Teško je prenijeti jedno vrijeme u posve drugo, drugačije. Još teže slike onodobne, pojave, onu mladost koja je zračila punim sjajem, a da pritom autor zapisa kao sudionik tog vremena ne upadne u zamku nostalgije i plača za vremenom u kojem je bio ljepši, snažniji, dopadivljiji, zaljubljiviji… Bilo je to vrijeme dokazivanja sebe svima i sebi.
Ali, vremena se mijenjaju, dolaze nove generacije; nove snage, nova stremljenja, nove djevojke i mladići s istim željama i nadanjima.
Za ovaj tekst sam mislio napraviti, „snimiti“ jednu crno-bijelu fotografiju tamo negdje okolo spomenika Marku Maruliću. Nadiru mulci iz Mitrovića dvora, mi iz Mihovilove, dvadesetak metara dalje iz Šubićeve Zoja Odak, koja još ne sanja da bi bila prvakinja hrvatskoga glumišta, Daša dolazi s Dosuda, lipa Brankica, moja prva susida i moja draga Živana!
One (valjda?) pričaju o lektiri, a mi glumimo Vukasa i slične „amatere“.
I onda opet, dvadesetak metara dalje, iz svoje kuće na Rivi, prođe Voćnim trgom lipa cura; široka vešta sa šotanom, balerinke…Znamo je - a ne znamo!
Jadranka Hrestak!
Kino Jadran i Prvi pljesak
E sad, izbacimo Vukase i ostale. Idemo na drugu sliku.
Druga slika je kino „Jadran“! To vam je ona lipa zgrada odma iza Matejuške. Meni poznata ka' kino „Jadran“. E, u tom kinu su neki odlučili da će svake nedilje u 10 sati biti matineja: natjecanje pjevača amatera pod nazivom „Prvi pljesak“. I dobio sam odobrenje za pristup, obzirom da je matineja.
Tamo je svira orkestar Đekija Srbljenovića, tamo su pivali i napravili svoje prve korake neki Đorđi Peruzović (neš'ti), neki Dalibor Ivanišević i Jerko Rošin (neš' ti) i…I odjednom se najavi ona lipa cura s balerinkama i vešton sa šotanom i merlom - Jadranka!
Oala, pa ona je pivačica! To je za mene bilo veliko iznenađenje. U mojim očima je ona postala zvijezda tipa Catarine Valente.
Najmanje!
Pity, pity kao povod razgovoru
Idemo sad tu sliku iz cb filma preseliti u kolor, prebaciti vrijeme 40 godina i plus nakon prvog pljeska.
Rasulo se društvo, svatko svojim putem, adio djetinjstvo, adio mladosti. Pustim tako ja u jednoj od svojih emisija u studenom 2004. godine, tek kao podsjetnik novopridošlom slušateljstvu, novoj mladosti: Pat Boonea, Paula Anku, Elvisa, Shirley Bassey i pjesmu Pity, Pity u izvedbi Jadranke Hrestak. Kad ono, slušateljstvo zove i zove; „Pa di je Jadranka, kad ćete opet pustit tu pismu…“
I u idućoj emisiji ona je bila gost „na daljinu“.
-Pozdrav svima u Splitu, posebice mojoj generaciji!
Hoćemo li kazati koja je to generacija?
Nećemo, nećemo. To neka ostane tajna. Neka računaju!
Ja ću ipak reći; To je generacija Paula Anke!
-Tako je, upravo tako, pa nek se sad misle..
U vrijeme kad si ti počela pjevati Paul Anka je bio jako popularan. On je bio baš simbol jedne lipe generacije, zar ne?
-Bio je jako popularan, bio je hit. U Splitu su ga posebno volili, bio je pun ritma, melodije…A Splićani po mentalitetu, po temperamentu su uvijek volili nešto brži ritam, tako da im je najvjerojatnije i Pity, pity ostao u nekom sjećanju iz nekih ranijih dana, godina ... Jako si me uzbudio, uznemirio Gorane, vratio kotač vremena jako natrag, i sad se moram vratiti u moje godine mladosti, djetinjstva, pjevanja, nastupanja, druženja – što sigurno uznemiri čovjeka. Jer idemo jednim svojim ritmom, tempom, svakodnevnom borbom i tako …
Pa to je jedno lipo prisjećanje, sjećam se tvoje lipe frizure, haljine, ispod je bila podsuknja inkolana s merlom, pa onda balerinke…
Divota! I sjećam se tvog prvog, prvih nastupa!
-Dobro si me prisjetio. Ovako ti je bilo na prvom nastupu; od filca zelena suknjica, naprijed je bio Elvis Presley sa nekakvim perlicama, balerinke. Prvi nastup je bio s pjesmom Catarine Valente Personalità. To se jako dugo vježbalo, skidalo s ploče, jako dugo radilo za nastup koji je bio u bivšem Domu JNA, zapravo u kino dvorani Jadran. Tu je bio Prvi pljesak!
Da, tu sam bio redoviti posjetitelj, tu su svoje prve pjevačke korake učinili brojni Splićani. Sjećam se Jerka Rošina, koji je odlično pjevao, Dalibora Ivaniševića, isto tako sjajnog pjevača i Peruzovića. Meni se to tada činilo kao da su to zvijezde tipa Paula Anke, Elvisa…
-Da, i sve to pod vodstvom Đekija Srbljenovića, to moram naglasiti, jedne krasne ekipe entuzijasta, muzičara; gitariste Igora, Ivice Bašića, mislim i da je bio i profesor Edi Radosavljević…Da, da – tu su počeli prvi koraci prema muzici, otvaranje kreativnosti, mogućnosti. I to je vrlo lijepo vrijeme za prisjetiti se slobode, ono što je svakom mladom čovjeku bilo značajno za pokazat se, bilo u sportu, pjevanju, kazalištu – nešto što je blisko mladom čovjeku, o čemu je sanjario, težio… Tako su i ti moji nastupi krenuli s ljubavlju prema muzici, prema publici - od kazališta, Dječjeg kazališta „Titovi mornari“ pa sve dalje i dalje…
Tako sam došla na te pjevačke staze, s mojim dragim prijateljima kojih se vrlo rado sjećam, od Đorđija Peruzovića, Ivaniševića…Ne znam tko je još bio…Maruška Šinković koja je u to vrijeme bila zvijezda u Splitu, bila je profesionalna pjevačica, pa Oliver koji je tek išao napraviti prve korake u muzici, a sjećam ga se i iz Muzičke škole.
Ivica Vidović bez sluha, ali…
Kakav je bio Oliver đak, daj nam otkrij bar malo?
-A da ga otkrijem? Oliver je bio izuzetan, apsolutni sluhist! Jedan dječak, ja sam malo starija od njega. Bio je izuzetan, ljubomorna sam bila na njega. Imali smo profesoricu Zorić iz solfeggia, koja bi neke akorde odsvirala, a on bi idealno pogodio koji su to tonovi, onda bi ih otpjevao, nikad nije pogriješio. Bio je izuzetan, volio je jako svirati za vrijeme pauze, nekakve jazz melodije, i onda bi znao reći; „Daj Jadranka, zatvori malo vrata i zapivajmo nešto“. Nije se onda smjelo tako nešto u Muzičkoj školi pjevati zabavna muzika, to je bilo zabranjeno. Onda je bilo ono vrijeme, Muzička škola je bila za klasičnu izobrazbu instrumentalista, vokalista. Ja sam studirala solo pjevanje, što je opet bilo jako smiješno jer sam se u isto vrijeme bavila zabavnom muzikom, pjevala po koncertima, plesnjacima, maturalcima, a s druge strane dolazila sam na satove pjevanja na kojima je moja profesorica tražila ozbiljnost, impostaciju glasa, visoke tonove…
I onda je otkrila da radiš nešto nedopušteno?
-Da, bila je prisutna na jednom izuzetno lijepom koncertu koji je bio na splitskoj Rivi, kasno navečer. I onda kad je čula kako se ja tamo iz petnih žila derem, bila je očajna. Onda mi je rekla da to ne može tako, da bi me trebalo izbaciti iz Muzičke škole, jer se ne može raditi i jedno i drugo. Ja sam joj rekla, pustite me još malo… Bila je neumoljiva. Istovremeno su bili koncerti u Muzičkoj školi gdje je isto mogla doći i publika. Sjećam se jedne zgode kad su došli moji prijatelji i prijateljice iz gimnazije na taj koncert, oni jednostavno nisu mogli shvatiti da ja pjevam zabavnu muziku, a tu, eto pjevam Figarov pir?
Grupa Anima, još nešto što je Split imao na svjetskoj razini. I u tom kvartetu si pjevala?
-Da, jedno vrijeme sam pjevala i u grupi Anima. Naš kvartet je pjevao tadašnje hitove, crnačku duhovnu glazbu. Ma, nemam riječi o tom divnom vremenu u Splitu, jednog kulturnog procvata u ono vrijeme; i teatra, muzike, Mozaika, kojemu su puno, puno doprinijeli Đeki Srbljenović , pa onda u Mozaiku je bila Lepa. Kažem Lepa, jer smo je svi tako zvali. Mislim da joj se ne bi ni dopalo da smo je zvali gospođa Lepa.
Govoriš o Lepi Smoje?
-Da, jer sam plesala u „Mozaiku“, bila sam balerina. A sjećam se i Miljenka Smoje, on bi sa svoji prijateljima navečer sjedio na šentadi točno ispred moje kuće. Tamo se o svemu pričalo i valjda je tu, iz prve ruke saznavao što se u Splitu zbiva i sve to sjajno prenosio u svojim tekstovima, pa i u nezaboravnim serijama.
Pjevanje, balet ali i kazalište?
-A joj, nemoj me Gorane podsjećati na te divne dane. Ma sve sam htjela. To ti je mladost! I plivala sam u POŠK-a. Plivala, jer bih dobila kruha i još nešto lipo za marendu. Ispunjen život! A što se glume tiče, to je još jedna lipa splitska priča. Bilo je lipih događanja. U to vrijeme mladost i djeca, imali su puno mogućnosti i slobode, bez vođenja za ručicu roditelja, nije bilo nikakvih pošasti tipa droge, to je bila nepoznanica u Splitu, mislim u to vrijeme. I to kazalište Titovi mornari, isto su okupljali jednu generaciju mladih umjetnika koji su kasnije, neki od njih, postigli velike uspjehe u hrvatskom glumištu. Vrlo rado se sjetim Josipa Gende. Baš sam našla jednu sliku s njim. Bio je sjajan, onda Ivica Vidović. Sjećam se jedne priredbe u Splitu, mislim da se zvala Zeko i potočić. Trebali smo nešto zajednički otpjevati, pa on nije imao nikakvog sluha, ali - sjajan glumac. Pa onda je u to vrijeme bila i Neva Bulić iz tog kazališnog miljea, pa Veronika Durbešić, mi smo je zvali Verica. Ona je bila jedna izuzetna djevojčica, i već tada se vidjelo da je spremna za umjetnost. Posebna je bila u svakom smislu i poslije sam je gledala puno puta na sceni, međutim nisam joj se nikada javila da bih rekla „ Znaš Verice ja sam ti ona iz Titovih mornara!“, što je možda i greška, možda bi joj bilo drago.
Onda ti je postojala u Splitu jedna dramska grupa koja je djelovala pri Šumarskoj školi, a vodio ju je Sava Komnenović, koji je bio izuzetan glumac u ono vrijeme, Hamleta je igrao sjajno. I u toj grupi sam ja nešto glumila. U Šumarsku kolu je išao Ivica Vidović i Đuro Utješinović, dosta tih momaka koji su kasnije došli na kazališnu scenu, i svi znamo što su napravili. Eto, to bi bilo iz tih mojih sjećanja, svih smjerova u kojima sam bila razbacana. Kazalište, ta scena mi je bila ljubav. Sve su to niti i veza s mojim Splitom.
Ali, te niti su „pokidane“, odjednom si nestala i postala vrlo, vrlo uspješna poslovna žena?
-S razlogom sam „nestala“. Išla sam studirati u Zagreb, udala sam se i posvetila obitelji. I nije mi žao.
Ostala su samo sjećanja koja mi sad ti vraćaš. I ugodno se osjećam, moram priznati. Sada u ovim godinama (opet nećemo govoriti kojim), često putujem i to me veseli. Nikad nisam voljela biti u prvim redovima. To je neka moja životna filozofija.
