Toma Bebić je bio nešto posebno, nešto što ne pripada ovom usiljenom svijetu, čovjek koji po sentimentu pripada ovom podneblju, glazbeni pisac dalmatinskog miljea, čovjek koji je volio more, ljude, čovjek u kojem su podjednako stanovali tuga i sreća…
Vratiti se gotovo pola stoljeća unatrag i pokušati oslikati ono vrijeme glazbenog Splita, zaista traži malo više truda, malo više slika koje su potrebne za dočarati to i takvo vrijeme. Dakle o splitskoj, festivalskoj manifestaciji iz 1970. govorimo, o nekim najsjajnijim godinama i nezaboravnim glazbenim izdanjima koja će se teško ponoviti.
Splitski festival je u to vrijeme bio internacionalnog karaktera. Vidjeti i slušati u natjecateljskom dijelu programa Petera Holma (Cvijet čežnje), Evu Pilarovu (Kapetane moj), Solomona Kinga (More), veličanstvenog Jimmyja Cliffa (The Song We Used to Sing) ili Endriga (E piu ti amo) – značilo je nešto i za publiku, grad, glazbu…
Tu su i domaće zvijezde poput Radojke Šverko, Ive Robića, Vice Vukova, Peruzovića, Hadžimanova, Maruške, Senke Veletanlić, Miše Kovača… Nema Tereze, a ni Arsena a na pozornici se pojavljuje Toma Bebić, gotovo nepoznat. Odskače po stilu odijevanja, po ponašanju na sceni… Po svemu! A splitska publika nije nikad bila sklona debitantima (pogotovo iz Splita!), nije sklona novotarijama. A Bebić dolazi iz novinarskog miljea (znači, „netko ga je ugurao na Festival, nisu čista posla“) i sve to tako, kao što je oduvijek bilo, uz puno ćakula i sumnji.
A i njegova pjesma Nevera mali je odstup od standarda, ni novo ni staro, ali ipak na prvo slušanje neprihvatljivo. Na prvo slušanje! A on je tu Neveru donio snažno, s puno emocija, s dobrom pričom i slikama ali glasom koji je „ružan“, koji nema ljepotu jednog Vukova i već samim tim je autsajder.
Znao sam Tomu, viđao ga po hodnicima Slobodne, viđao ga po gradu, u prolazu… Dovoljan je bio samo jedan tren pomnom promatraču da zaključi kako se radi o dobrom čovjeku, jednostavnom, neopterećenom ustaljenim normama. I kad sam naknadno saznao da je bio podoficir i da je obavljao razne druge poslove, pitao sam se kome je taj mogao zapovijedati? I zamišljao ga u ulozi vojnika kojemu su pravila službe i pokornost sastavni dio službe. Nisam ga mogao zamisliti u toj ulozi. Nikad ga o tome nisam pitao jer mi u tom svojstvu nije bio interesantan. On je za mene bio prvenstveno čovjek koji pjeva, tumači razne životne priče, čovjek koji je postao poznat kao autor.
Prvi put sam mu se (službeno) obratio deset godina kasnije, 1980. godine kad je u programu bila retrospektiva FZG Split. Bilo je to iza pozornice, gledao sam ga u onim rebama na tirake (tad su bile moderne takve), a u rukama je držao jaketu (od istog štofa) i tako je nastupio i na sceni, nimalo opterećen svjetlima pozornice. Kao da su ta svjetla i sav taj sjaj njegovo prirodno okruženje. A on je bio suprotnost svega toga. Već je bio ime, za njim su bile neke dobre pjesme i nastupi koji ga kao čovjeka nisu promijenili ni za milimetar. Rekao sam mu:
Šjor Toma, bilo bi mi drago da obavimo jedan razgovor.
- Daj kakvi šjor. Izbaci ono šjor. Pa mi uvik možemo razgovarat. Pa nismo se svadili. Uvik se može i mora razgovarat. Pa ajmo pričat.
Znaš, čitam ja tebe i mislim da sam te dobro pročita. Kako ćeš ti tako fin prenit sve one riči koje ja izgovorim?
Lako, nisam baš toliko fin. Ali ako budemo razgovarali o temi koja mene zanima bit će sve OK.
- A to je?
O glazbi. Mislim da je to dobra tema. Je li Vam to odgovara?
- Evo vidiš, dvi greške u dva pitanja. Najprije šjor a onda Vi. Izbaci ono Vi!
Glazba? Izašlo je vanka ono što je bilo u meni. I naravno nisam očekiva da će to sad naići na nekakve super pozitivne odjeke. Ali ja se ne obazirem na to šta će neko reći. Pogotovo ne u Splitu di me svi znaju. To ti je redovno stanje stvari. Ovo je moj grad, to su moji ljudi i ja sam dio toga i tu je sve jasno… Da sad ne pričam piz...ije.
A kako si me ti doživija?
Kao unikatnu vrstu, kao nešto posebno, nešto što ne pripada ovom usiljenom svijetu, kao čovjeka koji po sentimentu pripada ovom podneblju, kao glazbenog pisca dalmatinskog miljea, kao ribara, kao čovjeka koji voli more, ljude, u kojem podjednako caruje tuga i sreća. Je li to dovoljno, je li ulagivački, jesam li te dobro nacrta?
- Ako je od srca onda mi se sviđa tvoj crtež. A ne volim komplimente ali mi ih je drago čuti. Aj, fala ti. Zna sam da će razgovor s tobom bit ugodan, ljudski.
Pa nismo završili razgovor?
- Nismo, bit će još prigoda za to. Mi pričamo, a ti zapisuješ. To mi nije drago. Ovo je jedan prijateljski susret, ćakula iza pozornice…
Pričamo, to je točno. I prijateljski je. I znam da je neobično mjesto di su svi uštirkani. I zapisujem, naravno. Evo sad ovog trenutka razmišljam kako postaviti iduće pitanje a da bude suvislo. O životu razmišljam, o tvom dosluhu s umjetnošću, pisanju, risanju, o poslovima i zanimanjima koji nemaju veze s umjetnošću, o onom što se ostvarilo. Postoji li još neki interes, još nešto što bi želio a nije se ostvarilo?
- Postoji. Nastup na Olimpijadi!
Za to je, pretpostavljam, poprilično kasno. A u kojoj olimpijskoj disciplini?
- Ko kaže da je kasno? Nebitno je u kojoj disciplini. I to ću ostvarit bez zajebancije!
Žao mi je što mu se ta želja nije ostvarila. I znam da bi to bilo u disciplini čovjekoljublja.
I još mi je nešto žao. Godine 2010. imao sam nezahvalnu dužnost kao urednik Večeri retrospektive odabrati 20 kompozicija za izvedbu iz polustoljetne povijesti FZG Split. Da sam iz svake godine odabrao samo jednu to je 49 kompozicija. A HTV je odredio preciznu minutažu. Može li itko na ovome svijetu zamisliti koje su to muke? A trebalo je voditi računa da tu budu zastupljene nešto laganije, nešto zabavnije, da sama priredba ima neku dinamiku.
Kažu da sam u tome uspio. Ali još i danas mislim koliko sam ljudi, autora zakinuo radi toga što sam u čašu od dva dcl trebao uliti tisuću kubika ljepote. Među zakinutima je bio i Toma Bebić što mi njegova sestra Nataša nije mogla oprostiti.
Mislim da bi mi Toma oprostio.
Tu, tu, auto, vrag ti piz odnija u kojoj se s punim pravom žali na sve moguće zagađivače lipog Splita: Jo, ča letidu isprid nosa ove rugobe tonobili, svu su nan ar'ju usmrdili i tišinu prekinili. Di mi je sad moj tovar, di su njegove drage uši, miga bi s njima pa zareva najlipju pismu vrilog lita. Ništa mi više ni ostalo o' čista zvuka, loze i jutra, ne čujem tvoju pismu sivče, k vragu oni i Oktan super! Jo ča je pametan oni moj barba Ljubo, osta je u vlaje na čistu ar'ju i frišku spizu! Tu- tu, auto, vrag ti piz odnija!
- IN MEMORIAM, MANI GOTOVAC Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (1): “Grad u teatru, teatar u gradu”
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (2) Arsen Dedić: Split kao polazište pjesničkog opusa
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (3) Split ga je zaboravio: Anđelko Đeki Srbljenović – otac i utemeljitelj Festivala zabavne glazbe Split
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (4) Tonči Petrasov Marović: Podno Mosora, odakle se vidi svekolika okolica
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (5) Maruška Šinković Kalogjera: Djevojka iz splitskog Varoša
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (6) Vinko Lesić: Festivalska produkcija nije ženska cipela
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (7) Asja Kisić: Bepina je kasno došla
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (8) Enes Kišević: Božićna lampa u prozoru
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (9) Ivica Vidović: Tiho, s mjerom za kajanje
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (10) In memoriam NEDA ARNERIĆ
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (11) Prof. Josip Mirošević: Festivali konfekcijska roba
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (12) Kako sam postao dobitnik Zlatnog pera
- Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (13) VLASTA KNEZOVIĆ: Cjeloživotna potraga za bajkom
