne medijske istupe?
- Ja sam po prirodi malo tvrdoglav tip i to moram priznati. Nisam od onih koji nikada neće reći da mu se neke stvari ne sviđaju. Neno Ninčević je čovjek koji je napisao više od tisuću pjesama i ja to poštujem. Ali, nije on tip koji je totalno zalupan svojim autorstvom. On je normalan čovjek. Meni je otvoreno rekao: »Ako imaš koju ideju, ako ti se što ne sviđa slobodno mi reci, probat ćemo, vidjet ćemo«. I stvarno, u par slučajeva se meni nešto ne bi svidjelo, onda bi on pitao imaš li ti što svoje. I uvijek smo nalazili zajednički jezik. A što se tiče razgovora kao što je ovaj i slični, Neno mi je rekao: »Što misliš, reci«! Mislim da je to fer s njegove strane. Poznato mi je da se neki mladi pjevači drže visoko. Oni bi trebali gledati malo MTV, gledati reportaže o Princeu, o Michaelu Jacksonu... da napokon uvide da su to prave zvijezde. U Hrvatskoj nema pravih zvijezda i svi se moramo malo spustiti do zemlje. Što sam ja? Samo čovjek koji pjeva i koji voli pjevati. Ništa više!
