ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (156) ROLAND ŠUSTER: "LJEPOTA NIŠTA NE ZNAČI. NAJBITNIJI JE DUH!"

Krajem pedesetih prošlog stoljeća  natjecanja pjevača amatera naslovljena zaje­dničkim imenom »Prvi pljesak«, održavala su se gotovo u svakom gradu. Bila je to prilika za mnoge mlade iskazati se,  ne samo glasovno. U svemu tome prednjačio je zagre­bački »Variete« jer je pobjeda na tom mjestu značila »nešto više«, što je zapravo prava istina. Pob­jeda u »Varieteu« omogućavala je radijska snimanja a i nastupe. Na toj istoj pozornici započeli su Te­reza Kesovija, Vice Vukov, Ana Štefok i mnoga poznata i priznata imena estrade. A u generaciji ap­solutnih pobjednika za sezonu 1958/59. laskavu titulu odnijeli su Ana Štefok (u ženskoj konkuren­ciji) i mladi, šesnaestogodišnjak Roland Šuster. Što zbog uistinu lijepog glasa, što zbog izgleda - u tren je osvojio srca mladih. Sjeća­jući se tih vremena, Roland Šuster, član zagrebačkog kazališta »Komedija«, priča:

DVIJE LITRE ULJA i  JEDNA MAJONEZA

- Dugo sam se pripremao za taj nastup. Mislim da su u to vri­jeme mladi koji su željeti zapo­četi karijeru pjevača, puno više radili prije nego izađu pred mi­krofon. Nije bilo zgodno doći nepripremljen,  a i posjetitelji »Prvih pljeskova« nisu bili na­klonjeni diletantima. Sjećam se da sam imao pravo , pjevati tri skladbe, od kojih su dvije bile na stranom jeziku a jedna na hrvatskom. Čini mi se da je publici nekako najviše za srce prirasla skladba »Flamengo« i to je bilo presudno za pobjedu. Nisam mogao vjerovati kada su proči­tali i moje ime.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

- Pobjednik jednog tako velikog natjecanja imao je sva vrata otvorena, a kako su u to vrijeme moje obiteljske prilike bile izu­zetno loše, nije se puno moglo napraviti. Pored toga, bio sam mlad momčić i trebalo je završiti školu pa onda razmišljati o pje­vanju kao životnom pozivu. Mi­slim da je interesantno kazati što sam dobio kao nagradu za pobjedu: dvije litre ulja i majo­neza! Takva su eto bila vremena i nikakvi novci nisu dolazili u ob­zir. Kao momci pili smo čaj ili »Coctu«, piće moje mladosti - sa sjetom se prisjeća Roland Šuster.

SONORI I KOCKARI

Svi oni koji se sjećaju kraja pe­desetih, sjećaju ih se kao godina oskudice i siromaštva. »Pjoverica« kupljena u Trstu bila je statusni simbol mnogih. Bilo je to vrijeme ideologije »stezanja kaiša«.

- Na Pećinama sam imao dvije tete, barbu i nonu. Svi su oni živjeli u Rijeci. Kako me mama i očuh nisu mogli školovati, do­šao sam u Rijeku i upisao se u školu učenika u privredi u Pilipovićevoj ulici. Tamo sam se upisao u jedan poseban odjel te škole na kojemu se učila derma­tologija, kozmetika i parfumerija. U školi a i u Rijeci već su znali za moje pjevačke uspjehe u Zagrebu, pa smo te 1959. u Rijeci formirali prvi rock-band u ondašnjoj Jugoslaviji.

Vokalno instrumentalni sa­stav »Sonori«, tako smo se zvali, sačinjavali su Ratko Galetović(bubnjevi), Damir Kopajtić (prva gitara), Milivoj Prozina (druga gitara), Ante Bahorić (sax i klavijature), Milan Marčan (ritam gitara), i ja.

• Svirali smo svugdje, a baš smo bili poznati po tome što smo nastupali u svakoj mjesnoj zajednici. A bilo je to vrijeme i naše silne popularnosti.
• - U »Sonorima« sam ostao neko vrijeme pa sam odlu­čio osnovati i grupu »Kockari« u kojoj sam se pjevački mogao adekvatnije izraziti. Pjevao sam repertoar Presleya i Sinatre, a glazbeno samo bili najjači sa­stav: Mirko Sertić, Andrija Fišćur, Josip Forenbaher, Željko Lušić, i dakako,  ja kao pjevač. Kasnije sam osnovao grupu »777«, koja je postigla stvarno puno.
• SJEĆAM SE da je tih godina ri­ječka estradna scena bila ui­stinu jaka?

Rijeka puni dušu

- To je istina neoboriva!

Polovinom šezdesetih, Roland Šuster je sve traženiji pjevač. Sa VIS-om »Sonori«, imao je sreću nastupiti na tada popularnom i cije­njenom festivalu »Melodije Istre i Kvarnera«,  a skladba Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe »Fešta na palubi«, imala je dosta uspjeha u Rolandovoj interpretaciji...

- »Fešta na palubi« napisana je u rock-maniri, s naravno, pri­morskim karakterom. Tu istu pjesmu snimili smo na ploči, i to je prva ploča snimljena na riječ­kom području...

MIK je za Šustera bio izuzetno plodan. Gotovo dvanaest puta je nastupio na tom putujućem festi­valu. Dakako, i na drugim festiva­lima, pa i na tada popularnim Postirskim frajam! Tako su ostali i vinilski za­pisi sa skladbama: »Šapat tvoj«, »Daleko«,: »Nevera«, »Moja mo­raš biti, moja«,  »Te tužne suzne oči«, ukupno: 17 singlica i preko stotinu radijskih snimaka. Njegove glasovne mogućnosti ipak su po­najbolje iskoristili u zagrebačkom kazalištu »Komedija«, koje je nje­govalo operetni repertoar i mjuzikl. Od 1976. u stalnom je angažmanu sa tim kazalištem, u kojem je dao trideset solo uloga i ponovno privu­kao pažnju. U rock-operi »Grička vještica« po­tvrdio je renome stečen u zabav­ljakim vodama, zatim, Paolo Terzy   »Karolini Riječkoj«, Jil Norman u »Jadnicima«, Andrija Pasanec u »Gubec-begu«, kape­tan u Zajčevoj komičnoj operi »Go­spoje i husari« te učešće u glazbe­noj verziji »Romea i Julije«,  omla­dinskoj operi »Fijumana« Veseljka Barešića. Sve su topjevačke su uloge ko­jima je Šuster dao izuzetan dopri­nos.

PRIČA O ROLYJU SHENDERU

Pored lijepog glasa i šarma, »Roly« je osvajao i izgledom. Ko­liko mu je to pomoglo u karijeri?

- O tome čovjek ne razmišlja. Kada bi to znao pravio bih se va­žan. Ljepota ništa ne znači. Vi­dite Olivera Dragojevića... Najbitniji je duh.

-Koliko mi je izgled pomogao? Za djevojke je to važno u određenoj životnoj dobi. Pomagalo mi je na plesnja­cima kada su dame birale. U ra­noj mladosti, kada sam počeo pjevati, volio sam se šaliti sa pri­jateljima i trčati za djevojkama. U tome sam prednjačio.

- Iz tog perioda mi je i nadimak Roly Schender i tako me prijatelji i mnogi pjevači i danas zovu.

Kada se osvrnem na prijeđe­nih tridesetak godina u ovom poslu, ostane puno toga lijepog. Naročito riječki period.

-Rijeku volim kao svoj grad: more, ribe, sunce,  prijatelje…

- I svaki put kad dođem obavezno posjetim moje prijatelje, skoknem do Robića, Kuntarića, do prijatelja iz »Suve­nira«, napunim dušu i natrag u Zagreb...

A samo u proteklih sedam mje­seci Roland je kao hrvatski bojov­nik u umjetničkoj četi dao stotinu koncerata i napravio televizijski spot. U međuvremenu nastupi sa grupom »Corona« i poneka nova uloga u kazalištu »Komedija«, koja će vjerujemo, kao i do sada - ostati za sjećanje, Baš kao i meni ovaj razgovor iz 1992. godine, sjećanje na čovjeka kojemu jefizički izgled kao pjevaču bio nebitan. On je bio pobornik duše!