Close Menu
NAJNOVIJE

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (23) ZDRAVKA KRSTULOVIĆ: Zaga u intimi Omiške ulice

U nekim situacijama i društvenim okolnostima koje su se zbivale u povijesti naroda, teatar je u kreativnom smislu funkcionirao sjajno. Baš zbog represivne situacije, umjetnost je cvjetala jer je imala razlog za pitanja i odgovore. Ovdje se posljednjih godina zbilo vraćanje u neki arhaizam iz grčevite potrebe da osvijestimo sami sebe kroz povijest. A mi nosimo svoju povijest u sebi i dio smo te povijesti…

Slavna splitska glumica Zdravka Krstulović stanovala je u Omiškoj ulici. U istoj onoj splitskoj ulici u kojoj je svoju mladost provela Savka Dabčević Kučar. Omiška ulica ima neku svoju intimu. Tu je, a opet nije tu. Skrivena je malo. Bar taj dio gdje je stanovala Zdravka. Ona je isto, kao i Boris Dvornik, odnekud iskrsnula pa se vratila na izvorište. U svoj Split. I to odmah na početku karijere kada je iza nje već bilo nekoliko loših filmova. Zanimljivo, tako dobra glumica u teatru a loša na filmu.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Zdravku sam prvi put vidio u Dioklecijanovim podrumima. Tamo je ona znala ponekad pjevati na plesnjacima. Ali ja sam tada bio premlad pa možda i nisam dobro čuo. Ipak, još uvijek mislim da joj pjevanje nije baš najbolje išlo. To ja, onako, za sebe komentiram.
Zdravka je Imala jako ugodnu i lijepu majku. Ona je obično dizala telefonsku slušalicu. I tako dogovorili smo se za razgovor. I to u stanu! Zdravka je čekala u svojoj sobi. Bila je iznimno prijazna, a kako je bila starija od mene, oslovljavao sam je s gospođo Zdravka.

– Nemoj me tako oslovljavati! Zovi me Zaga, kao i svi drugi. A kako tebi tepaju?
- Meni obično ne tepaju, a materi se odazovem kao Goro.
- E, onda ćemo biti Goro i Zaga!

Bio sam smrtno ozbiljan i jedva sam se suzdržao da ne prasnem od smijeha. Govorila tako umilnim glasom da se meni činilo kako glumi. A nije glumila! Bila je upravo onakva kakvu smo je upoznali puno godina kasnije u Velom mistu, kao Violetu.

Bila je veličanstvena na sceni. Mislim da su je kazališni režiseri i prije Anđe Vlajine i prije gospoje Violete prepoznali, uvidjeli taj njen talent, njene mogućnosti transformacije. Kad smo već kod Anđe Vlajine, vlaški govor učila je kod dramskog prvaka u splitskome teatru Slavka Štetića. A znamo da su Krstulovići o'kolina. Inače, izvan pozornice govorila je profinjenim književnim jezikom, mekim… Takva je bila njena melodija. Nije glumatala izvan scene. Bila je obična splitska djevojka. I zato sam je volio.

O glumačkom talentu su već drugi rekli što su trebali reći. Bila je odlična glumica. Ali poput svih glumica, na lošu kritiku znala je reagirati burno.

Puno puta sam s njom razgovarao, što za novine, što za radijske emisije. I nikad ništa nije bilo sporno. Tamo negdje pred konac njene karijere, ne znajući što se s njom događa, zamolio sam je za razgovor. Pristala je ali nije došla. Onda se to ponovilo još jednom, pa još jednom. Mislio sam… Ipak je ona Zdravka Krstulović! Bio sam ljut radi toga ali i svjestan kako ne bi trebalo zaludu rušiti mostove iza sebe. Rekao sam, neću je više zvati. U međuvremenu, jedan od najboljih kazališnih kritičara koje smo ikada imali, ne samo u Splitu, Anatolij Kudrjavcev, dao jednu lošu kritiku za njenu kazališnu ulogu. Zdravka mu je vratila lopticu, profinjeno ali ubojito, u smislu kako bi lijepo bilo da Anatolij pokuša pronaći u sebi onog maloga Tolju.

Anatolij je bio objektivan, držao je do perfekcije. Čekao sam da se to malo ohladi i uspio sam još jednom dogovoriti susret kako bih obavio razgovor do kojega mi je ipak bilo stalo.
Dok je trajalo Splitsko ljeto, teško je bilo pridobiti za razgovor nekog od glumaca. Ako nisu bili na probama ili na sceni, onda su svaki slobodni trenutak koristili za spavanje. Predstave su, naime, trajale do kasnih jutarnjih sati. Zdravku sam ukrao njenoj kostimografkinji u terminu predviđenom za probe kostima.

Zagin uvjet je bio da razgovor ne traje duže od sat vremena.

Na kraju smo se oboje složili kako je bilo ugodno provesti puna tri jutarnja sata zajedno. Mjesto dogovora: Kazališna kavana. I došla je, točno u zakazano vrijeme. Prelijepa, onako kako je samo ona to znala biti. Vide se već i poprilično bore, ali to ne spominjem, jer one su nebitne. Dale su, dapače, ljepotu ljepoti!

- Rekli ste mi da sam uvijek ista. Ja ne slijedim bukvalno vrijeme, u jednoj
formi, vanjskoj. A opet, dotičem ga i opet sam u njemu. Prema tome, čini mi se da sam i dalje nekako svoja i da sam u vremenu – govorila je Zdravka, onim svojim tako dobro poznatim i dragim umilnim glasom. Kao da ima četrnaest, petnaest godina. A tada je već bila mama jedne 14-godišnje djevojke.

- Divno se osjećam kao mama jedne velike kćerke. Završila je Ivana osnovnu školu i sada će ići u gimnaziju. Viša je od mene, pet centimetara.

Ljepša?

- Lijepa je. Jako! Malo drugačija od mene.

Jeste li uz nju zaboravili da ste i sami nekada imali te godine?

- Pamtim sebe u tim godinama sazrijevanja pa onda strašno dobro razumijem Ivanu. Tako se divno družimo. Ne zamjeram joj ništa. Nisam zaboravila svoju mladost. Stvarno nisam.

GLUMA JE RANJIVA UMJETNOST

Kakvi ste bili u njenim godinama?

- Imala sam velike planove. Uvijek sam imala neki let iznutra. Duhovni let. Čitala sam knjige, išla u klasičnu gimnaziju, muzičku školu, na balet. Tako… svašta sam pokušavala.

Pokušava li i ona, u nekim svojim snovima, krenuti možda Vašim putem. Ako bi u tome ustrajavala, što biste joj savjetovali?

- Ona sanjari o mnogim stvarima. Pa tu i tamo spomene i glumu, advokaturu...
To su godine kad su mnoga područja zanimljiva djeci, tako da ona u tome luta, upija sve, čita mnogo, kao što sam i ja. Za mene je gluma prekrasan poziv. To je stvarno poziv jer ga čovjek nosi u sebi. U tom smislu bih joj isto tako rekla, kao što sad govorim vama, da je to ranjiva umjetnost. Čovjek je svakodnevno izložen šokovima, susretima s publikom... Na pozornicu izići nije lako. Biti svoj, ležeran, suveren i biti pravi. Gluma je profesija koja je u suštini tragična jer iza sebe ne ostavlja konkretno djelo koje se poslije može valorizirati kroz vrijeme. Ali, opet, s druge strane, to postoji. Postoji povijest teatra, predstava, ljudi, umjetnika koji su ga stvarali…Umjetnika koji su ostavili trag. A ostane nešto i u ljudima, prenese se s jednog na drugog. Glumac je svakodnevno u situaciji da ga netko ocjenjuje. Treba slijediti vrijeme koje živimo jer je teatar jedno živo tkivo.

Sad smo, na neki način, dotakli pitanje traga koji glumac ostavi iza sebe.
Imali ste sreću da je ponešto od Vašeg rada ostalo zabilježeno na filmskoj traci ili magnetoskopu. Sudjelovali ste u najvećim i najboljim serijama koje smo snimili, počevši od prastarog Malog do Velog mista i sjajne Violete.

- Nije taj lik ostavio nikakvoga traga u meni. Bila je to lijepa i zanimljiva uloga. Danas bih je drugačije odigrala.

Što Vam se kod nje nije svidjelo. Bila je previše koketna?

- Ne znam. Sada bih to riješila drugačije. Nikada nisam do kraja zadovoljna. To možda daje neku snagu, jedan otvoreni put. Baš zbog toga što sam vrlo kritična prema sebi. Potpisala bih možda tek nekoliko sati mog bivanja na TV ili u teatru.

A bilo je i filmova?

- Nekoliko filmova koji nisu ostavili traga u povijesti filmske umjetnosti! Neki filmovi nisu bili na razini koju sam priželjkivala. Ali, baš iz tih uloga koje do kraja nisam napravila - najviše sam naučila.

U početku karijere nastojali su Vas predstaviti kao rasnu ljepoticu. Snagom talenta ljepota je bačena u drugi plan. Vratili ste se u Split. U metropoli znatno lošije glumice imaju „bolju prođu“. Smeta li Vas to?

- Kad se desi prava predstava, a mi smo ih u Splitu imali dosta, i kad se desi dobra uloga, onda je to za mene centar svijeta. Ja nemam nikakvih kompleksa u odnosu na druge. Premda ljudi kažu da sam trebala negdje otići. Meni se čini da ono što sam napravila, ako sam dobro napravila, da je to najvažnije. Ovdje se dobro osjećam. Da sam u Zagrebu možda bih se isto tako dobro osjećala, a možda i ne. Možda bih igrala manje. Područje Dalmacije je vrlo toplo, pulsirajuće. Kada dođe pravi režiser i ljudi se okupe oko njega, onda se stvaraju prave stvari u teatru. Odigrala sam niz stvarno zanimljivih uloga i rijetko koja glumica u svojoj karijeri ima priliku tako nešto ostvariti.

ŽIVOT - IZVORIŠTE KREATIVNOG PUTA

Zanimljivo je da su redatelji u tom Vašem licu, nježnom i lijepom, vidjeli i nešto drugo, pa ste igrali i ružne i na neki način sirove žene?

- Vjerojatno su vjerovali u moj talent. Bilo im je možda zanimljivo da jedna lijepa osoba odigra ulogu koja ima drugo lice iznutra, što je meni isto tako bilo interesantno.

Jeste li zadovoljni svojim privatnim životom, biste li nešto mijenjali kad bi se moglo vratiti na početak?

- Mislim da ne bih. Najsretnija sam zbog Ivane.

Split je mala sredina, svi Vas poznaju. Imate i status najpoznatije glumice. I to u gradu koji je takav, kakav već jeste. Smeta li Vas to kad prolazite ulicama?

- Meni to ne smeta. Vrlo sam jednostavna osoba, vide me ljudi na ulici,
trgovinama, teatru, tržnici. Ja sam jednostavna sve do onoga trenutka dok se ne pojavim na sceni.

Jedno posve laičko pitanje: Što je najbitnije za glumca kad je na sceni?

- Imati pored sebe dobrog partnera, dobrog glumca. Ovdje u Splitu najviše .sam igrala s Josipom Gendom i s Borisom Dvornikom.

Kad bi mogli birati između kazališta, filma i TV, što biste odabrali?

- Sve! Svi su mediji zanimljivi. Glumac je glumac, može biti dobar u teatru ali i na filmu. Zanimljivo je to što se na filmu barata s drugim sredstvima, s punoćom doživljaja iznutra… Što ne znači da na sceni radimo nešto drugo. Film ima drugi zakon i sjajno je igrati kada se nađe dobra ekipa. Nažalost, teatar je jači od filma.

Mislite li na dane kada Vas neće biti na toj sceni, zbog mirovine, starosti. Bojite li se starosti?

- Normalna sam i jednostavna. Ako hoću živjeti, moram ostarjeti. Neka sve bude kako treba biti. Najviše se bojim bolesti. Sve ostalo je normalno.

Jesu li ovo dobra vremena za kazalište. Vrijeme rata, krhkog mira, neizvjesnosti?

- Mislim da nisu dobra za naš teatar. U nekim situacijama i društvenim
okolnostima koje su se zbivale u povijesti naroda, teatar je u kreativnom smislu funkcionirao sjajno. Baš zbog represivne situacije umjetnost je cvjetala jer je imala razlog za pitanja i odgovore. Ovdje se posljednjih godina zbilo vraćanje u neki arhaizam iz grčevite potrebe da osvijestimo sami sebe kroz povijest. A mi nosimo svoju povijest u sebi i dio smo te povijesti. Hrvatska ima jaku i tragičnu povijest. Umjesto da na tim temeljima gradimo teatar, literaturu i sve što ide uz to, mi se vraćamo nekim arhaizmima, tako da se desilo dosta nezanimljivih predstava. Ne samo u Splitu već u cijeloj Hrvatskoj. Ako idemo dalje, obuhvaćamo sve, ali ako se vraćamo natrag, onda smo samo mali epigon naše velike i tragične povijesti.

Jeste li ikada igrali s nekim glumcem s kojim u privatnom životu niste bili u dobrim odnosima?

- Igrala sam!

Jeste li to ste shvatili kao dio posla koji morate odraditi?

- Ne. Kao dio kreativnosti koju moram odraditi.

Biste li mogli nositi teret jedne američke zvijezde, Vi obična žena iz naroda?

- Pa to je za naše pojmove nezamislivo. Ali, ne bih se promijenila, ne bih
pravila spomenik sebi. To je jedno stajaće mjesto, nešto što ne unapređuje kreativnost. Mene zanimaju svjetovi, ličnosti... Sve što se može ostvariti na sceni, puno života u sebi. Mislim da bih opet išla ovim putem. Ne bi me zanimala situacija zvijezde bez prave podloge. Kao B.B. koja nije imala ni jedan dobar film, osim možda jednoga. Velika popularnost je ugodna, ali iz te pozicije se teško kreira. Ja se nikad nisam vraćala u uloge koje sam igrala, u onaj život, lik. Baš je život ono plodno tlo iz kojega glumac crpi razne svjetove, razna bogatstva. Život je izvorište kreativnog puta.

A kako se iz toga kreativnog puta "prešaltati" u onaj obični, u ulogu domaćice?

- Kad bih samo morala biti domaćica, vjerojatno bi mi bilo teško. Obzirom
da sam i glumica, nije mi teško. Od svih poslova u kući volim kuhati. Čini mi se da je to za ženu u kući najkreativniji posao.

I to Vas čini sretnom?

– Pa puno toga. Jugo pored mora, recimo. Tada puno vibriram. Imam senzore prema životu, ljudima, teatru...Jugo me baca u depresiju ali obožavam ga. Obožavam situacije kada se more stapa s nebom i zemljom u čudnim bojama, olovnim i sivim. Sviđa mi se to jako. Izazovno je, kao da u sebi nosi neku tajnu snagu. Ne volim buru koja radi oštre granice, oštro more: plavo, tirkizno nebo. Hladno je. Mete sve. Bezočna je bura, i kao takvu je doživljavam, kao jednu mahnitost koja sve vibracije odnese u nepovrat. Pa i živjela sam i na Sjeveru Jadrana, u Rijeci. Tamo je isto znalo biti bure. To je grad koji je u meni na jedan specijalan način, dio mog života, djetinjstva. Tamo sam provela dvije godine. Na Kantridi smo živjeli. Tata je bio tamo zaposlen. Išla sam u muzičku školu. Sjećam se mojih divnih kupanja na Kantridi, učiteljice... Tako, milo mi je. Uvijek kada sam u Rijeci osjećam se kao u svome gradu. Volim taj dio našeg Jadrana. Drugačiji je. Neki kažu da nema identiteta, ali ja mislim da tamo ima puno različitih vibracija, različitih i divnih ljudi. Rijeka je otvorena prema ljudima, prema moru, nebu. Ima tu širinu, otvorenost zbog koje se ljudi mogu osjećati kao da su doma. Rijeka…Ima pravo ime, rijeka koja teče, stalno teče, a uvijek je tu.

A Split to nema?

- Split ima sve. Ima sebe!

I tako, pričali smo Zdravka i ja o svemu. Ona je obična - samo ako je uspijete dobiti. A kad je dobijete onda imate dobitak! Raspjevana je, razgovorljiva.

Bilo je još susreta, profesionalnih i onih na sceni. Naravno, svatko na svom mjestu. A onda je uslijedio njen odlazak. Neki su mislili da je to stvar oko podijele uloga, možda njene hirovitosti, zasićenosti kazalištem…Svašta se pričalo, istine i neistine. Mala sredina velikog grada uz more.

Zdravka je bolesna! To je bila istina. Prebrzo je to došlo. Pa onda se po gradu opet svašta pričalo, prepričavalo…Kako je tko želio, kako je kome odgovaralo. Pa i pisalo se o njoj na ogavno senzacionalistički način. Evo, sedamnaest godina od njene smrti. I gdje smo sad? Gdje je ta uspomena na veliku glumicu? Da, već sam to negdje spomenuo, to da glumački život traje samo da spuštanja zastora. Onaj drugi, isto tako pravi - traje dok se mediji sami sebi ne zgade. Pojavi se neka starletica s dobrim poprsjem i pozadinom i sve biva zaboravljeno; i glumačka akademija, i borbe za ulogu, muke za iznijeti jedan lik na pozornicu, ispričati ga publici…

Nova mladost zasigurno neće znati za njeno ime ni umijeće. Ali kad se jednog dana poželi starog, neponovljivog Splita, vjerojatno će primijetiti njen lik Violete ili Anđe Vlajine. A Zdravka je govorila da je sve isto; i kazalište i film i TV! Ma vraga, sve njene kazališne uloge idu u totalni zaborav! To je sudbina kazališnih umjetnica, to je onaj zastor koji prekine svaku komunikaciju s glumcem i likom koji je odigrao. Takva je sudbina i portira i vozača automobila kad jednom zavjesa padne.

Moja reakcija na članak je...
Ljubav
0
Haha
0
Nice
0
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest