Biti svjedokom jednog davnog vremena ima dobre i loše strane. Dobra je strana što si bio suvremenikom nekih važnih događaja i događanja, što si mogao upoznati neke ljude koji su nešto značili, koji su bili dio mladosti, što možeš biti autentični tumač onog vremena koje u današnje vrijeme ništa ne znače (a trebali bi!) Loša strana što se tumačenje vremena, pojava i ljudi „koji ništa ne znače“ čini uzaludnim poslom. Ipak, danas je osvanula kratka agencijska vijest da je umrla Zdenka Vučković. Bar nešto!
A kad smo već kod mojih zapisa i sjećanja, imaju jednu od loših strana da u 18-izdanju treći put idu u nadnaslovu s oznakom In memoriam.
Zdenka Vučković! Uz nju me vežu neke lijepe uspomene. Žao mi je što je otišla ta Mala djevojčica, žao mi je što su je godinama nakon prvog njenog nastupa na prvom Festivalu zabavne glazbe Opatija 1958 – tretirali kao Malu djevojčicu, što su (čak i onda!) povezivali s tom pjesmom i pjesmuljkom Zeko i potočić, a da su sve one prelijepe pjesme otpjevane na vrhunski način bile u sjeni te Male djevojčice koju je uistinu počela pjevati kao djevojčica (djevojka), srednjoškolka od 15 godina, a nakon pobjede na Prvom pljesku u zagrebačkom Varijeteu“.
Naravno, u to vrijeme (zbog razlike u godinama) nisam imao prigodu sresti se sa Zdenkom. Ali na toj istoj sceni, ta ista, velika zvijezda bila je u žiriju i dala glas jednom splitskom mladiću, bez nekih velikih ambicija. Ali to je totalno nebitna priča. Kasnije je bilo puno susreta zabilježenih na novinskom papiru ili putem etera želeći istaknuti nepravdu toj nepravedno zapostavljenoj sjajnoj pjevačici. Od tih brojnih naslova, izabrao sam samo nekoliko detalja iz teksta objavljenog u riječkom Novom listu 9. rujna 1992. (opet s nadnaslovom) Sjećanja.
- Počela sam 1957. godine. Imala sam samo četrnaest godina kada sam nastupila na jednom od takmičenja pjevača amatera u zagrebačkom "Varijeteu". Te iste godine moja sestra Nada proglašena je za najbolju rukometašicu svijeta, a već sljedeće godine nastupila sam na prvom festivalu zabavne glazbe u Opatiji. Pjevala sam dvije pjesme i osvojila 1. i 2. mjesto sa skladbama "Mala djevojčica" Milutina Vandekara, i "Kućica u cvijeću" Žarka Roje. Za tren sam postala najpopularnije pjevačica zabavne glazbe u tadašnjoj Jugoslaviji.
Trebalo je izdržati taj teret silne popularnost?
- Da, jer ja sam imala petnaest godina kada sam počela profesionalno pjevati. Išla sam još u školu, bila sam zapravo djevojčica pred kojom su se počela otvarati sva vrata. Bio je to veliki atak na jednu mladu osobu koji je "amortiziran" zahvaljujući mojoj mami. Ona nije dala da se previše "dignem". Jednostavno me je uvijek puštala na zemlju. Bila je ponosna na svoje popularne kćeri, ali nije htjela da nas zanese trenutna popularnost.
Kako je bilo biti Zdenka Vučković u onim najslavnijim danima, a pohađati srednju školu?
- Gledajući danas na to razdoblje - ne baš sjajno. Nisu baš ni profesori previše bili naklonjeni tim mojim ambicijama i uspjesima. Neki od mojih prijatelja iz škole i danas u moji prijatelji. Bilo je i ljubomore jer te dvije pjesme svakodnevno su se izvodile na svim radio postajama. Ipak, sve sam izdržala. Ponosna sam da je moja generacija sudjelovala u stvaranju festivala, posebice onog u Opatiji, Splitu… Ali žalosna sam što smo tako brzo otpisani. Prerano je napravljen "rez". U bivšoj Jugoslaviji kad ste napunili 30 godina- otpisali bi vas. Nadam se da će se sada cijeniti ljudi po kvaliteti, a ne po godinama starosti, premda sam ja još uvijek najmlađa iz moje generacije jer sam započela kao djevojčica.
Ali Vas je publika uvijek lijepo primala, nikada niste imali problema?
- To je točno! Publika me je fenomenalno prihvaćala. Nisam baš veliki borac, i da sam kojim slučajem prošla neprimjetno radila bih neke druge stvari. Sve što sam snimila postajalo je hit.
I drugi su pjevači tog vremena imali velike hitove, dobre pjesme i popularnost, uzlete i padove. U čemu je tajna Vašeg uspjeha?
- Ne bih znala to objasniti. Mislim da je to jedna posebna veza između mene i publike. Možda moja spontanost, prirodnost koju ljudi odmah osjete, Ja se iskreno nadam da je to ta tajna. Iako publika zna ponekad „nasjesti“ lažima. Neki pjevači dugo nisu popularni i onda se izvuku s detaljima iz privatnog života. Graditi karijeru na intimnom životu za mene je potpuno neprihvatljivo. Nikada se time nisam služila i to mi je odvratno.
Tako je Zdenka govorila te davne 1992. godine. Pa rekao bih još uvijek na neki način "nedirnuta", ali ipak zapostavljena. Ne, nije razlog ratno vrijeme. Težilo se zaboravu (bar kad su u pitanju pjevači). Ona je bila najtiražnija pjevačica Jugotona niz godina. Ona je otpjevala dugi niz vrlo ozbiljnih pjesama. I sve nepravde koje je doživjela, svi zaboravi dio su neprekinute priče (u nizu) o našem odnosu prema istinskim pjevačima. Eto, sjećam se i te 2010. godine kada je Splitski festival savio jubilej 50 godina postojanja, i kada sam bio urednik Večeri retrospektive. Nisam zaboravio Zdenku, i kad sam je nazvao nije mogla suzdržati suze. Nije mogla vjerovati da će još jednom nastupiti na nekom festivalu. Pitala me je, tko će mi biti partner? Rekao sam: Uz takvu mladost ide jedan mladi pjevač Luka Nižetić.
Hvala Zdenki za sve pjesme i radosti. A hvala i Luki jer mi je rekla: Bilo mi je divno i nezaboravno. Šetala sam Rivom dugo po noći uz pratnju mladog kolege!
Bio je to naš zadnji susret uživo, a sad poslušajte naš razgovor iz 2002.
Adio, Zdenka!
- IN MEMORIAM, MANI GOTOVAC Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (1): “Grad u teatru, teatar u gradu”
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (2) Arsen Dedić: Split kao polazište pjesničkog opusa
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (3) Split ga je zaboravio: Anđelko Đeki Srbljenović – otac i utemeljitelj Festivala zabavne glazbe Split
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (4) Tonči Petrasov Marović: Podno Mosora, odakle se vidi svekolika okolica
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (5) Maruška Šinković Kalogjera: Djevojka iz splitskog Varoša
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (6) Vinko Lesić: Festivalska produkcija nije ženska cipela
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (7) Asja Kisić: Bepina je kasno došla
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (8) Enes Kišević: Božićna lampa u prozoru
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (9) Ivica Vidović: Tiho, s mjerom za kajanje
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (10) In memoriam NEDA ARNERIĆ
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (11) Prof. Josip Mirošević: Festivali konfekcijska roba
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (12) Kako sam postao dobitnik Zlatnog pera
- Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (13) VLASTA KNEZOVIĆ: Cjeloživotna potraga za bajkom
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (14) TOMA BEBIĆ: Čovik koji je volio ljude
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (15) ARMANDO MORENO: Mir i prijateljstvo kroz glazbenu umjetnost
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (16) RADOJKA ŠVERKO: Lanterna hrvatske glazbene umjetnosti
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (17) IVAN ĐANI MARŠAN: Kad muzika postane poezija
