Morate mi oprostiti, ali moram odmah spomenuti da je prošlo točno dvadeset godina od kad sam razgovarao s jednom damom iz Male Venecije. To Vam je Vranjic, naravno.
Bilo je susreta i nakon toga. Ona je super osoba, ali ona će vam u jednom razgovoru bar sto puta spomenuti rič TEATAR!
Ako je sretnete, primjerice na Ribarnici i pitate šta je kupila, na brzinu će reć;
„-A evo malo ribe, pa moram to spremit, a onda u teatar!“
Tako otprilike.
Znao sam njenog oca, ono ka dite. On je bio inspicijent u splitskom Teatru. Dobri, stari Vatroslav Tudor. Na tom mjestu ga je naslijedila njegova kći Elza Tudor Gančević, s kojom sam popričao 2002. godine kad je „proslavila“ 35. obljetnicu rada u splitskom HNK.
- A kod mene je to počelo prije 35 godina, u pravu si. Ma nema proslave jer sam ja i prije toga bila vezna i to od malih nogu uz teatar. Familijarno, otac mi je radio i stalno sam bila uz njega. Išla sam u glazbenu školu, trebala sam biti nastavnica glazbenog odgoja ili profesorica na muzičkoj školi, to su bile ambicije, tako sam i počela. Ali ova je strana prevagnula po tradiciji.
Što se zbiva iza scene u kazalištu ili dok traje predstava ili kad se ugase svjetla?
-To vam je zapravo jedna čarolija, priprema za predstavu i sve ono što posjetitelji ne vide. Mi svaki put rečemo da se dogodio porod. Vrlo je složeno pripremanje jedne predstave, ali smo sretni i zadovoljni kad se sve to završi. Uglavnom se uvik sretno završi.
Sve je počelo na Splitskom ljetu?
-Da, upravo na Splitskom ljetu. Ako je 35 godina, kao neka obljetnica, onda je to bilo 1967. godine. Puno je to godina, promijenili su se ljudi, dosta toga je drugačije, otišla je čitava jedna generacija, učitelja naših. Zapravo ljudi koji su stvorili to, tako da bih iskoristila ovu priliku, ovaj naš susret koji se dogodio baš na godišnjicu naših velikih, važnih ljudi koji su stvorili ovaj teatar, koji su zaslužni: to je Silvije Bombardelli, Tomislav Kuljiš i moj otac. Eto, slučajno je godišnjica njihove smrti i ja bih se svima njima željela zahvaliti za sve što su napravili za Split i za teatar i za buduće generacije.
Da, katkada zaboravimo na neke ljude koji su pokazali put, utabali neke nezaobilazne, umjetničke staze?
-Tako je. Uostalom Silvije Bombardelli je stvorio Splitsko ljeto, operu, filharmoniju… Tu sam i počela baš sa Bombardellijem u predstavi „Adam i Eva“. To mi je bila prva opera na Splitskom ljetu. I tako…Taj posao ne možete naučiti, ne mogu ja to nikome objasniti.
Turandot i Galerija Meštrović
Elza, kad se izvodi opera „Turandot“, koju obožavam, naročito ariju Nessun dorma…Pa kad ono božanski „zapraši“ Pavarotti: Dilegua o notte! Tramontate stelle! Pa onda udari Vinceró… Cila jedna priča, bajka. Divota od arije, divota od opere. Ne znam komu nije drago to svevremensko djelo. A i Vama je, pričali ste mi jednom, posebno drag Turandot. Koje uspomene budi?
-Imam uspomene jer sam još kao dijete pjevala u dječjem zboru i nastupala u toj predstavi koja je bila senzacionalno izvedena u Galeriji Meštrović, negdje 1954-55. godine, i to s našim velikim umjetnicima; Atilio Planinšek kao Calaf, a nastupala je i jedna naša američka pjevačica Lucija udović i nezaborava Alma Peranić i Duško Kukovec…To su sjećanja i uspomene iz djetinjstva. Kako sam ja počela u dječjem zboru, pa onda u Carmen… Bilo je tu puno djece i mojih prijatelja, Vasja Kovačić, od naših iz kazališta, bio je tu i Tonko Simonelli.To su bili događaji, pa događaj je bio i povratak kući poslije predstave Turandot. Nije bilo prijevoznih sredstava kao danas. Probe su trajale do kasno u noć, bila je cijela mornarica, vodovi iz Lore kao statisti….Sjećam se da se datum izvedbe poklapao kad bi izlazio mladi Mjesec, tako da se sve složi i inscenacija i glazba.
Radili ste i kasnije u Galeriji Meštrović. Kako je raditi Vaš posao na jednoj takvoj sceni?
-Galerija Meštrović je jedna scena, a Peristil je nešto drugo. Dobro, to mi je stalno radno mjesto, vro komplicirano i zahtjevno. Ali uvijek postoji improvizacija u našem poslu. Sve to radi ekipa ljudi koji su intuitivno povezani i ne može se ništa dogoditi jer svatko osjeća što bi trebalo biti ako zakažu komunikacije. Na jednom Peristilu danas vam je isto kao i pred 35 godina. Iako je tehnika uznapredovala, iako smo išli s kompjutorima, mobitelima i šta ja znam, uvijek se dogodi da nešto frcene Instalacije, a i svi su ti aparati već i zastarjeli, onda je dreka, svađamo se hoće li sve točno biti, hoćemo li se čuti…Ali, ipak izađu predstave!
Uvijek je u našem teatru bilo velikih imena
U kazalištu imate sada i mikrofone, zvučnike, pa ipak se zna dogoditi da pjevač ne dođe na vrijeme na scenu. Ima li tu pomoći?
-To zna biti „zabavno“. U operi je to vrlo interesantno jer zapravo nastane strka jer glazba ide. Ona ima svoje trajanje, svoj tempo i kad se otvori zavjesa, kad započne predstava, dogodi se da su ljudi ponekad zamišljeni. Ja pjevače zovem da sve bude na vrijeme, ali dogodi se nekad da je netko zbunjen, pa čak i da zaspe. Znali smo mi i čekati da neki solista dođe iz hotela. Recimo, ima početi Aida, zato morate uvijek sve ama baš sve provjeriti. Ljudi više ne dolaze sat vremena prije početka izvedbe na svoje radno mjesto i to je jedan problem. Neki, eto, to sebi dopuste. No zapravo svi su ti ljudi dragi i svi smo jedni drugima potrebni prije i za vrijeme predstave.
Evo prije koji mjesec dobili smo mladog pjevača Mužeka. Mogli bismo reći da je on već sada zvijezda. Nastupa i vani na velikim pozornicama. Maloprije ste spomenuli velika imena koja su nekad radila u teatru?
-Da, uvijek je u našem teatru bilo velikih imena; Kukovec, sjajni Ante Marušić, Alma Peranić. Imali smo i operetnu primadonu Mirjanu Donadini Perić, nezaboravnu Perina, a i danas kao šjoru Petronilu. Ne možemo se udaljiti od naših splitskih predstava, to je naše blago. Donadini je bila sjajna pjevačica, pjevala je ona i u operi Ero s onoga svijeta, U Zrinskom, cijeli repertoar naših kompozitora. Split je stvarno dao, pa i iz moje generacije, mogu se pohvaliti da imam kolegu Franu Parača koji je napisao sjajno djelo Judita. Split je jedno plodno tlo, dao je glazbenike po cijelom svijetu…I maestra Barezu, i redatelje Petra Selema, Božidara Violića…Sve su to naši splitski izdanci. U splitskoj Operi pjevao je i jedan Ilija Žižak, Atilio Planinšek, Piero Filippi.
Sjećam se vremena kad je to kazalište bilo prepuno, kad se umjetnicima bacalo cvijeće na pozornicu. Malo se to izgubilo. Nema više onih velikih ovacija na sceni, bez obzira kako i tko pjeva ili pleše. Gubi se pomalo taj kazališni život?
-Opera se malo opustila jer nema para. Jer kad treba postaviti jednu opernu predstavu, onda se uvijek pita koliko to košta? Split je postao siromašan što se tiče koncertnih dvorana.
Nezamislivo je da imamo samo dvoranu Teatrina kao koncertnu dvoranu?
-Slažem se, ali i u toj dvorani su nastupali svjetski umjetnici. Ja sam 15 godina bila okretač nota, tako da sam upoznala na taj način i puno svjetskih umjetnika. Upoznala sam Antonia Janigra, Vidu Tomšić koja je svirala s našom filharmonijom…A izdanak opernog života je Loris Voltolini. Mi smo vam svi djeca kazališta.
Balet, on je malo zahtjevniji, a inspicijenta?
-Svirala sam na nekim predstavama kao korepetitor dok se nije dogodila jedna nezgoda s mojom rukom. I tako sam naučila dosta toga slušajući glazbu. Jer mi za vrijeme školovanja nismo imali toliko tih sredstava informiranja što se tiče televizije, CD-ova. Bio je neki stari gramofon ili radio kojeg smo po noći navijali, slušali i odlazili smo na koncerte. Čak sam bila jedno vrijeme u akciji kad je naš Teatar izgorio. Onda smo s pokojnim Markotićem organizirali Glazbenu mladež. Mogu reći da sam skupa s njima bila jedna od začetnica, i nastavila je to Gordana Lesić koja to vrlo uspješno vodi. Uvijek me zapravo veseli kad se rađaju mladi ljudi koju vole muziku, koji vole Teatar. To je nešto najljepše!
Voli li vaš sin glazbu?
-Voli i studira glazbu.
A je li istina da ste ravno s jednog koncerta išli u rodilište?
-To je bilo jedne kišne večeri haa. Ili u teatru ili na koncertu, vrlo sam malo kući. Tako se nekako dogodilo. Kad je završio koncert otišla sam ravno u rodilište. Ali nije mi baš bio termin. Moj je sin od malih nogu je bio u teatru, kao i njegov dida i ja.
Radili ste i na Splitskom festivalu i to u vrijeme kad je bio internacionalnog karaktera?
-Splitski festival je tada imao puno dobrih i svjetskih pjevača. Ali, više volim teatar. Teatar je dragocjenost. I na filmu sam radila. Krivo mi je šta nikad nisam mogla ocijeniti kako je u gledalištu. Ja sam uvijek bila tamo gdje se događa neka druga predstava- rekla je Elza Tudor Gančević iz najjače splitske teatarske loze!
