Brod je siguran u luci, ali nije za to stvoren. Brodovi donose i odnose, plove, plutaju, putuju…
Čudesna su putovanja, pa čak i kad putujemo u snovima, u mislima.
I naš dični književnik Danijel Dragojević, pisao je o putovanjima. Ali i o slobodi! Na onaj njegov jedinstven i neponovljiv način - zagonetan, prepun poezije koja se ne može dohvatiti na prvu; „Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu kao na ulici i trgu nekog stranog grada. Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži, ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli, bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati, udaljeni od vlastita jezika i događaja. Sada je kolovoz, kraj kolovoza, i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati, možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu, za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode“.
A onda se mislim kako i ne treba putovati tako daleko, u neki strani grad, da bi se čovjek osjetio zaboravljenim, ostavljenim, nepoznatim, u potrazi za tim trenutkom sjajne slobode. Dovoljna su i ona naizgled kratka putovanja koja ne traju dugo. Poput onog običnog, redovnog putovanje iz Korčule prema Splitu. A i taj grad ima svoj jezik, svoj govor, uzance. I sve to zajedno čini ga drugačijim od nekog drugog. I tu, u tom kamenom i mističnom gradu, može se isto tako pojesti jabuka u nekoj ulici ili trgu - potpuno slobodno. Kao da se nalazite u Firenci! Ni Split ništa ne traži jer mu ništa niste ni obećali – ali ni on vama. Narcis Grad, dovoljan je sam sebi. Ni on ne poznaje druge. I u toj spoznaji uživa u svojoj tisućljetnoj ljepoti. I još kad se ogleda svojim obrisima u moru - nitko mu nije ravan! Ima puno takvih narcisoidnih sredina, malih mjesta i gradova okovanih (kamenom) ljepotom, koje brodovi na svom putu dotaknu, susreću.
Ti mali gradovi uz more, posebice na škoju, imaju svoje zakone, uzance kojih se čvrsto drže. Čak i snažnije uklesane, temeljitije od rimskog Lex duodecim tabularum. I ako ste ranjivi, bol biva jača i gotovo nepremostiva. Još je teže ako ste jedan od onih koji nipošto ne odustaju od vječne potrage za rodnim krajem. I nitko vas ne pita jeste li otputovali, ostavljenim svojom voljom ili voljom nekog drugog. Susretao sam mnoge ljude koji su na nekom od putovanja, godinama, desetljećima ostajali srcem privezani uz obalu djetinjstva. Uz privezišta draga, često nesklona „strancima“. A oni, koji su zauvijek ostali na svom ognjištu, na svojim mejama, prisvajaju sebi pravo osjećaju isključivog vlasništva ljepote kamena, drača, uvala u kojima počiva more. I zato zbog običajnog Lex duodecim tabularum - sve one koji su se odlučili na putovanje u neki drugi svijet (tuđom voljom) - tretiraju kao male…Kao male izdajnike! Možda, velim. Možda?
Neke od najljepših slika i uspomena iz djetinjstva, vezujem uz jedno brdašce. Uzvisinu s koje se vidi svekolika ljepota vale, sve one boje koje se mogu naći na platnima jednog Botticellija. Ili možda još nekog jačeg pera, mislim umjetnika kista - koji bojom otkrivaju ljepotu. To će neki, gotovo sam siguran, protumačiti kao otrcanu, sladunjavu patetiku. I začudo - bit će u pravu! Jer tko to još danas, u ovom (ne)vremenu, može primijetiti nešto neponovljivo i lijepo na uzvisini, nešto za čim se pati do boli, kad je to tek tamo neki veloluški Pinski rat, koji se čak ne bilježi ni u jednoj knjizi o slikarstvu, povijesti umjetnosti… Ah, da – arheolozi ga s valjanim razlogom spominju. Arheolozi, ti uporni kopači i tragači povijesnih istina. Tamo su našli Babu i Dida, naše praočeve i pramajke, koji očito nisu ništa zapisivali u kamenu, ali su ostavili trag i putove koji vode…Tko zna gdje vode? Na neki način i sam se doživljavam se kao neki arheološki pisac – tragač. U tom traganju, pronašao sam, sreo više puta pjevačicu Meri Šeparović koja me u toj sladunjavosti možda čak i nadmašuje! Možda, velim? Znam to iz naših razgovora, telefonskih. Ne srećemo se više kao kad je živjela u Splitu. Otputovala je već odavno na Sjever, pa zovne ona mene kad joj sjećanja navru, mene kao Južnog istomišljenika. Pričamo o svemu, najčešće o glazbi, o pjesmi… Tu smo oboje na svom ognjištu. I uvijek se u tom razgovoru spomene ono brdašce, ona uzvisina, koju ja nazvah Balkonom s kojega se vidi - kao na dlanu more, pučina. Prije svega luka kao pristanište i polazište za putovanje. I brodovi usidreni. Posebice jedan brod koji odvodi putnike. A taj putnik, putnica, „otrgnuta“ je s tog Balkona, odvedena u nepoznatu luku, iz koje će možda otploviti u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toscanu…Ili u Carski Grad, okovan zidinama i palačom, koja nudi isto neku ljepotu, nešto nepoznato, novo…
Je li ovaj uvod bio potreban, možda opsežan? Nepotreban, suvišan… Jesam li mogao pjevačicu, glazbenicu Meri Šeparović Vresk, koja je ostavila nekoliko lijepih brazda u glazbenom životu Splita i Hrvatske, jesam li je mogao predstaviti na neki drugi i jednostavniji način? Onako kako sam običavao u svom novinarskom radu, kao arheološki tragač, kopač za melodijom.
Mislim da je ipak bilo potrebno iz više razloga; tim prije to potječemo s istog brda što nas spaja isti Balkon, isti pogled na valu. A i znao sam za njenu životnu priču, i zato nisam mogao ne spomenuti putovanje, brodove, Balkon. I čežnju! Pa je pitanje accelerando ili ritardando bilo gotovo izlišno…
- Rođena sam u Vela Luci i živjela u predivnom Pinskom ratu u obitelji Šeparović Dole.
Poslije rođenja brata Dankota, naš otac Danijel Šeparović Dole, ostavio je moju mamu i otišao je živit u Split, a mi smo otišli živit malo poviše, u zadnju kuću Pinskoga rata, kod moje drage babe Mare Prizmić Mitre.
- Kad sam imala šest godina, a brat tek jednu godinu, došao je otac po mene i odveo me u Split. Isto jutro ostavio me kod meni nepoznatih ljudi. Tamo negdje na početku Balkanske ulice, u nepoznatom gradu i sredini. Otac je živio u Varošu. Kasnije me smjestio u Dječji dom, zatim kod rođaka u Tršćanskoj ulici, poslije kod časnih sestara…Ja sam od svoje devete godine do kraja osnovne škole, svaku večer odlazila spavati kod druge porodice. Ne moram ni govoriti kako mi je kad se toga sjetim, kako mi je bilo, o čemu sam razmišljala, kakav je to osjećaj. Moja velika i jedina radost bili su školski praznici provedeni u Luci s mojom tužnom i nesretnom majkom, bratom i babom. I sad mi se, kao i onda, nižu slike: dvor u Pinskom ratu koji je uvik bi pun mojih prijatelja, susjeda i teta koje su sedile i pričale, kantale, plele…Joj, kako bih rado nabrojila niz imena, ali ne pamtim sva imena, pa da se ne najidu .Kad sam bila malo starija, onda sam sama dolazila na praznike. To je isto bilo nezaboravno. Popodne bi odlazili u kino, a predvečer - na tance u Partizana. Liti smo uživali u svim valama, kupali se, veselili. Tada bih zaboravila na sve, ali svaki put kad bih vidila brod…To mi je bilo strašno. Znala sam da ću s njim ponovno krenuti u sredinu, koja za mene u toj dobi nije bila prihvatljiva kao stalno stanište. Kad sam imala osamnaest godina dobili smo stan na Skalicama. I malo sam se smirila. Već sam imala svoje prijateljice, prijatelje. Ali, moj se otac ponovno oženio...
To je tek jedna slika o brodu i putovanju – i o svemu onom što putovanje može donijeti ili oduzeti. Druga životna slika odnosi u svijet glazbe. Kao da joj je ta divota, taj dar, bila zapisana, utkana u nekakvom neponovljivom velolučkom kôdu, na samome oltaru pjesme. Jer i brat ti je glazbenik, bio je to i tvoj muž, pa i sin… A taj svijet glazbe, bez obzira na bajkovitost i mističnost najljepše umjetnosti, može isto tako biti pravedan i nepravedan. Uvijek se na tom putu nađe neki Salieri, ali bez obzira na to, glazba svejedno donosi radost, cijeli spektar boja skinutih s nebeskog platna. Tu si se snašla, našla u pjesmi! Zar ne Meri?
- Naravno, na neki način.
Zaborav – mana ili vrlina?
- I baš su mi dobro legli stihovi, pisma našeg Dominika Vlašića „Da se moja duša smiri“
- Dok sam bila kod časnih sestara, učili su me svirati klavir. Dobro mi je išlo, završila sam osnovnu glazbenu školu, zatim srednju-teoretski smjer i kasnije Pedagošku akademiju za nastavnika glazbenog odgoja. I tako sam polako ulazila u svijet zabavne glazbe. Duže vrijeme pjevala sam uz orkestar Doma armije Split. Često smo odlazili brodom po obali i otocima i imali koncerte. Prijavila sam se i na ,,Raspjevano proljeće“ u Splitu,1965. ili kasnije, ne sjećam se. I to mi je bila prva stepenica za državno natjecanje mladih pjevača ,,Prvi pljesak“ u Zagrebu. Bila sam apsolutni pobjednik, dobila 1. nagradu stručnoga žirija i proglašena kao najbolji mladi pjevač Hrvatske! To je za mene bilo nešto nestvarno. Svaka republika tadašnje države imala je svog pobjednika, a najznačajnija nagrada je bila snimanje ploče. To je u ono vrijeme bila velika nagrada, velika šansa za mlade pjevače - imati svoju ploču! Odmah nakon pobjede u Zagrebu, bila sam obvezna pjevati na turneji po ostalim gradovima bivše države, s ostalim pobjednicima…I na kraju su mi organizatori Jugotona došli s ponudom da se dogovorimo o snimanju ploče. Moj odgovor je bio tako nesmotren, tako naivan ali iskren. Rekla sam: Sad ne mogu, moram se vratit u Split! I u Splitu sam sve zaboravila. Nisam se više javila tim ljudima. A u ono doba imati snimljenu ploču bila je najveća sreća za pjevača na početku. To je iskoristio Ivo Pattiera, koji je isto pjevao na natjecanju, i mislim da je bio najbolji od muških izvođača. I s razlogom je postao zvijezda. Glavno da ja doma čuvam pehar....Slijedeće godine u Beogradu pjevam na tradicionalnoj priredbi koja okuplja poznate pjevače i kompozitore zabavne glazbe. I tamo su me primijetili i objavili moju sliku na naslovnici jednog časopisa.
Kud ćeš veće sreće! Kad si mlad, raduje te i fotografija u novinama?
- Bilo ih je i kasnije, ali ja sam glazbu shvaćala na drugi, drugačiji način, ne samo kao sliku u novinama. Tako sam i radila dok sam profesionalno djelovala kao pjevačica - ne kao lice s naslovne strane. Naravno, trebalo je proći neko vrijeme da sazrijem kao čovjek i kao umjetnik. I kao pedagog. Danas sam jako ponosna na svoje učenike kojima sam predavala glazbeni odgoj. Mnogi od njih su postigli uspjeh kao vrhunski glazbenici, profesori, dirigenti…Neki trag sam ostavila. Ako to nije neskromno reći. Pa i na Festivalu zabavne glazbe Split, u onom vremenu kad je bio uistinu prestižno mjesto na kojemu su se iskazivali vrhunski skladatelji, pisci tekstova, pjevači. Zdenko Runjić mi je napisao Kad procvjetaju bajame i Ptice. Bile su te pjesme popularne na radio stanicama. Na Splitskom festivalu sam 1973. godine pjevala sam Večeras me ljubi u alternaciji s Evom Pilarovom. Godine 1977 pjevala sam tri festivalske pjesme: Vlaška balada, Dalmatinac i Mužika iz našeg mista, 1981. Sunčana obala,1982. Nemoj otići,1983. Maslina sa škoja, 1984. Dok je mora bit će i mornara, a u retrospektivi Splitskog festivala, čuvene Maškare s Tonijem Kljakovićem.
Pa sad kad razmišljam, obzirom na vrijeme u kojemu su dominirali vrhunski pjevači, ipak jedan fini opus. Naravno, to nije sve, bilo je puno nastupa i mimo festivala. Dosta sam surađivala s istaknutim saksofonistom, Lučaninom Matom Carićem. Godine 1978. nekoliko mjeseci smo nastupali u Norveškoj s grupom splitskih glazbenika „Yu sound 77“. Po tadašnjem Sovjetskom Savezu imala sam turneje od 1970 do 1985. i to po nekoliko mjeseci. Naravno, ne sama; s Krunoslavom Slabincem, Gabi Novak, Delfinima, Starim fosilima, Ivicom Šerfezijem i sa grupom Peti as iz Čakovca, u kojoj je gitaru svirao, a i pjevao je moj budući suprug Željko Vresk, poznatiji kao Zec. Bilo je puno nastupa po Kanadi i Njemačkoj. A ljeti sam pjevala na nekoliko Luških večeri, ponekad na Plesnim večerima starog hotela, pa i kao članica ocjenjivačkog suda na natjecanjima mladih pjevača. Uh, kakvi su to talenti bili. Luka je to - ne može se falit! Sredinom sedamdesetih godina prilikom posjete Josipa Broza Splitu, priređen je veliki koncert njemu u čast na kojem sam i ja sudjelovala. Konačno, 1983. nastupam s nikad zaboravljenim Oliverom Dragojevićem na Jadranskoj ljetnoj turneji. Bilo je nekoliko izvođača. Išlo se brodom od Istre do Crne Gore i nastupalo po svim gradovima. I kao što sam zaboravila snimiti ploču na početku pjevačke karijere, tako sam zaboravila snimiti pjesmu s Oliverom. S njim sam se često viđala u Luci priko lita.
Pred par lita, prije nego se razbolio, zagrlio me je i rekao: „Mala, kad ćemo ti i ja štogod snimit?“ Bilo mi je drago to čut i bila sam ponosna. Ali kad bih se vratila u Čakovec, sve bi to bilo nekako daleko. Kad smo ispratili našeg anđela na vječni počinak, i kad sam se vratila kući u Čakovec, nešto me je strahovito vuklo da sredim, očistim ormar prepun školskih knjiga, učeničkih radova, CD-ova. Bio je pretrpan nakon mojih 20 godina rada u školi. I tako, prebirući i razvrstavajući bitno od nebitnog, u ruke mi dođe CD s ispisanim imenom našeg velikog Vinka Barčota. I vidim četiri zaokružene pjesme. Kad sam ih poslušala i čula Oliverov glas – sve mi je bilo jasno. Bile su to demo-snimke, i ja sam trebala izabrati pjesmu koju bi zajedno otpjevali Oliver i ja. Rasplakala sam se k'o malo dite. Nisam se mogla ni sjetiti kad sam ja dobila te snimke. Odmah sam nazvala Vinka… I danas se rasplačem kad o tome mislim.
Vinko je mislio da mi se ne sviđaju te pisme, i nije me nikad pitao o tome. Ja vjerujem, Gorane, da u nekim ključnim odlukama u mom čudnom životu, postoji neka crna sjena koja mi zamrači um...Čudan je taj moj život…Čudnovat! Čudna su ta moja putovanja. Poslije Splita živila sam u Velikoj Gorici kod moje rodice iz Korčule, a u Međimurju živim skoro pola svog života .Imam najveći Božji dar, mog sina Željka. On je meni sva sreća i ljubav mog života. Svira sjajno gitaru kao i njegov pok. otac Željko, koji je prerano otišao. Prošao je moj sin sa mnom sve moje životne poteškoće; smrt moje mame 1993, smrt svog oca 1995…Utjehu sam pronalazila u radu. Pjevam u mješovitom zboru “Josip Vrhovski“ iz Nedelišća. To je odmah tu kraj Čakovca. Dosta smo aktivni, nastupamo po Hrvatskoj. Prošle godine u Rovinju bili smo Srebrni, u Češkoj smo dobili Zlatnu medalju. Nastupili smo u Veroni ,Sloveniji…Bili smo i u Makedoniji.
A gdje bi drugdje takvim sjajem svjetlost svijetlila? Možda istim sjajem u nekim davnim pjesmama koje je Meri ostavila na nosačima zvuka Poput: Svojim putem sada kreni, Pusti me na miru, Nitko mi nije ostao dužan, Sjećaš li se zoro bajna, ili s napjevima narodnih pjesama koje su se pjevale u Veloj Luci, U krilu tvom, Bijele ruže, cijeli niz pjesma od kojih bi opet istaknuo onu Da se moja duša smiri. Valjalo bi posebno istaknuti suradnju sa skladateljem Ivom Lesićem iz Splita, čije je pjesme najviše pjevala i snimila, potom međimurskog skladatelja Željka Thesa. te nezaobilaznog Izvora Oreba. Splićani, oni malo stariji, rado se sjećaju Meri i njenih nastupa na Festivalu zabavne glazbe Split. Nastupila je na brojnim festivalima; od Kajkavske popevke, Zagrebfesta – ali ono po čemu će Međimurci posebno pamtiti Meri, brojni su humanitarni koncerti.
Još bi se puno toga moglo napisati, zabilježiti u nekom drugom, lagodnijem ambijentu.
Balkon mi nedostaje da se raspojasam u pisanom govoru. Li da se poslužim Danijelom Dragojevićem?
„Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu kao na ulici i trgu nekog stranog grada. Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži, ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli, bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati, udaljeni od vlastita jezika i događaja“.
