Baš u ovom vremenu kad misli putuju, pojma nemam kako i zašto neka sjećanja naviru i zaustave se tamo negdje u nekom škafetinu mozga za koji sam bio siguran da je prazan i da je to daleka prošlost. Posebice onog lijepog riječkog perioda novinarskog života koji me vezuje uz taj grad i moju dugogodišnju suradnju s „Novim listom“ i svim ostalim sjajnim izdanjima novinske kuće Edit, posebice „La voce del popolo“ pa nezaboravna su sva ona lijepa sjećanja iz Zvonimirove ulice pa i činjenica, saznanje da „preuzimam „resor“ čuvenog Maria Kinela, dakle novinske tekstove koji govore o muzici koja je meni bila i ostala strast i teško životno breme, posebice u ovo jesenje životno doba kad se teško može i naslutiti da će glazbeno stablo ponovno propupati i postati cvijet pun mirisa i boja.
Ali ovom prigodom nećemo o glazbi, već o susretu s velikom dramskom umjetnicom - Nevom Rošić, susretu kojim se ponosim i koji mi je omogućila svojim imenom meni draga Mani Gotovac s kojom je i započela kolumna Zapisi i sjećanja i evo dogurala do 150-og izdanja, a sve u nadi da ćemo se na taj način sjetititi nekih važnih ljudi izgubljenih u vremenu koje neminovno ima zadatak da gazi, vremenu sklonom zaboravu.
Dakle susret je bio zakazan u riječkom kazalištu Ivana Zajca i imao sam čast sjesti na sjedalicu pored čuvene Neve.
Poslužio sam se laganom novinarskom uvertirom pa je iskrslo pitanje o dojmu i važnosti kazališne kritike. Imajući u vidu da je njen otac dugo godina bio kazališni kritičar u Novom listu za koji sam želio napisati tekst o velikanki hrvatskoga glumišta.
-Da, moj otac je bio kazališni kritičar Novog Lista punih 30 godina. Diraju li me kritike? Da, diraju! Ja ne mislim da su kritike nepotrebne ako mislite na one pisane. One su nepotrebne ako loše napisane, ako nisu informacija publici i ako se iz njih ne vidi ništa o onome što je netko napravio na sceni. Ima vrlo često glupavih „kritika“ koje prepričavaju sadržaj i u kojima se iz leksikona prepisuju podaci o autoru teksta. U novinama takvih ima vrlo često a manje u specijaliziranim časopisima. Ako pustimo ove koje su zapravo loše kritike, da, naravno – diraju me. Nastojim ih pročitati, shvatiti koji čovjek iz toga stoji, na koji način gleda kazalište. Moram procijeniti što se krije iza te kritike: ukus, znanje, pažljivo oko… Ako je tako, onda tražim nešto što bi meni moglo biti korisno.
Jeste li imali priliku doći i pod očevu pisanu kritiku?
-Znate, on se toga klonio. Bio je vrlo strog i moralan čovjek pa je smatrao neukusnim da o meni piše. Ali, kako se događalo da sam gostovala na Rijeci s kazalištima iz Zagreba, a on je morao zabilježiti ta gostovanja, onda bi u mom slučaju to zabilježio vrlo skromno, pa mkr am igrla glavnu ulogu. Lauru „u agoniji“, Dakako, ne smijete preskočiti, pa je samo spomenuo kqko je Neva Rošić s uspjehom odigrala tu ulogu. To je ispravno. Ne znam što bi bilo da nisam 1953. godinr otišla u Zagreb i da sam ostala kao glumica u Rijeci.
Vaša sjećanja na Rijeku, je li to djetinjstvo, mladost? ili pak nešto drugo, snažnije?
- Prisjećam se mnogih trenutaka, osim mladosti i djetinjstva, koje u objektivnim okolnostima nije bilo posebno lijepo. Bio je rat i ono poratno doba koje je bilo vrlo teško, i u Rijeci se osjećalo jako dugo. Sve do trenutka dok sam bila dolje trajao je taj egsodus. Tu bi se moglo puno govoriti, ali bih morala segnuti u obitelj. Da, ta Rijeka ne znači za mene samo to djetinjstvo i mladost. Tu je život moje obitelji, majčine, očeve, koji je bio vrlo bogat. Kroz našu kuću su prolazili vrlo zanimljivi ljudi koji su i dio povijesti Rijeke. Neposredno nakon rata, Rijeka je bila u jednoj silnoj mijeni. Tu je protok ljudi bio nevjerojatan. Ako su se neki i zadržali godinu, dvije - ja ih dobro pamtim stjecajem tih kućnih okolnosti. Ti susreti mojih roditelja s važnim ljudima, ostavili su mi bogatstvo za cijeli život.
Znate, ovu sad situaciju koju svi proživljavamo, ovaj protok ljudi, ovih prekinutih sudbina, ovi eksodusi i pitanja povratka, podsjeća me na onu poslijeratnu Rijeku. S tim sam se sretala svaki dan u školi. Masu je mojih kolega svakodnevno odlazilo, dolazili su novi iz drugih sredina, s drugim običajima, s drugim pismom, čak. U kući, stanari su se mijenjali strelovitom brzinom. Bilo je to vrlo zahuktalo vrijeme.
Profesura na Akademiji - je li Vas zadovoljava i u glumačkom smislu?
- To vam je vrlo kompliciran, odgovoran, težak ali ujedno i prelijep posao. Tu ima, naravno, mnogo od onog klasičnog pristupa, nekakve klasične pedagogije ali ima i puno onoga što se, vjerojatno, na drugim mjestima i ne događa. Prije svega, broj studenata je limitiran, na 10 ili čak manje, tako da su ti kontakti vrlo direktni i prisni. Tijekom studija profesor ima mogućnosti pobliže upoznati svakog studenta, čak i kao čovjeka, što inače na drugim studijima nije moguće. Zadovoljna sam. Uspostavi se prisna veza u kojoj se događa da nastavnik, onoliko koliko daje istovremeno i prima natrag od te mlade generacije. Stvori se jedna prekrasna atmosfera davanja i primanja.
Predajete glumu a aktivni ste i u kazalištu. Kakav je osjećaj kada ispred sebe imate drukčiju publiku koja Vaše umijeće prati na drukčiji način?
- Taj posao se dobrim dijelom obavlja u praksi, ali on mora biti i verbaliziran. Ne možete studentima samo pokazati, morate objasniti bit toga, a koja je uvijek, naravno teoretska, koja ima svoju teoretsku podlogu. Čovjek posuđuje ili poklanja onome drugome svoje umijeće, svoje tehničko znanje. Međutim, svoju osobnost ne smijete nikako nametnuti studentu a u isto vrijeme morate uvažavati njihovu personalnost. To vam je čudan osjećaj, ali najljepše u tom poslu je to što se vrlo brzo s tim ljudima kojima predajete glumu, nađete jedni i drugi zajedno, na istom poslu, pred publikom, kritičarima, tako da unaprijed na njih gledam kao na potencijalne partnere.
A u Vašem dugačkom i plodnom glumačkom životu bilo je, vjerujem, onih s kojima ste rado ili nerado nastupali u predstavama. Zar ne?
Dobrih glumaca nema baš na svakom stablu!
Kćerki niste preporučili glumu. Je li ona imala takvih ambicija?
- Da, pretpostavljam da svaki glumac ima tako nešto, jednog s kojim voliš i drugog s kojim nerado nastupaš. Utjecaji mogu biti osobni, prijateljski... Ali, može ti biti netko jako drag pa ti voliš s njim igrati, ali to ne mora biti osobito uspješno. Ima i drugih situacija gdje se čovjek jako s nekim dobro slaže, vozi u istom pravcu, istom brzinom, istim načinom pristupate poslu. Sad, tog čovjeka možete voljeti ili mrziti, ali on je naprosto u vašem poslu dobar partner pa to treba razlikovati.
- Kakav je Tonko Lonza, Vaš suprug, kao glumački partner?
- Nismo mnogo igrali zajedno. Čak u jednom dobrom dijelu našeg života uopće nismo igrali zajedno. Ne našom voljom jer su to drugi nekako izbjegavali. S njim je prekrasno igrati jer je on odličan glumac, to je jasno, ali tijekom samog posla lakše nam je kad odvojeno radimo jer je onda jedan od nas u kući psihički stabilan. Mi često u životu izmjenjujemo te periode kad jednoga treba jednostavno osloboditi drugih obveza koje jedna obitelj traži. Kad se dogodi da smo skupa u poslu, onda se kućne stvari reflektiraju na poslu i obrnuto. Koliko god mi to nastojimo izbjegavati to vam je teško. Loše probe, primjerice, koje nisu donijele rezultate, vratite se kući s partnerom, i sad se ta loša atmosfera nastavlja, samo u drugom ambijentu. To nije dobro.
Kad već dođe do predstave, naravno da mi je krasno s njim igrati. Jednostavno zato što tako dobrih glumaca nema baš na svakom stablu.
- Kćerki niste preporučili glumu. Je li imala takvih ambicija?
— Ne, ona nema veze s kazalištem. Magistar je prava i predaje na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Vi ne možete bavljenje umjetnosti nekome preporučiti. To ili je ili nije unutarnji imperativ. Ako je unutarnji imperativ onda se sve teškoće mogu podnijeti i prebroditi, a ako je to koketerija s tim poslom, već na prvoj poteškoći će doći do loma. A tih teškoća ima jako mnogo i bez tog silnog unutarnjeg imperativa nemoguće je izdržati u tom poslu 40 godina. Ne možete taj stres izdržati, kao što se dobrim dijelom ne može ni novinarski ukoliko ne postoji nešto drugo što čovjeka drži, a ne samo, eto — menibi se svidjelo biti novinar. Ako netko tu potrebu sam ne izrazi na vrlo silovit način, ja ga ne bih poticala. Pretpostavljam da je situacija s mojom kćerkom bila takva, da je ona odrasla u kući u kojoj otac, majka i djed neprekidno govore i bave se kazalištem. Vjerojatno se stvori potreba da čovjek nađe neki svoj prostor, a ne da se utopi u taj isti prostor koji je toliko nametljiv u kući. Glumačkih ambicija nije imala. Možda bi bilo previše još jedno ime iz naše obitelji na sceni. Ne mislite li tako?
Rošić, Neva, hrvatska glumica (Sušak, danas dio Rijeke, 23. VI. 1935). Diplomirala 1957. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje se istaknula u naslovnoj ulozi ispitne predstave, Goetheove Ifigenije na Tauridi. Bila je članica Dramskoga kazališta »Gavella« od 1956. Istaknula se kao Marija (P. Budak, Svjetionik), Nina (M. Matković, Vašar snova), Držićeva Tirena i Rose Pemberton (G. Greene, Zatvorene sobe). Nastupala je u praizvedbama suvremenih hrvatskih pisaca I. Ivanca, V. Kljakovića i P. Budaka te u klasičnom repertoaru kao Molièreova Charlotte (Don Juan), Goldonijeva Rosaura (Lukava udovica), Ibsenova Regina Engstrand (Sablasti) i Pinterova Sarah (Ljubavnik). God. 1969. prešla je u zagrebački HNK, gdje je dosegnula glumačke vrhunce tumačenjem Krležinih likova: Laure (U agoniji), Klare (Leda), Barunice Castelli (Glembajevi) i Barunice Meldegg-Crannensteg (Galicija). Zanimljiva karakterološka oblikovanja ostvaruje pokazujući crte tragičnih obilježja i smisao za duhovitu karikaturalnost. Bila je Shakespeareova Porcija (Julije Cezar), Gertruda (Hamlet) i Lady Macbeth (Macbeth) te Čehovljeva Irina Arkadina (Galeb), Raosova Katarina Zrinska (Navik on živi ki zgine pošteno) i Vojnovićeva Mara Beneša (Suton). Od 1958. nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama. Povremeno nastupa u Varaždinu, Rijeci, zagrebačkom Teatru &TD i na Maloj sceni. Bavi se režijom (L. Kaštelan, Giga i njezini; Eric Emmanuel Schmitt, Enigmatske varijacije; Edoardo Erba, Newyorški maraton). Glumi u radijskim i televizijskim dramama (Kontrolor neba, Klara Dombrovska), serijama (U registraturi, Zlatni mladić) te na filmu (Osma vrata N. Tanhofera, 1959; Samo jednom se ljubi R. Grlića, 1981; Vila Orhideja K. Golika, 1988). Od 1978. do umirovljenja 2003. predavala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Za svoje je uloge dobila mnogobrojne nagrade.
Citiranje: Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
