ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (159) In memoriam: SAŠA ZALEPUGIN: "Ljudi vole kad se na ekranu ponašaju poput njih samih, kad nisu samo savršeni strojevi…"

Više puta sam razgovarao sa iznimnim čovjekom,  televizijskim urednikom i kreatorom mnogih emisija koje su doživljavane kao tv svečanost.  Dakako,riječ je o Saši Zalepuginu koji nas je ovih dana  zauvijek napustio.I uvijek  su ti razgovori  bili ugodni. Zadnji susret, oni novinarski bio je u studenom  1993.  godine, nakon što je  velika skupina djelatnika HRTV-a  „proslavila“ dvogodišnjicu čekanja.

Naime, u listopadu  1991. godine mnogim je znanim i neznanim djelatnicima HR i HTV-a :      bio ' onemogućen  pristup njihovim radnim mjesti­ma.

-Privremeni poček teško je na­kon 24 mjeseca razumjeti i oprav­dati. Uostalom, dalekovidnica s Prisavlja nikada nije ni pokušala dati valjane razloge velike čistke. I dok o mnogim anonimusima pomete­nim metlom Antona Vrdoljaka  nitko  ne razmišlja, onih poznatijih  ipak se ponekad sjete neki mediji. Zato sam o  razlo­gom, jednom od najpopularnijih TV-iica, Saši Zatepuginu postavio pitanje što radi kad ne radi?

- Još  uvijek čekam! Kada je 1991. godine krenuo ovaj rat s još stotinjak Ijudi ostao sam pred vrati­ma Televizije. Rekli su nam da ne možemo ući unutra zbog sigurnos­nih razloga jer je prijetila opasnost da se bombardira HTV.  I od tada sam na čekanju.

Što ste radili u protekle dvi­je godine?

- Odmah sam se prijavio kao dobrovoljac Kriznom štabu Zagre­ba. S jednom grupom ljudi organi­zirao sam prikupljanje pomoći za frontu i izbjeglice.  Rat je i oko me­ne.

Je li vas u međuvremenu HTV pozivala?

-Ne, nije me pozivala da se prihvatim bilo kakvog posla, niti je dala u međuvremenu bilo kakvo objašnjenje i razloge za takav po­stupak.

Pogađa li Vas takav odnos kuće u kojoj ste proveli gotovo tri desetljeća?

-Naravno da me pogađa jer ja mislim da znam raditi, a uvjera­vam vas da volim i želim raditi. Ni o kakvom se umoru ne radi. Dapa­če', mislim da se nikada nisam osje­ćao sposobniji za posao. Ako ništa drugo, imam iskustvo koje mogu drugima prenositi. Ne radi se uop­će o tome da ja vodim neke emisije. Ne, meni je odavno prošla ta žeIja za ekranom, ali za televizijski po­šao, sigurno sam sposoban. Pogo­tovo u ratno vrijeme kada je trebalo puno iskustva, znanja i taktičnosti.

Jeste li imali  priliku razgo­varati o tome s Vrdoljakom?

- Ne i njemu jednostavno nije palo na pamet da me pozove i nešto kaže, a meni nije palo na pamet da odem i moljakam. Jer, moljakati u svojoj kući nakon 27 godina, zaista ne bi imalo smisla. Mislim da sam se dokazao. Bio sam urednik Kulturnog programa, potom Zabav­nog programa, radio sam doku­mentarne filmove i niz dokumentar­nih emisija, Nedjeljno popodne.

-Tu emisiju sam praktički radio sve dok mi nije bilo onemogućeno da ra­dim. Eto, tako sam radio, pošteno i profesionalno sve te godine, osim dvije godine što sam bio na ledu u prošlom sistemu zahvaljujući Ve|ku Kneževiću koji me je stavio na led čim je postao generalni direktor. Po njegovu mišljenju, bio sam previše zapadan i previše liberalan.

Znači, vas vole stavljati na led?

-Vole, vole. Koji god novi di­rektor dođe, najprije mene stavi na led. Ne znam koji su razlozi tome. Nepodobnost? Ali po ton bi kriteri­ju pola HTV-a bi bilo nepodobno. Po­stoje ljudi koji su bili sekretari par­tijske organizacije pa su danas ta­mo, a ja koji nisam ni luk jeo ni luk mirisao - čekam! Dakle, s te stra­ne nema govora. Nacionalnost također ne može biti kriterij jer ja sam Rus. 0 odbijanju poslušnosti hrvatskoj Vladi nema govora budu­ći sam kao dobrovoljac dvije godi­ne radio u Kriznom štabu. Vjerojat­no je to zato što mirišem na nekak­va vremena, na prijašnji sistem, bio sam popularan i hoće da u novoj katedra nema takvih ljudi. Valjda je tako? Samo pretpostavljam…

Dobro, nije bilo baš sve loše u protekle  dvije godine. Uspjeli te se ponovo oženiti?

-Da, prošle godine 5. rujna s Tlhanom Harapin. Prije toga bili smo pet godina zajedno, dok se nisu sredile druge okolnosti.

I kako se' osjećate kao mla­doženja?

-Vrlo dobro, vrlo dobro. Dru­gi sam čovjek, i to mi je puno po­moglo da prebrodim sve ove nevo­lje. Da nije bilo Tihane, vjerojatno bih sve ovo teže podnio. Više bih volio pričati o svom poslu, ali ga eto nemam. Do kada, ne znam. Zašto, to znam još manje.

Prije dolaska na TV, radili ste neke vrlo važne stvari, o kojim se malo zna?

-Dosta sam uspjeha imao u obrazovanju odraslih. Bio sam voditelj Centra za kulturu pri Radničkom sveučilištu u Za­grebu. Cilj nam je bio pored obveznih predmeta ljude prila­goditi kulturnim potrebama grada u kojem žive. To isku­stvo mi je kasnije puno pomo­glo kad sam prešao na Zagre­bačku televiziju. Prije nego sam došao na mjesto urednika Kulturnog programa tadašnje TVZ, na zahtjev pokojnog Vjeceslava Holjevca preuzeo sam ansambl »Lado« koji je bio u dosta lošoj situaciji, i u nekoliko godina uspio sam ga dovesti na svjetsku scenu. Neg­dje 1966. godine, na osnovu su­radnje sa tadašnjim direktorom TVZ Ivom Bojanićem, zamo­ljen sam da pređem na TV i preuzmem uređivanje Kultur­nog programa. Došao sam kao novajlija ali tu funkciju nisam htio preuzeti dok ne savladam neke osnovne stvari. Išao sam od jednog do drugog mjesta, gledao što i kako se radi; učio, pisao i studirao oskudnu litera­turu.

U dobrom društvu

- U to vrijeme bilo je i jakih imena na TVZ?

- Da, imao sam od koga učiti i bio sam u dobrom dru­štvu: redatelj Angel Miladinov, televizijski genije, naža­lost pokojni, pa Vlado Goto­vac, da ne spominjem još niz ljudi koji su zdušno radili na profiliranju programa. Moji prvi koraci bili su u emisiji »Pa­norama«. Tada su bile vrlo poznate emisije »Ekran na ekranu« i »Mali noćni razgo­vori«. Ja sam pokrenuo jednu novu emisiju koja se zvala »Film, teatar i...«, koja je bila preteča emisija »Nedjeljom po­podne«. Iako je bila bazirana na kulturnoj problematici, onaj »i« je uvijek omogućavao do­datak nečega; džez, suvremena glazba, moda - ali ipak nešto što je imalo veze sa kulturom a bilo je na periferiji.

- Sagledavajući danas, s pri­stojne vremenske distance, nesporno  je da ste bili promo­tor novih kretanja na TV. Je li bilo otpora?

- Bilo je, kako ne! Nakon nekoliko godina urednikovanja, meni je dosadilo biti samo rukovodilac. Htio sam sam ra­diti emisije i sudjelovati u njima. Nedjelja je bila vrlo ne­sretan termin kada se zapravo ništa nije događalo, pa sam predložio da radimo emisiju »Nedjeljno popodne«. Okupio sam ekipu i započeo s tom serijom 1970. godine. Svi su dizali ruke od toga i smatrali kako je teško napraviti emisiju od če­tiri sata. No, kada su vidjeli da je to »upalilo« onda su svi TV- studiji u tadašnjoj Jugoslaviji počeli raditi takve emisije. Ali, 1978. godine došao sam u su­kob sa tadašnjom upravom TV jer je ona htjela iskoristiti po­pularnost emisije i pretvoriti je u jednu vrstu politički obojenih emisija. Nisam pristao jedno­stavno zato što sam smatrao da tu nema mjesta za takve stvari. Bilo je »povuci, potegni« i mo­rao sam otići iz te emisije. Nova šansa je došla 1982. go­dine kada smo Božo Sušec, Branko Lentić, ja i još neki, krenuli s emisijom »Sastanak bez dnevnog reda«. I ta je emisija imala uspjeha.

Ljudi su vas više doživlja­vali kao voditelja, a ne kao urednika. Što je vama bilo draže raditi?

- Bio sam zapravo više ure­dnik nego voditelj. Vodi­teljstvo mi je bilo pomoćna stvar u kojem sam pokušavao izbjeći tada vrlo krute forme spikera koji su samo čitali na­jave. Težio sam nekom ležerni­jem načinu razgovora, najava, uvoda. Kasnije sam pokrenuo jednu sličnu emisiju ali bez dnevnih događaja. Bila je to emisija »Dobar dan«.

Vjerujem da je upravo  ta ležernost razlog silnoj popularnosti. Obožavali su vas i stari i mladi. Posebice žene. Koliko vam je izgled i glas u svemu tome pomogao?

- Televizija je fenomen vi­đenoga. Dakle, onog što se gleda, i tu morate imati »ono nešto«. To nešto je simpatičnost i nonšalancija. Jedna neobaveznost koja je ljudima draža bez obzira na greške. Ja sam znao i »frfljati«, znao sam reći krivu riječ, ali sam znao i ispričati se. Ljudi vole kad se na ekranu ponašaju poput njih samih; kad nisu samo savršeni strojevi. Ja čak u mojim emisi­jama nisam dozvoljavao napi­sane tekstove. Moj je pristup bio: pojaviti se kao da nemam pojma o ničemu i jednostavno pitati. To je ljudima bilo draže nego da pametujem sa sugovor­nikom. To je moja formula.

Obavezni osmijeh

Ali i popularnost ima i svoju ci­jenu. Zar ne?

- Ima, i ponekad je pre­skupa. Ima i dobre i loše strane. Baš kao i sve u životu. Dobra je strana što vas ljudi zaustavljaju, pozdravljaju i kao da hoće na taj način kazati kako im se sviđa to što radite. To je već dokaz da si nešto na­pravio. Pozitivno je i to što kod mog mesara mogu dobiti bolji komad mesa, to što sam negdje mogao ući bez kucanja na vrata, iako to nikada u životu nisam radio jer sam ipak zaku­cao. Negativna strana je ta što svatko želi zaviriti u vaš pri­vatni život, iskonstruirati stvari koje nemaju ama baš nikakve veze sa mnom. Popularna osoba je stalno ugrožena, stalno je u situaciji da se mora smješkati nepoznatima, jer oni to očekuju od tebe kad si im se pojavio doma u onoj prokletoj kutiji sa smiješkom. Očekuju da to učiniš i na ulici iako si neraspoložen, imaš novčanih, familijarnih ili zdravstvenih problema.

Zaustavljaju vas i danas, premda vas ne vide na malim ekranima. Kako se osjećate sada kao čovjek koji je dao silan doprinos TV a prisiljeni ste čekati i ne radite posao koji volite?

-Vrlo je loš taj osjećaj, tim prije što ja ne znam nikakav razlog zbog čega sam »na čeka­nju«. Razlog je vjerojatno u glavama nekih ljudi kojima sam antipatičan. Ako ništa drugo, mogao bi dati mladim ljudima koji su na početku, savjete, da budem nekakav korektiv kod početnika koji se za­pliću o svaku granu jer ne znaju posao, što je sasvim nor­malno. Televizija je vrlo slo­žena stvar i potrebno je puno elemenata kod čovjeka da bi funkcionirao na njoj. Nije do­voljno da je čovjek pametan , nije dovoljno ni da je lijep, do­bar govornik. Sve to skupa treba spojiti u jednu ličnost. Nažalost, nisam samo ja u pita­nju, tu je u istoj situaciji dese­tak, dvadesetak ljudi koji bi mogli baš u ovim trenucima biti dragocjeni, u situaciji kada je program katastrofalan. Ništa ja novog nisam rekao. Znam da se sa znanjem može napra­viti više s manje novaca. To su stvari koje su nejasne ne samo meni nego i mnogim ljudima koji me susreću i pitaju o tome zašto nas nema. Ljudi jedno­stavno ne shvaćaju pozadinu svega toga jer nema logične po­zadine za takve poteze.

- I što sada radite?

- Ništa! Čekam. Naravno, nisam gledao u nebo i brojao dane, prije go­dinu dana otišao sam kod go­spodina Vcdriša i ponudio mu se da radim u Kriznom štabu grada Zagreba. Još uvijek tamo radim. Dakako, dobrovoljno. Teško je danas gledati oko sebe i ne uključiti se. ali znam da bih više mogao dati na poslu u kojem sam profesiona­lac. Žao mi je što se danas ne­dovoljno koriste svi potenci­jali, sposobni ljudi, njihova kreativnost i stručnost. Tako bi se došlo brže do rezultata. Svi smo mi pripadnici ove države i kamo sreće kada bi bilo i više različitih mišljenja. Tek tu se može postići kvaliteta. Smeta me što se profesionalizam stav­lja u drugi plan za razliku od podobnosti koja je u ovom tre­nutku u prvom planu. Pa i po ovoj posljednjoj liniji imao bi pravo na rad.         ,