ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (154) KOSTADINKA VELKOVSKA: "Ritam ludi kič - sentimentalke!"

Jedna od sretnijih okolnosti ove rubrike upravo je ta Što ne zahtijeva određenu vrstu dijaloga.

Ali dijaloge zapravo ne diktira »ispitivač«, ba­rem ne uvijek. Iskrsnu jednostavno sami, pote­ku  »ko silinom otvorena česma ...

Tekst se nastavlja nakon oglasa

A sve je opet stvar i sreće, izbora p lica, njegove želje (i volje) da odgovori na sasvim jed­ nostavna i životna pitanja. Prisjećajući se tako i ponekih suludih pokušaja da jedan novinski okvir dobije svoj sadržaj, a čitatelj čitljivo štivo koliko jr to u današnje vrijeme moguće.

I sretna je okolnost kad se naiđe razgovorljivog sagovornika, koji neće svakog trena puknuti od »uspuvanosti«, i odmah se sjetim B Dvornika (i tate i sinova), dviju Mari­ja; Kohn i Danire, Daše Bradičić, naizgled   smrknute televizijske kritičarke koja se tako lijepo zna nasmijati, jed­nostavnog Mije Aleksića, tople i iskrene Ane Karić, otvorene i razgovorljive i nadasve druželjubive Kostadinke Velkovske, plavokose Makedonke čija je specijalnost igranje finih zagrebačkih dama, poput one u televizijskoj predstavi »Gospoda i drugovi«, a kako su putovi za Evropu tek pitanje trena, tamo negdje u kolovozu 1990-e gledali smo je u tv- serijalu »Neuništivih« kao Austrijanku, doduše pomalo »ocvalu« ali taman po ukusu starog Roka Prča.

-Od druge epizode pa do kraja igram u seriji »Neuništivih«. To je jedna zgodna uloga koja će sas­vim sigurno naići na dobar prijem kod televizijske publike. Igram Helgu, Austrijanku, koja, između osta­log. ima malo više godina nego ja, s kojom se »spetIjava« Boris Dvornik. Ekipa je bila odlična, a Boris je fantastičan partner kakvog čovjek samo može pože­ljeti. I veliki čovjek! Oduševljena sam i zaista mislim da je veliki glumac.

Serija ima jedan zgodan humor, a glumci su ug­lavnom iz Zagreba i Beograda. - Austrijanka je novi lik, dolazi u toplice na liječenje, a tu je i Roko kojega je Anđa pustila neka izliječi svoje kostobolje. Roku, me­đutim, padaju na pamet i neke druge stvari i dok Austrijanki pjeva uz gitaru u malo intimnijoj atmosferi, slučajno se tu nađu televizijske kamere koje sve to »predoče« Anđi Ostalo ćete sami morati pogledati.

Svima nam se svidio taj materijal pa je gotovo sigur­no da sljedećeg mjeseca idemo na snimanje još pet epizoda.

KATA PO UKUSU

Uloga Helge još je jedna potvrda da Vas re­žiseri žele vidjeti kao »finu« damu.

S jednim takovim likom u komadu »Gospoda I drugovi« oduševili ste televizijsko gledalište, posebice iznenađeno Izvan­rednim poznavanjem zagrebačke »šprehe«. Pored glumačkog umijeća, zasigurno je i sluh tu odigrao značajnu ulogu?

-To zaista, barem za mene, nije problem. Ro­đena sam u Skoplju, a u Zagrebu sam od 1967 godi­ne. Nakon studija dobila sam angažman u dubrovačkom kazališu jer sam bila njihov stipendist. Tamo sam radila dvije godine i to baš u vrijeme zlatnog do­ba dubrovačkog kazališta. Od 1974. godine stalni sam član satiričkog kazališta »Jazavac« u Zagrebu. Bila sam jako mlada kada sam došla u Zagreb i što se jezika tiče nije mi predstavljao naročit problem. Uos­talom, glumac mora znati igrati na svakom dijalektu. U pravu ste kada kažete da je sluh značajan ne samo za pjevanje već i za jezik.

Dokazali ste to i pjevajući »Krapini«, a i solističkim koncertima. Dolazite li možda u dilemu — pjevanje ili gluma?

— Ne, nema takovih dilema kod mene. I pjevanje je umjetnički izraz i to je dio glume i to je baš neraz­dvojivo. Ne govorim o pjevačkom žanru, već o šansoni koju pjevam.

Šansona je blizu glume, to je poezija koja se pjeva. Ja sam tip šansonjera, imam kontraalt koji ima potrebnu visinu. Učila sam pjevanje kod sjajne Ančice Mitrović. A vidjeli ste i sami, ako ste pratili »Krapinu«, kako to izgleda. Pjesma se zove »Daj da me ti povabiš«, za koju je tekst napisao Dra­go Britvić, a glazbu Radan Bosner. Predivna je to pjesma. Dileme dakle, nema, gluma me zaokupljai mislim da sam došla u godine, zrele glumačke godi­ne, u kojima bih trebala igrati uloge koje odgovaraju mom senzibilitetu.

Odgovara li  uloga Kate tom senzibilite­tu?

- U potpunosti! Kata u komadu »Svoga tela gospodar« i Marija Berković u »Pod Krležinom gla­vom« kompleksne su uloge, u kojima sam se jednos­tavno snašla. Da ne govorim o željama što bih htjela igrati jer radim u specifičnom teatru u kojemu se nje­guje humor i satira i mislim da bih upravo tu mogla naći sebe.

OČI GOVORE SVE

Puno razmišljate o svome poslu?

-Da, dosta.razmišljam o glumi, ali ipak ponajvi­še o ljudima. Oduvijek su me ljudi zanimali. Po prirodi sam veliki altruist, volim pomagati drugima. Mene sad trenutno zanima ova situacija. Demokracija je fantas­tična stvar, ali su neke stvari koje se dešavaju u Ju­goslaviji van pameti i to je ono što čovjeka zabrinjava. Ja se ne bavim politikom, iako kažu da je nebavljenje politikom zapravo politika. Imam, kao i svi ljudi svoje strepnje i želje, uvjerena da će razum ipak pobijediti. Hoćeš-nećeš moraš biti upućen u tu politiku, a i sve veći je broj glumaca u politici i to je dobro, jer glumci su obrazovani i pametni ljudi. Glumac mora bi­ti psiholog, a sva politika se zasniva upravo na tome.

Pored toga što glumac mora biti dobar psi­holog, što je to što jedan dobar glumac mora po­sjedovati?

- Oči koje govore! Oči stvarno sve otkrivaju i one su najhitnije u mojoj profesiji. Oči su gluma, na­ravno, ne govorim o ljepoti. Ja mogu i kad sam tužna odglumiti raspoloženje, ali oni koji me poznaju odmah mogu vidjeti moje unutrašnje stanje. I sada se nala­zim u nekom takovom stanju.

Tuge?

-Nešto slično. Možda ljubavi ...ima nešto u zra­ku! Ponos je, znate, jedna velika glupost i jednoga dana to uvidiš. Čovjeku su uvijek neke stvari u danom momentu bitne. Razmišljam tako o nekim porazima, promašajima, o nečemu u što sam vjerovala i voljela i sad se to jednom raspadne. Takvih situacija sam imala i u privatnom životu. Ne, nikada se nisam bojala samoće. Čovjek, kada najviše voli, u biti je sam. Ti promašaji i porazi ili greške ne moraju doći ni s jedne strane. Mislim da je problem zajedničkog življenja ne­mogućnost prilagođavanja. Kad počneš s nekim živ­jeti moraš se prilagoditi na sve ritmove. Ja sam kon­kretno osoba koja je brza u razmišljanju i taj bi ritam trebalo uhvatiti. Recimo, u predstavi ima pet ljudi i svatko ima svoj ritam i kada se to uskladi, to je to. Tako i u životu dvoje ljudi. Ja uistinu brzo mislim i možda je to problem. To je odlika temperamenta u znaku blizanca. Spadam, dakako, u hipersenzibilne osobe, ali imam taj obrambeni mehanizam i optimizam.

Kažu da sam kič-sentimentalka ...

— Pisanje je zanat u kojemu se novinar susre­će s mnoštvom prvoklasnih želja. Ovaj put bila je to želja predstaviti izvrsnu glumicu i pjevačicu o kojoj mnogi malo znaju -  Jednostavnu i toliko dragu ...