ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (139) – JADRAN MARINKOVIĆ: "More, ti mi život značiš" svih ovih godina je tu. Nekako mi lipo priča o svemu što bi more trebalo biti ili jest za ljude koji od njega žive!"

Dobro i pitomo more, najljepši je pozdrav pomorcima. S tom po­rukom redovito je zavr­šavala emisija »Pomorska večer«, emisija za pomorce koju je iz studija HR Radio postaje Split, uređivao Jadran Marinković – sve do umirovljenja. Jadran je zasi­gurno najomiljenije dalmatinsko novinarsko ime. Pokušat ću (pokušati, velim) objasniti zašto je Jadran postao tako omiljen. Naša suradnja je počela nakon što je postao urednik Pomorske večeri. Naime, u vrijeme kad je ta emisija bila emitirana iz samo jednog centra ( iz Radio Zagreba ) redovito sam surađivao s jednom svojom rubrikom koja je živjela pa gotovo četiri desetljeća. Najprije se zvala „More na platnima naših slikara“, potom „More u stihu-pjesnici o moru“.  Zagrebački urednik je bio Zvonko Bukovina. Kad je ta emisija bila disperzirana po centrima; Rijeka, Pula, Zadar, Split i Dubrovnik, bilo mi je neugodno „utiravat“ se novom uredniku, splitskom mislim. Ivo Boko se jednog dana sjetio i uvrstio je u splitski program. Nakon njega došao je Jadran na uredničko mjesto i gotovo odmah prihvatio tu rubriku pod novim nazivom „Sva moja mora“. Tako sam ga mogao i kao čovika bolje upoznati. Nikad ni jedan jedini problem, primjedba; svaki peti ponedjeljak oko 18 sati snimio bih taj svoj prilog, a prije toga ugodna čakula u njegovoj redakciji; „Štaš popit? Sjedni, evo ti pepeljara…“ A pušenje zabranjeno!

On se pomno brinuo da emisija za pomorce bude bogata i aktualna. Zato je visoko kotirao kod pomoraca, kod njihove rodbine, kod slušatelja.

Ali Jadran nije samo to radio. Imao je svoje redovne emisije; od jutarnjih „šihta“ pa do emisija tipa „Sridom u sridu“, Četvrtkom u četvrtu“ i brojne druge u kojima su slušatelji bili najbolji vanjski suradnici. On je otvorio telefone, on je uspostavljao taj neprocjenjivi kontakt sa slušateljstvom. On je bio RADIO! U čemu je tajna te silne popularnosti? Pa rekao bih vrlo jednostavno; u jednostavnosti, dobroj pripremljenosti i u novinarskom rukopisu.

- Emisiju za pomorce počeo sam uređivati 1982. godine. Prije mene je to radio kolega Ivo Boko, koji je uredničku palicu preuzeo od Vladimira Caktaša. Kako me je to dopalo? Plovio sam prije nego sam se uhvatio mikrofona. Dobro poznajem taj svijet, te ljude, njihove probleme i život.

U početku su se ljudi javljali s pismima. Stiglo bi ih na stotine. Pisale su najvećim dijelom majke, babe, dide, cure... I s broda bi koji put stigla razglednica, pozdrav iz nekog dalekog porta. Ali razvo­jem tehnike sve je manje tih pi­sama. Ni pomorci više ne pišu kao prije jer gotovo na svakome brodu postoji telefon ili neka dru­ga, još brža veza. Ta pisma su bila fini, nevidljivi kontakti s pomor­cima i njihovim obiteljima. Sje­ćam se da sam u jednom u pismu našao i jedan dolar. Mislili su ljudi da se pozdravi plaćaju. Sad su komunikacije znatno brže i sve se doima tako blizu.

Pozdravi moraju ići!

A emisija se sada može praktično slušati na svim kontinentima, za razliku od nekih drugih vremena?

- Dok smo bili samo na sred­njem valu dometi su bili ograni­čeni pa se i emisija znatno manje slušala. Kratki val je spojio cijeli svijet i sada nas se može slušati na svim morima, u cijelom svijetu. Svaki pomorac koji ide na brod uzme i dobar radioprijemnik. Ne samo radi slušanja Pomorske ve­čeri. Pa ti dobri prijemnici mogu hvatati sve živo.

U tih nekoliko desetljeća koliko uređuješ emisiju za po­morce, jesi li koju izostavio?

- Sve sam ih radio. Svaki peti ponedjeljak kada nakon Pule, Ri­jeke, Zadra i Dubrovnika dođe red i na Split. Za tu emisiju ne mogu biti bolestan, to je nešto što se mora odraditi.

S puno zanimljivih priloga i dobre glazbe. Koliko se pripre­maš za emisiju obzirom da sada traje gotovo četiri sata?

- Uvik se pripremam, uvik ti nešto neko natukne, dođe s ne­kom idejom i onda pokušavam tu ideju razraditi. Problema ima puno, od mizernih mirovina, zdravstvenog osiguranja, do pro­blema pomoraca na stranim bro­dovima... Ipak, glavninu posla obavim u tjednu koji prethodi emi­siji. Volim imati sve: malo pomor­stva, brodogradnje, priču o riba­rima, reportažu iz nekog malog mista i stručne stvari iz pomor­skog prava. Moraš biti u toku. Onda, moraš se čuti s ostalima; direturima, kadrovicima, pravnicima... Oni znaju što će novoga biti iz oblasti koju emi­sija tretira. Eto, više neće biti na brodovima radiotelegrafista. To se ukida. U istom stoljeću se radiotelegrafija ustanovila i u istom stoljeću se ukida. Tome sam do­sta dao prostora.

Sve se mijenja, ali edan glazbeni broj je uvi­jek u emisiji?

- Je, to je pjesma »More, ti mi život značiš« koju pjeva Zlatko Pejaković. Svih ovih godina je ona tu. Tako… Nekako mi lipo priča o svemu što bi more trebalo biti ili jest za ljude koji od njega žive. Sad emisija ide četiri ure pa mora biti više i glazbe. Uvijek že­lim da to bude naš đir, da bude obojano s pjesmama s naših splitskih festivala. Ali volim u za­dnjem satu emitiranja malo spu­stiti lopticu, da to bude u jednom laganijem tempu, laganijem điru.

Dakako, svi se pozdravi moraju pustiti. Nikada nisam nikoga zaki­nuo što se pozdrava i želja tiče, pa makar morao izbaciti neki dobar novinarski tekst. Pozdravi moraju ići!

Uvijek sam na strani pomoraca

Vjerujem da je za dobru emisiju potrebna i suradnja s ostalim studijima, urednicima emisije pomorske večeri?

- Moramo surađivati. S Rije­kom nekako najviše. Tamo je mlađi đir, tamo se mnoge stvari događaju. Rijeka i Split imaju naj­više materijala na svome terenu, ostalo su više primorski gradovi. Prije smo se sastajali, a zadnju godinu dana se samo čujemo, dogovaramo i razmjenjujemo ideje.

Što za tebe znači ta emisija i koliko ti znači?

- Draga mi je, najblaže rečeno. Da nisam plovio možda je ne bih ni radio. Uvijek sam na neki način na strani pomoraca, s njihovim problemima kao što su problemi zdravstvenog osiguranja, ukida­nje beneficiranog radnog staža. O tome stalno pričamo. Pomorci ponekad idu malo suludo u neke stvari, u crni ukrcaj, pa se onda sjete da nemaju nikakva prava. Volim ih na neki način savjetovati, jer na našim prostorima ne postoji ni jedan jedini list koji bi im pomo­gao. Ne postoji ni tjednik ni mje­sečnik obojan morem. Zato je tu naša emisija da im pomogne sav­jetima, da im pomognemo a ne odmognemo. U četiri sata koliko emisija traje želim im pružiti ba­rem tri minute za njihova prava. Jer svaki mjesec dana dođe ne­što novo, te im se zabranjuje ula­zak u neke luke, onda kontrole oko droge, alkohola... Želim da sa savjetima koje im dajemo ima­ju ne samo vezu s domovinom već i s poslom. Pomorci moraju imati i nekakvu korist od te emi­sije, da je ne slušaju samo radi pozdrava i glazbe.

Kad se upali crveno svitlo

Ne zanemarujući tvoj do­prinos u emisiji za pomorce, ipak najviše uspjeha ima' u dnevnim emisijama Radio po­staje Split. Kako objašnjavaš tu silnu popularnost u gradu, naklonost slušatelja gotovo svih dobi?

- Ne znam, nemam pojma. Možda je to onaj odnos kad se upali crveno svitlo, moj stav da treba ići polako i argumentirano doći do kraja. Uvijek mi je želja pomoći slušatelju ako je to mogu­će. Oni nas plaćaju, zar ne?

Eto, ljudi mi vjeruju, nastojim ri­ješiti neke njihove probleme. Ako je moguće odmah, isti dan. Eto, prije nekoliko dana došla mi je jedna žena i govori mi da su je po­slali iz »Slobodne Dalmacije« da se meni javi. Bila je neka deložaci­ja u pitanju. Tu sam možda i ja kriv što sam se tako postavio, ali ljudi vide da imamo pozitivna rješenja. Nisu primili naknadu za porodiljni i eto ih k meni. Ipak osjete moć me­dija. Zbilja smo se otvorili u zadnje vrijeme, a nismo imali ni vrijeđanja ni grubih stvari putem tih otvore­nih telefona. Ljudi govore onako iz duše, tište ih mirovine, stan­dard, prevare, korupcija... Volim te svoje emisije, volim raditi i sa­svim je normalno da mi je drago da ima i onih koji mene vole - kaže čovjek kojeg vole slušatelji ali i radio!

-Novinarstvo je rizična profesija, profesija rizika vi­sokog stupnja, i sve je manje onih koji se bave tim po­slom iz pomodarskih pobu­da, iako ima i takvih, ali i onih drugih što ginu na ra­tištima, što bivaju ranjeni­ma ,koji ne piše između redaka, ne­go između metaka ... Herojstvo ili rizik? I jedno i drugo!

Ratovi su, nema više dvojbe, društvena pojava. Ratuje se svugdje i na svakom mjestu, i u ratu i u mi­ru: na tržnici, u prodavaoni­ci, sve manje ispred kino- dvorana, jer dobar triler može se vidjeti i na ulici, na putu, pred prepunim šalteri­ma banaka, pred stambenim zgradama gdje se sve češ­će »deložiraju« bespravno useljeni stanari, pred biroima za zapošljavanje... A sve to treba vidjeti, zabilježiti, prokomentirati u medijima, profesionalno i argumentira­no. A to je posao novinara, onoga pravog, istinskog.

Meni su prava svetkovina programi koje si vodio zadnjeg dana godine. Primjerice, ona s kraja 1989-e. Sedam sati uživancije, sedam sati programa. Čestitam ti!

-Hvala lipa, i dogodi­ne ako bude zdravlja!

I sreće, valjalo bi ka­zati, jer bilo je i prijetnji. Ne u tom programu…

U kući novinara

-A, prijete, što ja tu mogu. Vjerojatno sam neke izazvao, ali ne vidim razloga za prijetnju. Moji su istupi iskreni i pošteni. Ništa tu nema sa zlom namjerom. Sad, što to nekoga poga­đa... Prijetilo mi se svime i svačim, počevši od puške pa nadalje. Naziva me se svakojakim imenima: usta­ša, četnik, fašist. Sve je to, u stvari, vrlo neukusno. Pri­jete mi uglavnom preko te­lefona, a dobivam i takva pisma. Anonimna, naravno. Sad, kako reagirati na to? Dalmacija mi je u srcu i oku. Ima svakakvih ljudi i ne moraju me voljeti.

A kako te je primi­la Gordana Kosanović? Ni­ste baš u prijateljskim odnosima?

-A, nismo! Odavno. To datira još od njezina dru­gog izbora za predsjednicu Općine. Malo smo se pomi­rili na onoj dodjeli Nagrade grada, gdje sam je ja jedini poljubio. Namjerno, jer su nam rekli prije same sveča­nosti da nema ljubljenja. A ja sam je poljubio namjer­no, onda mi je ona rekla „Ti uvik po svome!“

Dobro ti je i rekla, Ima u tome i malo istine?

-Šta, u tome uvik po svome? A ima! Ja uvik po svome kada mislim da sam u pravu. Ponekad i nisam u pravu, pa onda nije po mome.

Dobio si brojna novinarska priznanja i Nagradu grada. Zasluženo! Kako si započeo s novinarstvom?

-U kući liječnika ba­rem jedan iz obitelji mora postati liječnik. Meni je otac bio novinar u »Slobodnoj Dalmaciji", a i stariji brat Gojko bio je već u novinar­stvu i nikada nismo razgova­rali o tome. Želio sam posta­ti pomorac kao i mnogi iz moje generacije. Završio sam srednju pomorsku i upisao višu. Lude su to go­dine kada više vremena pro­vodiš vani, a manje u učioni­cama. Vjerojatno je to zabri­nulo mog starog, pa me je upitao  bi ja malo pisao za Radio-Split. Pokušao sam, a morao sam malo za­varati i oca. Ali, osladilo mi se kod Ede Pezzija u spor­tskoj redakciji. Tu sam bio nešto više od godinu dana, a poslije više pomorske voj­ska i ponovno Radio. Već sam se bio ohladio za mo­rem, iako sam navigava dvi godine i za to vrijeme vidio čitav svijet. Poslije sam radio omladinsku emisiju, a zatim i druge emisije. I evo me tu od 1975. godine.

Tih godina javljaju se i prve kontakt-emisije?

-To je došlo dosta kasnije. S Brunom Stivičićem sam započeo, i da ni­je bilo njega, ne bi bilo ni mene u ovim vodama. A i obrnuto. Uvik to govo­rim. On je nekako na vrije­me odustao kako bi radio posao koji više voli. Prve kontakt emisije bile su pravi hit. Slušaoci su to fantastič­no prihvatili iz razloga što im se pružila šansa da i oni progovore o stvarima koje ih tište i bole, da postave pi­tanje gradskim facama di­rektno u eter. Još puno toga bi trebalo učiniti kako bi program bio bolji i duži. Započeo sam raditi kada je program Radio-Splita emiti­ran samo tri sata. Danas je dosta drugačija situacija, a moglo bi biti i bolje. Bilo bi fantastično kada bi započeli s programom u pet ujutro. I tad se sluša Radio, i tad su ljudima potrebni dobra glazba, dobra emisija i informacija...

Help iz etera

Što može po tom pi­tanju učiniti v.d. glavnog urednika?

-Malo i ništa. Drugi su problemi u opticaju. Odne­davna sam v.d. i nisam ne­što posebno zagrijan za to. Volim raditi emisije, možda nastaviti ove dosadašnje, ili pak uzeti neke s laganijim ritmom. Ne znam, vidjet ću. Poslije toliko  godina rada na ovim poslovima čovjek se mora upitati što treba dalje raditi.

Često dolazim u situaci­ju da sutradan imam emisi­ju, a nisam našao prikladnu i dobru temu, gosta u emisi­ji. Veliko je to opterećenje, jer slušaoci uvijek od vas očekuju isti nivo, bombas­tične teme, a to se ne može svaki put. Osim toga, sve su to, na žalost, neke crne te­me, neki veliki problemi koje treba istaknuti u emisiji, a to čovjeku nije uvijek drago. Ima i drugih tema, daleko la­ganijih i ljepših. Svakodnev­no mi pristižu pisma različi­tog sadržaja. Uglavnom se ljudi žale na nemoguće uvje­te življenja, na stambenu problematiku, osobne do­hotke, šikaniranja i slično Očekuju od mene da im po­mognem. Ponekad sam u situaciji da riješim neki nji­hov ili pak gradski problem i onda sam najsretniji, a op­terećenje je kada želite po­moći, a to ne možete. Jednom sam se našao u situa­ciji gdje mi je bilo vrlo neu­godno. Čekajući u redu is­pred kase u samoposluzi, jedna građanka, očito ljuta na blagajnicu, jednostavno joj je zaprijetila i rekla: „Prijavit ću vas ja Jadranu Marinkoviću! Na moju veliku sreću, ne pojavljujem se često u novi­nama pa me nisu prepozna­li, ali nije ugodno kada ljudi misle da se meni mogu ob­ratiti samo za ružne stvari. Nisam ja nikakav Bog!

Točno, jer bogovi se ne rađaju svakodnevno.

Baš kao ni vrsni novinari kao što je bio Jadran!