Zove me tamo negdje 2016. godine moj drugar Feđa Klarić i pita me: Jel znaš ko je u Splitu? Odmah sam znao da je neko poseban, veliki.
- Eno ti u hotelu Cornaro Biserka Cvejić!
Sve ostalo je zapisano. Takvu čast da razgovaram sa svjetski poznatom opernom divom, jednom od najvećih nisam imao čast sresti ni popričati. I lipo smo se sreli, lipo pričali kao da se sto godina znamo. Ne toliko, ona je tada imala 93 godine.
Osvojila me njena neposrednost, jednostavnost. Ma, sve!
- Presretna sam što ste me zvali. Ja sam rođena u Krilu Jesenice. Moja mama je bila Ivka Trgo , a moj pape Stipe Katušić iz Smoljana kod Omiša. Na žalost nisam bila tamo još.
Pa kako to, k'o da je to New York? Nisu Smoljane na kraj svita, gospođo Bise?
- Ja sam izgleda više kod mame dolazila, i tu sam upoznala sve te rođake, rodice i bila sam vezana za njih više. Ne znam zašto je to tako, ali nisam imala prilike da idem kod papinih.
Moram Vam se ispričati, ne znam što mi je bilo, uzbuđenje, možda ta Vaša srdačnost i oslovio sam Vas s gospođo Bise. Oprostite.
- Neee, baš tako i treba, od srca. Tako me i zovu, samo Bise. Samo tako nastavite. Nikako drugačije!
Gospođo Bise, Vaš životni i umjetnički put je jako zanimljiv. Krilo Jesenice je mjesto Vašeg rođenja. Imali ste nepune dvije godine kad ste s roditeljima otišli u Belgiju, pa Vam onda francuski dođe pa skoro kao materinji. Još se osjeća u vašem govoru. Naravno uz sve moguće jezične mišance koje su meni kod Vas simpatične?
- Stvarno? Da, istina je da najbolje govorim francuski, mislim najpravilnije. I to je normalno. Inače griješim na sve jezike! Ali se snalazim i to vrlo dobro, ako smijem tako reći?
Ono, Dalmatinka Vas nekako stalno prati i meni je drago što je to tako. Ponosni smo na Vas. I nama je drago da imamo jednu tako slavnu Dalmatinku. I to čistu, kako Vi kažete. Nastupili ste u Veroni, u Areni i to kad je bila stota Aida! I to pred trideset tisuća ljudi. I onda su se Talijani hvalili …“Kako je naša Dalmatinka dala lekciju talijanskim pjevačima!“ je li to točno?
- Jeste, znači to ste čuli? Da, tako je bilo. Oni su mene uvijek zvali naša Dalmatinka!
A to su onda oni prisvajali i Vas i Dalmaciju?
- I jedno i drugo hahha. Od djetinjstva Dalmacija je u meni i prati me. Uvijek je tako bilo. Mama je stalno pjevala dalmatinske pjesme, kako ustane ona pjeva. Pape je bio ozbiljniji i stroži. A imala sam divne roditelje i dva brata, Ante i Branko.
Kad se spomene Split, čega ili koga se najprije sjetite?
- A kad se spomene Split uvijek se sjetim Marije Barbieri. Ja sam nju upoznala kad je ona bila jako mlada. Možda je imala šesnaest ili sedamnaest godina. Ona mi je puno pomogla da bolje upoznam Split, ona je dolazila na moje predstave.
E, pa da ne krenemo odmah od velikih, najvećih svjetskih opernih scena-idemo krenuti od Vaših nastupa u Splitu, a bilo ih je!
Jedan kiflić i noć na šentadi
- Na Peristilu, da. Nažalost sam zaboravila kad je bilo prvi put, al' sam često dolazila. Nadam se da ćete vi razumjeti, a naročito ljudi koji žive daleko od Splita. Kad sam ja dolazila, ja sam puna ponosa bila. I pjevala sam za moj Split, za moje Splićane. To je uvijek za mene bio jedan jako, jako emotivan događaj. A Peristil je jedno posebno uzbuđenje, samo ta atmosfera. Ajme, pogotovo kad u predstavi umirem, pa kad bih ugledala šišmiše-toga sam se strašno plašila. To su uvijek bili veliki događaji. Tenor je često bio gost, ali bilo je i naših. Jedna od mojih najdražih Aida baš na Peristilu je bila. Pa onda Ljiljana Molnar, ona je jako lijepo pjevala, imala je izuzetnu muzikalnost i divan glas. Često smo pjevali u Metropolitan Operi, u Zagrebu, Beogradu… Čak i u Francuskoj smo imali turneje zajedno.
Nakon pjevačke karijere posvetili ste se pedagoškom radu. Pa, recimo, kad bi Vam došao netko tko je noć prije spavao na šentadi i pojeo samo jedan kiflić, zanima me kako biste mu pristupili na audciji?
- Morala bih ga najprije čuti i onda po onome što osjećam to bih rekla. Ali uvijek sam pazila da ne uvrijedim. Jer, to je jako opasno, to ostavlja traga. Često puta profesor i oni koji slušaju nemaju takta, i to je rana onomu koji pjeva.
Znate li zašto sam Vam postavio prethodno pitanje? Tako je zapravo započeo Vaš pjevački put. Išli ste u Beč kao osoba koja zna strani jezik, kao prevoditeljica i nitko Vas nije predstavio kao pjevačicu. Kako je to bilo?
- To je bila jedna grupa naših pjevača koja je snimila jednu rusku operu. I htjeli su se okušati u Beču. Tu je bio Duško Popović, Sesardić…Tu je bilo dosta njih. Uglavnom su to bili beogradski pjevači. I oni su mene vodili da idem s njima u Staatsoper u Beču kao prevoditeljicu, a ne kao pjevačicu. Išla sam, gledala druge kako pjevaju na audiciji. I skupilo mi se u srcu. Počela sam plakati, ali ništa nisam govorila, prevodila sam i vratim se u Beograd. Tamo u Beogradu bio je Bogdan Babić, dirigent, jedan prekrasan čovjek koji mi je puno pomogao u karijeri, i rekla sam mu zašto mene nisu predstavili. Mogla sam isto pjevati kao i oni? A on mi kaže, evo ti broj telefona i zovi Karajana! Ja sam onako naivno mislila da se to zove kao kod nas direktora Opere. I zovem ja Beč, i naravno, javi mi se njegov sekretar gospodin Mattoni. Kažem mu da sam ja ona djevojka koja je prevodila ali da sam i mezzosopran i da bih voljela da me poslušaju. Onda mi je on rekao, dođite u ponedjeljak. Tako je i bilo, dođem ja ranije, imala sam ogromnu tremu i ja pjevam. Tu je bio direktor Opere i još jedan. Bila sam gladna, nisam doručkovala, nisam imala para. Otpjevam ja ono što su mi rekli, ali onda kažu da još jednom otpjevam da čujemo Amneris, da čujemo visinu... Ja to otpjevam, ali sam naravno, posljednji ton koji je jako visok malo teže pjevala. I oni mi to kažu. Onda sam im rekla: ne biste ni vi to mogli otpjevati, spavala sam na stanici i nisam doručkovala. Oni su bili iznenađeni, rekli su mi da bi mi oni platili smještaj i sve što treba da sam im na vrijeme rekla. Uglavnom, moja audicija je prošla. Nakon toga, išla sam doma. U početku sam mislila da će me odmah zvati, ali prolazi vrijeme i nema ništa od poziva. Moj Duško me tješio i govorio mi je da će biti još prilika, da zaboravim to.
Duškić, idem za Beč!.
- Jednog dana imala sam temperaturu, fala Bogu, jer ne bih bila toliko hrabra, i zovem ja bečku Operu. Javi mi se gospodin Schneider, direktor i jedan prekrasan čovjek. Ja mu se predstavim. Naravno, ne sjeća se. Ja sam znate ona koja je pjevala Amneris na audiciji pa mi je pobjegao posljednji ton. A on mi kaže „pa mi smo vas tražili! Jel' možete pjevati Amneris? Simionata nam je sad otkazala. I ja kažem hoću. A imala sam fibru i kašljala sam. I on mi kaže da za četiri dana moram pjevati.
Vrati mi se moj Duško s posla i ja mu kažem: Duškić, idem za Beč! On mi je na to odgovorio da kako ću pjevati kad ne znam sve na talijanskom? Ja ću to nešto talijanizirati, oni su Nijemci i snaći ću se. I…Tako je i bilo, otišla sam. Brigit Nilsson je bila Aida. Na moju sreću Berislav Klobučar, koji je iz Zagreba, bio je dirigent i sve je dobro prošlo.
Kako ste to tako jednostavno rekli; …I prošlo! Eto saznali smo sve o tom početku, o Amneris, o Areni u Veroni, o Splitu a o Metropolitanu u New Yorku ni riječi. A tamo ste pjevali „samo“ deset godina. A Metropolitan je Metropolitan!?
- A moj Split je moj Split! Te emocije nigdje nemam kao u Splitu, tako jake. Ne može se to opisati!
Ma super, onda to neka Split upiše negdje, neka zabilježi jednu takvu ljubav jedne svjetski poznate operne primadone, zabilježi jednu sjajnu prošlost da je Biserka Cvejić pjevala tu. Ipak Metropolitan?
- A pa bilo je to strašno, Metropolitan je stvarno uzbudljiv. Kad sam dobila poziv da tamo pjevam opet je to bila Amneris u Aidi. Hvala Bogu tu ulogu sam jako voljela. Mislim da sam lijepo pjevala, imala sam jako veliki uspjeh, bila sam uzbuđena i prijatno iznenađena. Premijera mi je prošla prelijepo.
Koliko puta ste nastupili na toj prestižnoj sceni na kojoj nastupaju samo najveći?
- Jedno deset godina, to je bilo najviše Aida, Azucena u Truaduru, Eboli Don Carlos, to mi je bilo onako kako kažu Francuzi cheval des batagle. Zato što su visine tu. I to su posebni događaji i osjećaji. Pa vidite sad kad se prenosi na malim ekranima kakva je ta sala, pa uvijek najveći pjevači, orkestar…Ali, to nije kompliment, ono što sam osjećala, ne u kazalištu nego na Peristilu, to ne mogu objasniti. To je nešto najjače, to su takva uzbuđenja. Jer onda mi u isto vrijeme dođe čitava moja mladost, moj Split, mama koja je pivala cili dan dalmatinske pjesme . Vjerojatno sam ja od nje dobila glas. I ona je uvijek bila uz mene. Imam dva brata, ali nitko nije pjevao. Mama, od jutra do mraka. I tako da sam ja uz nju i moju Dalmaciju, u Belgiji uvik pivala.
Tako je mama pivala, a Biserka s najvećim opernim imenima.
Spomenula je Mariju Barbieri. Evo što je ona o njoj zabilježila:
Nakon ostvarenih 77 mezzosopranskih uloga u blizu 1.800 predstava na scenama širom svijeta i iznimno uspješnog pedagoškog rada Biserka Cvejić je u Zagrebu, u srijedu, 31. ožujka 2004. obilježila 55 godina umjetničkog rada. Biserka Cvejić bila je pravi verdijanski mezzosopran, a istodobno je s profinjenim osjećajem za stil i savršenim vladanjem jezikom izvanredno tumačila i francuske operne likove. Od 1961. redovito je gostovala u Metropolitanu, koji je bio pozornica njezinih najvećih uspjeha i priznanja. Pjevala je u Scali, Areni u Veroni, napuljskom San Carlu, Covent Gardenu, Boljšoj teatru u Moskvi, Teatru Colon u Buenos Airesu, Tokiju.
Biserka Cvejić (r. Katušić) rođena je u Krilu Jesenice pokraj Splita 23. studenoga 1923. Djetinjstvo je provela u Belgiji, pjevanje je učila na beogradskoj Muzičkoj akademiji, debitirala je 1950, od 1951. do 1961. bila je članica Beogradske opere. Godine 1961. stupila je u angažman u Bečku državnu operu u kojoj je ostvarila 25 uloga i oko 370 nastupa te dobila naslov komorne pjevačice. Istodobno je od 1975. do 1978, kada se povukla sa scene, bila i članica Zagrebačke opere, u kojoj je ostvarila antologijske kreacije Verdijevih Amneris, Azucene i Eboli u Don Carlosu, i Bizetove Carmen. Pjevala je lijepim ujednačenim snažnim i toplim glasom sigurnih visina, s vrhunskom muzikalnošću i izrazitim osjećajem za glazbenu i scensku karakterizaciju. S posebnim je uspjehom pjevala i Charlottu u Wertheru, Preziosillu u Moći sudbine, Dalilu, Princezu u Cileinoj Adriani Lecouvreur i Giuliettu u Hoffmannovim pričama. Glas joj je zabilježen na nekoliko studijskih i živih snimaka cjelovitih opera. Za svoj umjetnički rad, 2001. godine, dobila je najviše francusko odličje - orden Legije časti.
Umrla je 7. siječnja 2021. godine u Beogradu u 98. godini.
