Sreo sam ga u šetnji, prije 20 godina, i bio sam uvjeren da će veliki Tolja odbiti moj prijedlog i moju veliku želju da napravim jedan razgovor s njim ve. Rekao am mu: „Želio bih vas portretirati na jedan drugačiji način, s nekim mojim „bojama“ pa ako…
-A izvolite. Pokušajte, blagonaklono je rekao.
A je, pokušali su se u tome i drugi. Evo, recimo, u svojoj Književnoj panorami, Zdravko Zima postavlja pitanje: Tko je Kudrjavcev? pa kaže; „sveučilišni profesor i kazališni kritičar i javno zanovijetalo i možda više od svega pedantni kroničar Splita. Pisac koji ima tu manu da istinu svakome tresne u lice. Njegovi su ga štufi, a kazališni redatelji i glumci jedva čekaju da vode u penziju i ostavi se pera zbog kojeg je stekao glas najotrovnijeg ali i najautoritativnijeg kritičara u Hrvatskoj. Ako je išta izvan spora, činjenica je da je Kudrjavcev fetivi isplićanin!“
No naši samozvani arijci i o tome bi mogli reći svoju.
Ali ja bih još malo citirao Zimu; „Kudrjavcev pripada u one vrste osobenjaka koji lutanje zavičajnim gradom uvijek iznova shvaćaju kao senzaciju. Jednom prilikom objašnjavaju da bi Split trebalo uvesti u skule splićanistiku kao nastavni predmet. Ne radi pothranjivanja lokalpatriotizma, već što bi se tako najefikasnije čuvao identitet grada. U tako zamišljenoj školi Kudrjavcev ne bi bio ništa drugo nego profesor splićanistike, one dragocjene discipline koja čovjeka uči da svojim gradom ne hoda kao slijepci koja mu pomaže da deklarativni zanos spram zavičaja zamjeni činjenicama.
Ovo je lijepo rečeno, premda kad Zima ovako nabraja izgleda malo grubo. Pretpostavljam da bi Vi možda imali neku primjedbu?
-Ja bi imao primjedbe na svaku od tih rečenica!
Moglo bi se sve reći možda čak i obrnuto.
Recimo fetivi Splićanin. Šta bi to značilo Fetivi Splićanin? Ima tu nečeg pejorativno. Fetivi Splićanin danas to je gotovo redikulo što bismo mi rekli. A i ovo što ste pročitali- Osobenjak prevedeno na splitski isto znači redikulo!
-A onda recimo ono što kaže svakome sve reče u lice. Daleko sam ja od toga da svakome rećem sve u lice. Ja samo rečem ono što me pitaju. Kad me pitaju, pa nastojim što je moguće više odgoditi moj odgovor. Čak pokušavam biti oslobođen odgovora.
Međutim kad već od mene traže da rečem, onda ne mogu reći nego samo ono što mislim. Iako mi vrlo često biva žao što to govorim. I to kad on kaže otrovan. Najotrovnije pero! Šta bi to značilo? To znači ako čovjek kaže ono što misli, on je trovač. Koješta od onoga što se oko nas zbiva zaslužuje itekakvu kritiku? Ne samo kazališne predstave, nego gotovo sve predstave oko nas… životne predstave. Svaka traži nekog svog kritičara pravog. Neću reći objektivnog, nego nepristranog. Riječ objektivan je blesava.
Zašto je blesava?
-Šta znači biti objektivan? Svatko gleda sa svog stajališta, ima svoju optiku naravno. Ali ja sam za to da svatko nastoji biti nepristran. To znači ne navijati za nekoga. Kada je meni neko drag, znači ja stvarno volim. Ja ne mogu recimo njegovo djelo sada ocijeniti odličnim samo zato što ja njega volim. Ja moram njegovo djelu ocjenjivati sa stajališta kriterija.
A taj kriterij nije pao s neba. Ja sam ga cijeli svoj život razvijao. I tako recimo, ja ovdje mogu reći da je preuzvišena ta glavna riječ nepristranost moralo biti ono nešto bitno u toj moj karijeri s kojom ja nisam zadovoljan, i naročito ponosan na to.
U ovoj sredini kakva je, ne isplati se baviti tim kulturnim poslom, nego je gotovo malo i glupo. Bilo bi bolje baviti se nekakvom aktivnošću koja te održava na spasonosnoj, povlaštenoj margini, tako da možeš gledati i slušati, a da ne moraš ništa govoriti, niti sebe pokazivati.
To je moje mišljenje.
Nešto smo saznali, nešto nismo, nešto će ostati u Vama. Volio bih kad bi sad mogli nešto ispričati iz Vašeg djetinjstva, mladosti. Kakav je Split tada bio, kako ste ga osjećali? Split je uvijek bio na neki način i čudan, jedinstven ili vječni grad kako Vi volite kazati?
-Split je imao svojih loših strana, ali imao je i svojih dobrih strana koje danas više ne postoje. Naime, i ti primitivni ljudi koji su živjeli u Varošu, to je zapravo bila moja sredina u kojoj sam proveo svoje djetinjstvo, i ti primitivni ljudi su imali itekako etičke principe, poštenje, urednost. To se tražilo, dobro kriteriji su bili niske, ali principi su bili jaki, moćni.
Svaki dan nova predstava
-Većina ljudi koji su živili u Varošu, bili su nepismeni, oni su zastupali stroge propise reda. Živio sam na širini. Uvodića se sad zove širina, onda se zvala samo širina. Mi bismo igrali nogomet. Ako bi to bilo posle podne, poslije ručka, onda bismo morali svi šutjeti. Kad bismo dali gol, ne bi smjeli vikati gol, nego samo šaptati. Dok god na zvoniku Svetog križa nije zvonilo četiri sata. Kad je zvonilo četiri sata, onda već imaš pravo da budeš glasan. Mi smo se kao djeca pridržavali toga reda. Ja se sjećam kad bih ja izlazio vani prva stvar što bi mi majka uvijek rekla, „pazi da drugomu ne smetaš!“ A to danas više nitko ne primjenjuje. U toj bijedi kako je Veli Varoš živio, svi su manje više bili siromasi. Malo je bilo težaka koji su mogli reći da imaju dovoljno sredstava za život. Među njima je vladao taj red i poštenje koje se jako cijenilo.
Ali život onda, ja se sjećam, ako si samo povirio na prozor, na ponistru, već si imao puno više nego što današnja djeca imaju na televiziji.
Čuo si sve što se događa. Čuo si svađe, čuo si hvaljenja, čuo si šale, gledao si razna zbivanja, vidio si ljude koji se ponašaju ovako i onako na čudne neke načine, vidio si sve moguće životinje, čuo si sve moguće mirise. I to je bilo toliko zabavno. Izaći vani. To je značilo doći u teatar i gledati predstavu. Svaki dan je bila predstava.
Mi smo bili vrlo, vrlo siromašna obitelj. Taj moj život je bio bogat emocijama, bogat doživljajima. I ti doživljaj su bili nešto što te svakog jutra budilo, s osjećajem neke sreće, neke nade. I život je bio zapravo ispunjen.A danas, je prazan. Nemojte mi reći da to govorim zato što sam star. Ja gledam danas mlade ljude, to su moji studenti, vid im se po očima da su obuzeti prazninom, a to je teško. Žaj mi je.
Ja im želim dobro.
U proslovu Vaše knjige, Vječni Split, odmah počinjete s citatom i to Nietzscheovim.
-Historiju piše iskusan i nadmoćan čovjek, onaj koji u veće mjeri i više o sviju drugih nije nešto doživio. Također neće znati veliko i visoko protumačiti iz povijesti.
Zašto Nietzsche odmah na početku priče o Splitu?
-Mislim, taj citat je sam sebi dovoljan kao obrazloženje.
I slušajte, ima ljudi koji se bave povijesti tako da slažu faktografiju.
I to znači da nemaju pravi odnos prema tome.
Te činjenice koje nam proces bavljenja povijesti, povijest , mi moramo znati i prepoznati, znati njihov značenje, čak naslutiti posljedice, uzroke.
Mnogo povjesničara to nema. Čak imam dojam da nemaju za to sposobnosti. Ali, recimo književnik koji je uzeo povijesnu temu, a ima šesto čulo kao književnik, on može o nekoj povijesnoj situaciji, o nekom povijesnom događaju steći puno točniji u vid nego povjesničar.
Ja sam se bavio poviješću onako amaterski, čitao sam razne povijesne knjige, doduše, pročitao sam neka djela koja su sjajna, povijesna djela, ali pročitao sam mnoge povijesne knjiga koje dokazuju da ti ljudi nemaju
tu sposobnost. A u mnogim sam književnim djelima koja se bave poviješću osjetio, život. To znači da književnik ima naročitu moć povijesnog promatranja.
Zato sam ja toga Ničea upotrijebio kao uvoz.
Oni koji pomno prate ono što Vi radite, što pišete, zasigurno će doći do zaključka da volite Split. A recite mi ako ne ulazim previše u Vašu intimu, kolika je i kakva ta vaša ljubav prema gradu?
-Pa slušajte, ako čovjek je nastavio u jednom gradu i živio je od prvih dana u tom gradu i nije i otišao iz tog grada, nego mu je ostao vjeran do kraja. Jer ja sam pri kraju, a još uvijek sam tu.
Mislite pri kraju radnog vijeka?
-Ma šta ja znam, recimo mogu ja sutra nestati, ali činjenica je da sam uz taj grad bio vezan i da sam mu ostao vjeran, nisam htio otići.
Imao sam čak i ponuda da idem recimo negdje van u inozemstvu.
Čak sam imao recimo prilike da dobijem i nekakva radna mjesta koja bi mi donijela mnogo više nego što su ova donosila. Ali nisam htio poći jer ja smatram da taj Split meni neprestano nešto nudi čemu ja moram biti zahvalan. I kad ja danas recimo šetam ulicama Splita, ja promatram svaki kamen. Svaki oblik je meni neki zov. Nije to samo podatak, nego ja to osjećam kao neki šapat prošlosti, tog prošlog života.
Ja vidim te ljude koji su nekoć tu bili puno prije nego što sam se rodio.
Meni je taj grad zaista pun takvih poticaja.
Zahvaljujući tome što sam ja recimo pročitao sve što je o Splitu napisano.
To je moja doktorska disertacija. Ja sam doktorirao na tome što sam recimo pokupio sve što se o Splitu pričalo. I onda sam to analizirao, usporedio sa povijesnim podacima.I zbog toga naravno ono što sam maloprije rekao zaključio da su ti ljudi književnici koji su pisali povijesni Split rekli puno više nego oni koji su pisali povijest hladno.
To je ta ljubav.
Gluvaši i tam -tam glazba
Ljubav se može izraziti i kroz pjesmu, kroz glazbu. Preferirate onu nastalu u ovom podneblju. Pratite li zabavno glazbena zbivanju u gradu? Nekoć ste bili čak i u selekcijskim komisijama FZG Split. Slušate li danas što se pjeva na hrvatskoj estradi? Možete li malo naoštriti onu Vašu olovku?
-Volio bih da mi niste postavili to pitanje. Volim pjesmu od malih nogu. Ja sam pjevao kao dijete, pjevao sam poslije kao odrastao čovjek u Filipa Devića u zboru, u kvartetu, u oktetu, u komornom zboru sam pjevao. Prema tome, imam pjevačko iskustvo. Moj otac je bio pjevač, profesionalni i naučio me pjevati. Čak sam pjevao ruske romanse kao dijete od 7-8 godina. Međutim, s obzirom na to moje iskustvo s glazbom, s pjesmom, mogu reći da ovo što mi danas doživljavamo kao glazbu, da to uopće ne spada u ono što ja smatram glazbom. Tu više nema melodije, to je samo ritam i to vrlo, vrlo jednoličan ritam. To je tam-tam glazba.
-Slušajte, mladi danas gotovo u većini nemaju sluha. To se dokazalo. Nekoć je Split bio grad, puno, puno sluhista. Sjećam se još iz škole kad bismo se mi sastali onda bi cijeli razred pjevao. Pjevali smo četveroglasno, a bilo je nekoliko, mi smo izvali gluvaši, oni su morali šutjet. Znači to se pjevalo, možda ni je to bilo kvalitetno naročito, ali je bilo u glazbenom smislu gotovo strogo.
Danas više toga nema, pogledajte, svi pjevaju unisono i što je najvažnije, Imam dojam da se više i ne sluša pjesma. Neki pjevač nastupi negdje javno, ima nekakav koncert, pa dok on pjeva i ovi pjevaju s njime, i mašu rukama. Imam dojam da ih se uopće ne te tiče što ovaj pjeva. Pjesma je neki novi fenomen, to je neka nova potreba, čudna potreba koja više nema vezi sa sluhom a to više i nije glazba, to je nešto drugo, to bi neko drugi morao napisati o tom fenomenu.
Rekli ste da ste pjevali kao mali, da vas otac učio čak i ruske romanse. Vi ste jednim dijelom ruskog porijekla.
-Dobro, otac mi je bio Rus, ja sam rođen ovdje, ja sam Hrvat, pričam ruski, nikad nisam bio Rus i dobro sam naučio ruski jer me otac naučio, ali nisam nikad osjetio o sebi nekakav taj genetski zov da idem u Rusiju,ali poznajem rusku književnost i rusku glazbu.
Rusi vole pjevati, ali na jedan svoj poseban način?
-Kako ne!Oni kao što recimo Meksikanci, Španjolci, Talijani imaju svoj naročiti način pjevanja, tako i Rusi imaju svoj naročiti način pjevanja.
Da, imaju neku posebnu i čudnu emociju?
-Ti rusi koji su stigli u ove krajeve, pobjegli su iz Rusije, to su uglavnom bili intelektualci i talentirani na raznim područjima i tako dalje, to se dokazalo, Rusi imaju smisla za glazbu, to sam se ja uvjerio, jer ja se sjećam kad bi sam bio dijete od nekoliko godina, onda bi dolazili iz Rusije migranti, prijatelji mojega oca i dolazili kod nas
i onda bi se pjevalo.
Te njihove romance obično počinju tužno, a onda najednom bura razulari, pa se opet vraćaju tu na tugu, čudni neki kontroverzni osjećaj - čas tuga, čas veselje koje se miješa, jer Rusi su uopće kontroverzan narod, čudan narod, zato mi je drago da nisam Rus. Ali ne mogu reći da mi nisu zanimljivi. Bili su mi zanimljivi, ja sam ih kao dijete promatrao iz svog kuta s velike interesom, ali i sa velikim oprezom, možda čak i strahom.
Slušajte, ti ljudi koji se na jedanput razulare, najprije plaću,
pa onda počnu tu šakom o stol lupati i vikati, hej, raspašol i tako dalje.
Splićani kažu, raspašoj, nije raspašoj, nego razpašol.I tako, oni počnu, mijenjaju se tako da ne znaš šta se od njih može očekivati.
Tako da sam ja kao dijete bio oprezan. I to sam opisao u jednoj svojoj priči, u svoje knjige Sitnice. Priča se zove Oni.
Kojemu narodu su oni slični, po tom glazbenom osjećaju, glazbenom izričaju?
-Pa ne samo po glazbenom izričaju, po svojom mentalitetu. Čudno srodni i najbliži su im Španjolci. Španjolci su imali te istočnjačke Maure sa svoje strane, ovi Tatare, a ovi tamo Maure. I oni su, recimo, bili negdje na granici između istočnjačkog i zapadnjačkog mentaliteta. Pa su, recimo, u tome neobično slični. To je istraženo i dokazano.
Ta čudna srodnost i bliskost.
