Što je Split nekada imao, usudio bih se reći - neprocjenjivo blago! U ljudima, umjetnicima, skladateljima pa i u radnicima, težacima. O sportašima da i ne pričamo. Danas imamo isto takvo bogatstvo u jednoj novoj mladosti, novim umjetnicima, vrijednim ljudima. Nestali su jedino težaci. Novo je vrime, nova era. I tako, zvrcnem ja Marušku Šinković u Zagreb i pričamo i pričamo. O svemu, i pitam ja Marušku di je nestala Seka Vrca, ništa ne čujem o njoj, a znam da su bile velike prijateljice. I još su uvijek!

-Čujem se sa Sekom često. Ona ti je bila samo četrdeset godina u Americi i vratila se u Split i dugo je već tu. Pa ona je tebi susida Gorane, ni 100 metara od tvoje kuće!

- Tekst se nastavlja nakon oglasa -

I tako smo se sreli, dogovorili za razgovor prije šest godina. U njenom stanu. Ostala je uvijek ista, dobroćudna dama, ostala je lijepa, neposredna i počeli smo razgovor od 1960, odnosno 1963. pa do…

Prvo pitanje je bilo POŠK-ova modna revija i Festival zabavne glazbe Split?

-Godine1960. bila sam sudionica prvog festivala zabavne glazbe. Ali ne kao  pjevačica ili najavljivačica već kao manekenka  modne revije na bazenu POŠK-a. Da, ta 1960. se danas čini tako daleko, a meni kao da je jučer bilo. Bila sam mlada, Split je izgledao posve drugačije. Imao je neke romantične vizure. Tad sam bila manekenka, glumica. Maruška Šinković je bila pjevačica manekenka, tako da je svatko imao neko drugo zanimanje. Nije to bilo ništa profesionalno - rekla je gospođa Vrca Kuljiš

Već sama pojava na jednoj modnoj reviji u Splitu, izazivala je pozornost građana. Split tada tad nije bio tako veliki grad, bio je radnički i još uvijek težački. Kako je bilo u to vrijeme biti manekenka, balerina?

-Split ko Split. Bilo nas je nekoliko koji smo nosili modele Marice Krivić, Ivice Rauniga, poznatih modnih kreatora tog vremena. Ne samo u Splitu! I tu, na bazenu POŠK-a, u pauzi, održan je prvi festival zabavne glazbe Split, koji će prerasti u tradicionalnu manifestaciju. Sjećam se jako dobro te prve večeri, sjećam se da je prvi put u Splitu nastupio Vice Vukov. Pošto nije bilo televizije, ja sam jedva čekala da ga vidim kako izgleda, slušala sam njegov glas koji je bio meni fantastičan. Već sam se bila presvukla i očima sam tražila cijelu pozornicu da vidim gdje je taj famozni Vice Vukov. Nigdje ga nema! Upitam jednog iz orkestra  molim te reci mi di je taj Vice Vukov? Jedan malo niži muškarac do njega, okrene se i kaže - Ja sam taj! Malo sam ga iznenađeno pogledala jer sam očekivala s onim glasom jednog korpulentnog visokog muškarca i zbunjeno sam mu rekla - izvinite ja sam mislila da ste viši. On me onako malo ljuto pogledao i onda mi je onako jako brzo odgovorio - Znate, ja nisam visok al' sam velik. Stvarno sam se zasramila i stvarno je bio velik i ostao velik. I do dana današnjega mislim da se još nije pojavio  tako krasan glas kao što je bio njegov.

Ova priča je s bazena  POŠK-a, a već 1963. bili ste spikerica, najavljivali ste pjevačice i pjevače na trećem festivalu zabavne muzike Melodije Jadrana Split 1963. u ljetnom kinu Bačvice.

-To je bilo doba kad svi koji su završili u kazalište, bilo kao pjevači ili glumci – svi smo počeli u kazalištu Titovi mornari. To je bilo u Getu, tu smo se sve nalazili, radili i družili. Sad je to nešto sasvim drugo, neki bar. Prođem ponekad, pogledam onako nostalgično. Premda lijepo izgleda.

Spomenuli ste to kazalište koje je dalo dosta umjetnika, glumaca. Tko je bio u Titovim mornarima iz Vaše generacije?

-Ćićo Simonelli, Mirko Kraljev, Mani Gotovac, Đorđi Peruzović, Herci Munitić…Svi smo bili u tom kazalištu i to je jedna lijepa uspomena koja će mi sigurno ostati u sjećanju do kraja života.

Bilo je to jedno lipo vrime, vrime mladosti, entuzijazma. A možemo li koju  riječ i o tom vremenu, o Splitu, splitskim lipim curama. Bili ste baš poznati kao jedno lipo splitsko lice?

-Hvala Vam, lijepo je to čuti. Da, stvarno je bilo lijepih cura. Onda nije bilo ni falših trepavica, niti napumpanih usana, ni perika, nadogradnji, zatezanja, botoksa…Ako si bio lijep-bio si lijep. Svaka mladost je bila lijepa na svoj način.

Glumili ste u filmu Lito vilovito. Meni je to fantazija od filma. Cijela jedna mladost je u tom filmu prodefilirala. Pa i splitska?

-Ah, kako se sjećate tog filma. Tu je bila Beba Lončar, Ljubiša Samardžić, Boris Dvornik. Tu je bio Đeki Srbljenović i njegov orkestar. Snimalo  se na Hvaru. Sjećam se kad se rodio Dean Dvornik. Diana, supruga od Borisa je znala doći. Svi smo čuvali Deana i sad možete zamisliti prije koliko je to godina bilo. Sad su i oni  zreli ljudi. Stvarno je to bilo davno.

Glavna rola bez riječi

Bili ste sjajna balerina, glumili u kazalištu, a posve drugačije je kad vas zabilježi filmska kamera. Tek onda se postaje poznat?

-Balerina  da, ali ne bih rekla i glumica. Sjećam se predstave Duhanski put od Caldwella, koju je režirao Kosta Spaić. U toj predstavi zapravo nisam ni riječi progovorila, a imala sam glavnu rolu. Trebala mu je jedna lijepa djevojka, trebala je imati prelijepu dugu plavu kosu. E, ne znam, izgleda sa sam to bila ja i to mi je bio prvi nastup u našem splitskom kazalištu. U predstavi su igrali prekrasni glumci koji su  zaboravljeni; Ivka Berković, Slavko Štetić, Otržan…Krasna predstava sa krasnim glumcima. Tako, dopala mi se gluma iako sam bila u baletu, iako su me Oskar Harmoš i Ana Roje jako voljeli, željela sam poći na kazališnu akademiju u Zagreb. Profesor Habunek koji je često dolazio u Split režirati opere, i on me je jako volio kao balerinu, tako kad sam mu rekla da ću ići pokušati iako sam znala da su jako su strogi bili, od sedamdesetak ljudi bi primili 6-7. Bila je mala je mogućnost da bi me primili ,ali sam htjela pokušati. Čim sam rekla profesoru Habuneku rekao mi je - Slušaj ti mala, ja ću sve učiniti da te ne prime. Ja hoću da ti ostaneš u baletu!

Ipak ga niste poslušali? 

-Nisam! Željela sam pokušati. Spremao me Ćićo Simonelli. Imala sam čini mi se Ifigeniju na Tauridi, pa jednog Držića, par pjesama Vesne Parun. Jedina osoba koja je odlučivala tko će nastaviti daje bio je profesor Gavella. I bez obzira što je gospodin Habunek bio protiv mene-bila sam primljena. I tako je počela moja dramska karijera. Bila sam stipendistica HNK Split, trebala sam se tu vratiti, pa su mi davali angažman u zagrebačkom kazalištu Komedija ali sam se ipak vratila u Split i nikada nisam požalila. Čim sam došla dobivala sam sve glavne role. Prva je predstava bila Mascerata gdje sam igrala jedinu žensku rolu Colombinu na Ljetnim igrama u Dioklecijanovim podrumima i San ljetne noći koju je režirao Strorzzi. Dakle, dva velika režisera. San ljetne noći je bio u Kašteletu u jednom divnom ambijentu. Imala sam sreću da sam dobivala jako dobre kritike u kazalištu. Jedna za drugom su se redale role, od Shakespeara, Sartrea, Moliera pa Nušića…Bila sam čak i umorna koliko je tih predstava bilo. Tako, imam lijepu uspomene iz kazališta. Imala sam sreću da sam igrala sa krasnim glumcima; Asjom Kisić, Darom Vukić, Boženom Kolničar, Ivkom Berković. Sve glumice koje do dana današnjeg imaju veliki pečat u našem kazalištu, i Ivo i Andro Marjanović, Teja Tadić, tko će sve nabrojiti. Znate, prošlo je puno vremena.

Da, vrijeme ide. Bili ste u SAD-a samo 40 godina. Vratili ste se u svoj Split. I moram Vam priznati da da se ne mogu načuditi da iz cijelog ovog razgovora niste izgovorili ni jednu jedinu riječ na engleskom. A četrdeset godina ste tamo živjeli i radili odgovoran posao. Barem ono yessss?

-Haha, a ne znam. Split je oduvijek bio moj grad. I ne samo to, ja imam kćer i unuku, i jedna i druga toliko lijepo govore i pišu hrvatski. I bilo bi me zapravo stid da dođem u Split pa da moje dijete ne zna govoriti. Premda imam nekoliko prijatelja čija djeca ne  znaju i ne razumiju hrvatski. Meni je jako to važno.

Što Vam je danas u ovoj drugoj mladosti važno? U Americi ste radili i susretali ljude o kojima mnogi mogu samo sanjati?

- Ja sam vam nemiran duh. I tamo sam se školovala i bila sam u jednom predivnom klubu. Bila sam Director of Special Events. Eto rekla sam vam jednu riječ na engleskom. I tu sam bila ispunjena, došao je toliko do izražaja i moj balet, i moja gluma. Ja ne znam koga nisam upoznala. Tu sam bila na vrhu tih njihovih special events. Ne znam tko sve nije dolazio, od princeze Diane, suprug engleske kraljice, Grace Kelly, od Pavarottija, Tonyja Bennetta, pravila sam vjenčanje Murraya Carry, gospođa Keneddy je dolazil, tu su se koncerti davali.. Ne znam koga nisam upoznala, baletne umjetnike, glumice i glumce. Tu sam bila na tom mjestu 25 godina. I da se moja unuka nije rodila, vjerojatno bih još bila tamo. Teško mi je bilo kad sam odlučila otići. Ja bih znala ići raditi rano ujutro u šest sati, ako bi bio neki veliki miting od predsjednika Clintona. Dakle od šest ujutro i vratit se u dva ujutro slijedećeg dana. Uvijek sam mislila da će se nešto dogoditi. Ali nisam nikada bila umorna, često puta niti taksi nisam u tim satima tražila. Jel vi možete vjerovati da sam sama u dva sata u New Yorku išla kući i nikad me nije bilo strah. A sad, još jedna nevjerojatna stvar. Dok sam bila u Splitu, vraćala bih se iz kazališta u 23 sata, stanovala sam kod Ilićeva prolaza i znala sam s Marmontove čekati dok nikoga nije bilo da trkom uđem u portun. Bilo me je strah.

I sad kad se sjetite tih američkih vremena i onih prije, mislim one lipe mladosti iz onih lita vilovitih, to Vam je stalo u sjećanju?

-Haha, lita vilovita. Kao balerina imala sam prijateljicu glumicu, Daru Vukić. I dalje mi je prijateljica! Kad sam bila glumica, imala sam Marušku. Ali neću nikad zaboraviti Ljetne igre. Probe su znale trajati ponekad i do jedan sat iza ponoći. Maruška bi me uvik čekala, onda smo išli tamo gdje se pekao kruh, tamo negdje u Varošu. Onda bi nam pekar stavio slane srdele i mi smo to jele kao nešto najljepše na svijetu. Onda bi me Maruška dopratila do kuće, pa bi još malo sjela i onda bi mi i dalje pričale, a moja bi mama rekla; Ajme šta će svit reć kad vas vidi u tu uru. A Maruška je bila tako duhovita pa bi rekla: - Šta će svit reć teta Oliva? Oni svit koji je dobar, taj spava pa nas neće vidit, a oni koji nas vide, ne vride ka ni mi pa neće ništa reć.

Bilo je puno lipih i nezaboravnih uspomena!

Vi ste jedna od tih lipih splitskih uspomena, i gušta sam s Vama popričati. Spomenili smo se nekih krasnih ljudi, Mirka  Kraljeva,Simonellija i Bombardellija.

Ja samo mogu reći da je za Split sramota što je jedan divan čovjek poput Bombardellija zaboravljen.

A nije jedini. Ća je bilo tega više ni!