Close Menu
NAJNOVIJE

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (24) BORIS DVORNIK: Kurvin sin kao skuža

Zračio je svojom pojavom i jednostavnošću. Bio je atipična zvijezda, bio je sve samo ne to što se podrazumijeva pod tim izrazom. Čak i da je želio, Split bi ga glatko odbio. A on je kao dijete tog i takvog Splita već imao ugrađeni kôd lišenosti veličine…

Ima u njemu nešto što je uvijek ostalo djetinjasto, čini mi se kao jedno odraslo, osjetljivo, ranjivo, toplo, kolovoško, rekla bih dijete, koje s druge strane istodobno pokazuje silnu snagu i ako hoćete i samim svojim izgledom.

Zatim, Boris Dvornik ne govori i ne pokazuje muškost u onom smislu u kojem bi se to voljelo vidjeti na ovim našim balkanskim prostorima. Prije bih rekla da je svijest kao sveopćoj kategoriji postojanja ono što vidimo u igri Borisa Dvornika. Čovjek je uvijek slab i uvijek suprotstavljen nekoj višoj sili, čak i kada ima takvo atletsko tijelo kakvo je njegovo...
To je tek jedna slika za eventualni okvir jednog glumca. Viđenje jedne velike Mani Gotovac!

Uz Miljenka Smoju, Ivu Tijardovića, uz Zdenka Runjića, Franu Matošića, Luku Kaliternu, Zdravku Krstulović, Anu Roje, Đurđicu Bjedov, Gorana Ivaniševića i još nekolicinu uglednika, Boris Dvornik (1939. - 2008.) nedvojbeno je bio i još je simbol grada pod Marjanom. Splićani su ga uvijek prihvaćali kao običnog sugrađanina. Nikada sa sobom nije nosio glumačke živote izvan scene, kako se katkada (možda i često) zna dogoditi u životima drugih glumaca, koji su teško ulazili u tuđe živote, a još teže iz njih izlazili. Jednostavnost je ono što ga je činilo velikim i malim…

Pojavnost Borisa Dvornika nemoguće je opisati, nemoguće je protumačiti iz kojeg razloga je on postao jedan od simbola Splita? Split ne priznaje nikoga iz svoje sredine, ma koliko on bio velik. I kao što je Split fenomen, tako je i Boris.

 

Kad se prvi put pojavio na filmskom platnu u filmu „Deveti krug“, Boris Dvornik je odmah postao filmska zvijezda. Zračio je svojom pojavom i jednostavnošću. A i da je želio da ga se percipira kao zvijezdu, Split bi to odbio. I to bi mogla biti jedna od slika Grada i Dvornika.

Borisa se sjećam jer je dolazio na Dosud. To je susjedna ulicu od moje. Na Dosudu su se nalazile prostorije „Titovih mornara“, malog amaterskog kazališta u kojemu su igrali kasnije mnogi poznati glumci. Tako da sam ga viđao gotovo svakodnevno, a bio je toliko drzak, da bi mi redovito zna špicat balun, šta je mene ka malog mulca znalo iznervirat, jer sam bio umislija da sam bolji od Vukasa. Barem su tako govorili…

I onda je jednog dana jednostavno nestao. Ja sam stasao (ne u Vukasa), već u momčića koji je imao pravo odlaska u kino. A to nije mala stvar! I kad sam ga prvi put vidio na filmskom platnu u filmu „Deveti krug“, bilo mi je žaj šta sam bija prcav. Ali kasno je bilo za kajanje.

ČEŽNJA ZA ODGODOM

Kad sam ga sretao nakon toga, u prolazu, imao sam osjećaj da sam ugledao nekog velikog holivudskog glumca. A bio je u to vrijeme baš velika filmska faca. Čudno je bilo svim Splićanima da je momak iz njihovog grada velika filmski glumac. Velike zvijezde s filmskog platna bile su iz Zagreba, Beograda – nikako iz Splita. Više puta sam sam s Borisom razgovarao za novine i za radio. I svaki put bih osjetio da njemu do toga nije. On jednostavno nije volio publicitet. Nikad nije bio drzak ili neugodan. Dapače! Ali, uvijek je nastojao odgoditi razgovor očekujući da će novinar na kraju odustati. Iskreno je želio biti izvan glamura u kojemu se osjećao neprirodno. Kod njega je bila ista situacija kao i kod Smoje. Trebalo je na neki način šarmirati Borisovu suprugu Dijanu. Ona je krasna žena, ali i ona je znala da je teško s njim izaći na kraj. Jednom smo Boris i ja dogovorili sastanak za razgovor u teatarskom kafiću u Splitu. U deset sati mi je rekao. I došao je, točno. Jeo je neki sendvič i onako naivno, dobroćudno mi je ponudio pola. Kako je to bilo za radio, nije mi palo na pamet da jedem prije razgovora. Onda me pitao bih li što popio, pa sam na to pristao…A vrijeme prolazilo, pa ga pozdravlja ovaj i onaj…Već je bilo 11 sati. Kažem ja njemu, 'oćemo li šjor Boris? A on kao da prvi put čuje za razgovor.

- Ma, nemojjjj mene. Ma, daj neki drugi put… Ma, šta ti ja iman pričat. Ajde, popij nešto. 'oćeš sendvič da ti uzmen?

Osjetio je, a i ja, da bi odustajanje od razgovora bila mala izdaja, pa mi je galantno ponudio da dođem kod njega doma popodne i da ćemo popričati, ali da ga prije toga nazovem. Tad sam bio siguran kako ću napokon imati razgovor. A te 1996., baš tog dana, TV je dala reprizu filma „Martin u oblacima“. I nazvao sam ga, po jutarnjem dogovoru…

SPLIT KAO VJEČNA POZORNICA

Zdravi bili, šjor Boris. Evo me!
- I veseli, 'oćete Deana?

Ma ne, vi mi trebate. Jutros smo se dogovorili da vas nazovem. Evo baš maloprije je na TV bio film „Martin u oblacima, pa eto baš fini povod za malo popričati.

- "Martin u oblacima", ma vidi Boga ti. I šta bi ti tribalo?

 A malo popričat...

- A, ha. Hmmm. Aj dođi!

I došao sam, a onda je on počeo pričati priče o svom mačku, koji je lopuža, bandit, koji krade po tuđim kućama. Obožavao je tog mačka. I priča on, priča o tom kurvinom sinu, kako mu je tepao, koji preko prozora ulazi u tuđe stanove i mazne ako ima šta za pojist. I onda je bubnem pitanje:

Možete li se malo prisjetiti tog „Martina u oblacima“, to je s početka filmske karijere?

- A ko’ će ti se tega sitit. Kad je to bilo… Je, ’61. Prvi je bio „Deveti krug“.

 „Martin u oblacima“ nije bio neki veliki film, s velikim umjetničkim pretenzijama, kao što je bio „Deveti krug“...

- Točno je to. „Deveti krug“ je imao veliki uspjeh, ne samo u nas nego i u svijetu. Taj film je bio nominiran za Oscara. Ušao je među prvih pet, što znači da je ostao do kraja. Poslije tog filma zvali su me neki ljudi, primao sam i pisma iz Hollywooda, iz Akademije, zvali su me da dođem doli u Ameriku.

Di doli?

- Ja to uvik zoven doli!

Zašto?

- A šta ja znan. Svi kažu, iden ja doli u Ameriku...Onda je taj „Martin u oblacima“ bio nastavak. To meni nije bilo teško igrat nakon „Devetog kruga“, tog Martina. U filmu se radi o malim zapletima mladoga svita oko stana i njihovog strica koji je izmišlja neke „rate, rate“, nekakve aparate i dosađivao. Film je ima točno onakve pretenzije kako je i napravljen. To je jedna lagana komedijica iz studentskih dana, pisana baš i za tu generaciju od 20 do 22 godine, koliko sam i ja imao. Film je bio jako gledan. A tu je bio i iskusni redatelj Branko Bauer. Znači, opet su počeli vrtit te naše stare filmove? Ma to triba. Svit voli čut našu rič. Dosta je tih ingleških, španjolskih i talijanskih filmova. Svit voli čut svoju rič. Ali, ne samo stare filmove, tribalo bi snimat nove, nešto friško, ne samo rat. Možda čak ovake teme ka’ šta je „Martin u oblacima“.

Šjor Boris, da vam ne dijelim komplimente da lipo izgledate, ali kako to da nikada niste igrali ljubavnike?

- To san ja tako tija zato što je to mene smetalo. I inače takve scene me smetaju kod takvih filmova. Ima san ja prilike igrati i te uloge, ali san ih odbija, jednostavno zato jer sam se neugodno osjećao. Imao sam jedan otpor prema takvim filmovima i prema takvim scenama. Ne samo da ih ne volim igrat, nego ih ne volim ni gledati, tako da san ja već kod trećeg filma ušao u neke karaktere, takozvane karakterne glumce. U svom trećem filmu „Prekobrojna“ igram tamo nekog Vlaja koji se suprotstavlja glavnom liku. Kod Branka Bauera je bila jedna čudna stvar. Kad bi on zavolija jednoga glumca onda bi on samo toga glumca vidija u svojim projektima. Tako mi je on u svakom svom novom projektu nudija ulogu. Nudija mi je i ulogu Nikoletine Bursaća, dakle Bosančerosa u vrime kad san ja ima 22 godine. A to je po meni morao bit’ jedan rmpalija, jedan čovik kojemu mitraljez u ruci izgleda ka maslinova grančica. To je mora bit čovik koji valja sve ispred sebe i koji je autoritet među tim svojima koji ga slijede, koji idu za njim. I zamisli, on je mene vidija u toj ulozi. Međutim, ja sebe nisam vidija u toj ulozi, ka’ šta se nisan vidija u ulogama ljubavnika. Redatelj su to znali pa mi u mladosti nisu nudili te uloge, a kasnije pogotovo.

Snimili ste puno filmova. Možda je to razlog što smo vas kasno upoznali i kao vrsnog kazališnog glumca. Od tih filmova, od tog mnoštva serija, biste li mogli izdvojiti film ili ulogu koji su vam, eto, na neki posebni način legli na srce, na dušu… Ili možda pitam previše?

- Teško je to meni kazat. Tribalo bi odvojit film od televizijskih serija, jer one su daleko popularnije. Televizija je ta koja daje popularnost glumcu. U ono vrime kada san ja započinjao s glumačkom karijerom, a bilo je to s početka šezdesetih, onda je film bija jako popularan kod ljudi. Bilo je malo ljudi koji su imali televiziju, i glumci su letili iz filmova ka’ popularne osobe. Ali kasnije, kada je televizija došla, kada se proširila i postala dostupna svima, onda je ona to preuzela i televizijski glumci su bili znatno popularniji. Ne, ne mogu van kazat jedan film ili ulogu, ali kad bih birao između filmova, onda bi izbor pa na one filmove koje sam radija s Antunom Vrdoljakom. Te filmove bi stavio ispred svih, jer su snimani po dobroj literaturi. Vrdoljak se uvik naslanja na dobre pisce, na Marinkovića, Šibla, Krležu...A što se televizijskih serija tiče, tu su „Malo misto“ i „Velo misto“, dvi serije koje su izbacile u prvi plan ne samo mene nego gotovo sve glumce koji su se pojavili. A znate i sami šta je učinija Roko i Meštar. I „Kapelski kresovi“, to je bila popularna serija, u kojoj san igra. Tako san ti ja lipo, kume moj, pokrija cili teritorij Hrvatske, cili teren. I bićedu me zato ove godine pozvali da buden prešidente žirija na filmskom festivalu u Puli.

Pa nije samo zato, pa puno ste Vi dali kroz četiri desetljeća…

- A da san koliko san moga. Jel’ tako?

Valjda mu je neugodno bilo govoriti o tome koliko je dao kazališnoj i filmskoj umjetnosti, i onda je opet počeo pričati o svom mačku, o tom kurvinom sinu koji po uskom prozorskom kornižu u neboderu pravi svašta po tuđim kućama. A kaže, ne bi ga dâ za milijune!
Glumci se, po nekim kazališnim, filmskim ili televizijskim pravilima, vezuju uz ostvarene uloge, uz one najbolje, najsjajnije po kojima se pamte, i koje su ostavile traga. S Borisom je od samih početaka glumačke karijere bilo je drugačije, jer je i on bio drugačiji čovjek i glumac. A ni jedan splitski umjetnik nije se toliko poistovjećivao sa svojim gradom kao Boris. Njemu je Split bio njegova prava i prirodna pozornica. I Split uistinu ne bi bio ono što jeste da nije imao Borisa.

Polazeći s bilo kojeg uporišta, uvijek ćemo doći do iste činjenice: Boris Dvornik je bio jedan od najvećih i najtalentiranijih predstavnika hrvatske dramske umjetnosti, glumac koji je zasigurno snimio najviše filmova, televizijskih serija… O kazališnim ulogama da i ne govorimo. Ali, uvijek kad se govori ili razmišlja o glumcu, o njegovoj pojavi na sceni, kad se ocjenjuje i vrednuje njegovo umijeće, kad se govori o složenosti, slojevitosti uloge, o onom nevidljivom fluidu koji struji između publike i glumca, onda se razmišlja o dubokim glumačkim poniranjima u rolu, na daske koje život znače. Tu, u tome je Boris Dvornik bio glumac od formata. No, sva ta teorijska polazišta padaju u vodu kada se želi ocrtati glumački lik Borisa Dvornika. Jer, njega publika nikada nije doživljavala kao Bokčila, kao Meštra, kao Roka Prča… Uvijek je on bio samo Boris. To umijeće jednostavnosti, donošenja uloge manirom najobičnijeg čovjeka, jedinstven je slučaj našega glumišta. Jer od svakog glumca se očekuje da on glumi nekoga i da se ta gluma vidi i osjeti "na glumački način". Kod Borisa Dvornika nikada niste bili sigurni je li on uistinu tog trenutka glumi ili je na sceni tek tako progovorio u prolazu…

Zato je izniman. A ta iznimnost se mogla pratiti od njegovih samih početaka, od prvog filma „Deveti krug“, u kojemu je odmah pokazao što kao glumac može, pa do sada već kultnih televizijskih serija „Malo“ i „Velo misto“, u kojima je na najbolji glumački način ocrtao i vrijeme i lik, davši pritom kreacije koje će se pamtiti. Ili recimo njegove impresivne role u Roku i Cicibeli, Hamletu u Mrduši Donjoj, pa sve do uloge Dujma Špurijana u Šjora Fili, koja je možda njegova najbolja uloga. On je kao stvoren za tragikomične likove, s njim je u istome trenutku zadovoljstvo i plakati i smijati se. Nitko do sada nije uspio tako blisko koketirati s dalmatinskim, mediteranskim duhom, šarmom i umijećem kao Boris Dvornik. Zato nije nimalo čudno što ga kao obična čovjeka poistovjećuju sa sv. Dujom, Dioklecijanovom palačom… Sa Splitom!

Oduvijek je bježao od publiciteta. Razgovor za novine njemu je najgora stvar koja mu se može dogoditi. Dvornik se znao doimati naizgled "teškim čovjekom". Naizgled. Najbolje ga je oslikala njegova supruga Dijana:

- Moj brak je vrlo dobar. Mogao je i ne biti, s obzirom na to da sam bila premlada kad sam se udala za Borisa. S njim sam se upoznala kad sam imala 15 godina, sa 18 sam već imala Deana, a nakon godine i pol rodio se Dino. Uvijek sam imala neku intuiciju, znala sam odabrati. Uvijek sklad, ljubav i tolerancija, strpljenje, mudrost. Ljubav nije žrtva. Kad se voli to je sreća, nije ništa teško, dapače. Boris je neobično brižan, o svemu vodi računa. Zahvaljujući njemu nisam osjetila težinu života...

Boris Dvornik je bio duhovit čovjek, ali i veliki emotivac, čovjek koji je strahovito osjećao patnje i sudbine drugih. I to se osjetilo čak i u njegovim glumačkim kreacijama. To je ta karizma koja je sjajila iz njega, spoj topline i autoritativnosti. Njegov glumački talent nije mogao proći nezapaženo. Dobio je niz nagrada: Zlatne arene za uloge u filmovima "Povratak", Grand Prix na Festivalu glumca u Nišu za filmove "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor", Nagradu "Slavica" za životno glumačko ostvarenje na filmu, brojne televizijske i kazališne nagrade. Nagradu "Zlatni smijeh" na Danima satire za ulogu Paron Furte u komediji "Ribarske svađe", Nagradu za životno djelo Hrvatskog društva dramskih umjetnika te niz drugih strukovnih i glumačkih nagrada. S odlaskom Borisa Dvornika otišao je jedan od najznačajnijih simbola Splita. A teško mi je bilo suočiti se s činjenicom da simboli jednog grada odlaze jedan za drugim. To je kao da ti odlazi netko iz familije. A Boris je bio čovjek iz najuže familije.

Najjednostavnije rečeno-NAŠ ČOVIK!

Moja reakcija na članak je...
Ljubav
1
Haha
0
Nice
1
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest