ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (134) – IVICA PAJER: " Ne smijemo više uskočiti u vlak bez voznog reda !"

Kada je poznati talijan­ski režiser Giuseppe de Santis, 1957 i 1958. godine obav­ljao u Zagrebu pripreme za svoj film »Cesta duga godi­nu dana«, mnogi su vjerova­li kako će on iz Italije doves­ti više svojih glumaca. Do­duše, u ovom koprodukcijskom filmu na špici su se i našla tada najznačajnija imena talijanskog filma: Eleonora Rossi-Drago, Silvana Pampanini i Massimo Girotti.

Siromašni zagrebački student iz okolice Daruvara, Ivica Pajer, ni sanjao nije o filmskoj karijeri. Piće u za­grebačkom hotelu Espla­nade« mogao je s obzirom na tanki studentski džepa­rac sebi priuštiti jednom mjesečno. U jednom tak­vom »pokušaju« zapazio ga je poznati talijanski režiser, i on je zaigrao jednu od glavnih muških uloga u filmu „Cesta duga godinu dana«.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Na špici ovoga filma po­red Pajera. pojavila su se i druga poznata filmska i kazališna ime­na; Gordana Miletić, Bert Sotlar, Tonči Vrdoljak, Nikša Štefanini, ali i Veljko Bulajić, kao asistent režije.

U svome prvom igranom fil­mu »Vlak bez voznog re­da« snimljenom 1959. godi­ne, Bulajić se poput De Santisa opredijelio za Ivicu Pajera.

I nije pogriješio. Sve je ukazivalo da je tadašnja kinematografija dobila u Pajeru pravu filmsku zvijezdu!

O tome smo početkom travnja 1990. pričali u kavani hotela Dubrovnik u Zagrebu; o filmu, o ulogama, o politici, poljoprivredi.

Neke teme je sam nametnuo Ivica, onako usputno…

-Snimalo se tada u Jugoslaviji dosta filmova, ali kako sam bio mlad želio sam iskoristiti šansu i zaig­rati u filmovima stranih reži­sera. Priliku su mi pružili ta­lijanski producenti i mislim da sam tu šansu do kraja is­koristio. Igrao sam u broj­nim filmovima, s velikim fil­mskim imenima, i nikada ni­sam zažalio - kaže Ivica Pajer,  uzgajivač konja u Popovači, sitni poljoprivrednik i jedan od »čelnih« ljudi Društva filmskih radnika Hrvatske.

Vi ste, zapravo, je­dan od naših prvih filmskih glumaca, moramo i to kazati — vrlo uspješnih, koji su krenuli na drugu stranu obale u potrazi za fil­mskom slavom. Kako ste se prilagodili tom novom svijetu, bogatijem i druga­čijem od našeg?

Iz menze na gala-priredbe

-U to vrijeme bilo je čini se,  moderno odlaziti u Italiju i pokušati napraviti karijeru. Mnogi naši glumci odlazili su u Rim, najčešće bez poziva, dakle na rizik Neki su uspjeli, neki pak ni­su. Ja sam na neki način išao na »sigurno«. Imao sam ugovor, otišao i napravio vi­še nego je to ugovorom bilo predviđeno.

Studirali ste u Zagrebu filozofiju, jeste li priželjkivali, sanjarili o tome da jednog dana postanete prava filmska zvijezda (a to ste bili), ne samo u domaćem dvorištu?

-Ne, nisam. Naravno, treba­lo se snaći u tom velikom svijetu. Zapravo, bila su to sasvim drugačija vremena Ja sam formalno iz studen­tske menze došao na svjet­ske gala-priredbe i prijeme, pune blještavila i bogatstva, a u dobru i izobilju čovjek se vrlo brzo prilagodi. Film »Cesta duga godinu dana“ radili smo u blizini Splita, ia­ko sam bio neka zvijezda koja obećava, još uvijek sam živio skromno.

Nosite li još te slike Splita?

-Te dane nikada neću zaboraviti Strašno smo se družili, a svaki slobodan trenutak provodio sam s prijateljima na »Bačvicama«. Tamo smo igrali nogomet i, jasno, gle­dali cure. Poslije toga išlo se u »Zdravljak« na Rivi. Ništa nisam zaboravio iz tih dana.

Ni »Vlak bez voz­nog reda«?

-To još manje! Taj film je značajan i za našu kine­matografiju,  a za mene po­sebice. Bulajić je tom filmu prišao epski i široko. Zaig­rao sam i s Oliverom Mar­kovih, velikom glumicom, a kasnije se pokazalo, i u fil­mu velikog režisera.

Raduje me zapravo što se TV Za­greb odlučila za prikazivanje ovoga filma na malim ekrani­ma.

Koliko je meni poznato, nikad niste zaigrali na daskama koje život znače. Kako to da niste imali nikakvih ambicija zaigrati na kazališnim po­zornicama?

Radije štala nego teatar

-Mislio sam da ćete to pitanje mimoići. Ja stvarno nisam imao nikakvih kazališ­nih ambicija. To kazalište jednostavno nisam doživlja­vao glumački. Ali, moram priznati da strašno vo­lim pogledati dobru predsta­vu. Nisam vam ja imao ni ne­kakvih velikih glumačkih ambicija, ali kako sam slučajno upao u taj posao, eto - os­tao sam mu vjeran do da­našnjih dana. Više sam volio sport i mislio sam da ću se njime baviti. Ispalo je druga­čije. Danas se bavim sasvim drugim stvarima. Imam pre­krasno imanje u Popovači  i tamo se zabavljam.

Čime se zabavljate na imanju, obrađivanjem zemlje?

-Uzgajam konje. Strašno volim konje, a voli ih i moja kći. Ono što uzgajam na zemlji uglavnom je hrana za konje. Ali, sve to nije ni na kakvim ekonomskim principima i to radim iz čistog zadovoljstva. Sve ug­lavnom radim sam, a ono što ne mogu sam - učine drugi. Posebice kada snimam.

A snimate i dalje, još ste uvijek traženi, pogotovo kod stranih redatelja?

- Da, radim uglavnom za strance. Nedavno sam završio austrijsko-njemački , film »Gavrilo Princip“ Igrao sam Gavrilova oca. Zadnjih nekoliko godina dosta sam radio, igrao u filmovima vrlo značajnih svjetskih režisera. Sada se moram malo odmoriti, a jedini odmor su mi konji. Poslije napornog rada obično razmišljam.

O filmu, ulogama?

O svemu. O politici, poljoprivredi, porodici, filmu. Vidite, situacija u hrvatskom filmu je nikakva, i ja se moram okrenuti stranim kinematografijama. A i to je politika.

Što vi kažete o tome,-isplati li se baviti politikom?

Iskreno, nemam takvih ambicija , a Vi?

-Pametno, uistinu se bolje baviti poljoprivredom. Onda ste potpuno slobodni!

Sad, koja god stranka dođe na vlast, nikada više neće biti kao što je bilo. Čim je tu opozicija, e to je onda nešto  drugo. Mene, medu ostalim,  zanima što će biti s umjetnošću, kakav će tretman imati filmska umjetnost i ljudi koji rade u toj industriji?

Mora se nešto napraviti, mora biti nešto bolje za sve  ljude.

Ne smijemo više uskočiti u vlak bez voznog reda!

Sad što se tiče vlakova bez voznog reda nisam baš siguran, ali sam posve uvjeren da je Ivica Pajer kao filmski glumac i prava filmska zvijezda gotovo zaboravljen. Bio je i te 1990-e godine kad smo pričali u kavani Dubrovnika neprimijećen. Kao sugovornik bio je simpatičan i duhovit. Anti-zvijezda! Čuo sam od mnogih da je takav bio cijeli život, bez obzira što je u stranim  filmovima igrao značajne uloge s najpoznatijim zvijezdama onodobnog (filmskog) vremena.

Ivica Pajer rođen je 9. rujna 1934 u malom mjestu Uljanik, kraj Daruvara, a umro 17. kolovoza 2006. u mjestu Gornja Jelenska.