Close Menu
NAJNOVIJE

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (27) JAKŠA FIAMENGO Neugasiva svjetiljka djetinjstva

Poezija je kopanje po smislovima, kopanje po riječima. Poezija je put koji je potreban da se prijeđe iz jedne riječi do druge. Na tom putu naletiš na treću riječ. I ta je riječ ona prava…Ali je ne izgovoriš! Najbolja je poezija ono što ne izgovoriš. I najbolja je pjesma ona koju još nisi napisao…

Jakša Fiamengo, književnik, akademik, novinar, pjesnik koji je stihom oslikao one naizgled najobičnije životne situacije vezane uz čovjeka, uz more, ljubav… I to na takav način da će zauvijek ostati zapamćen, sa svim obrisima koje pjesnik može oslikati, osmisliti na način da nakon svega toga možemo reći: To je pjesnik, to je poezija! Ne bilo kakva poezija, ne bilo kakav pjesnik. I kad je došlo vrijeme njegova odlaska, u tom trenutku jednostavno se nisam mogao od njega oprostiti na način da kažem - doviđenja pjesniče. Jer u takva naknadna viđenja ne vjerujem. Tog trena sam se sjetio niza naših susreta, razgovora, i bio sam mu beskrajno zahvalan za svaki susret, za svaku lijepo sročenu riječ koju bih upio, poduku, otvaranju meni nepoznatih vidika koje sam želio (i još uvijek želim) dosegnuti, ako mi neki staroslavenski Bog pomogne u toj nakani da pronađem neke vrhove dostupne samo nekima koji se žele uspinjati. Ali, to su samo želje.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

 

Na odlasku Arsena Dedića upitao sam: Može li pjesnik umrijeti? To sam pitanje postavio i 27. prosinca 2018. godine. Tada sam bio, a i sada sam, potpuno uvjeren da Pjesnik nikako ne može umrijeti! Ali sam jednako tako uvjeren da je mrtva sredina u kojoj je Fiamengo stvarao, sredina koja ga nije dostojno ispratila na daleki put gdje se spaja nebo i more. Danas se nevoljko radujem da je napokon ta sredina, pod svetačkim patronatom, tom Pjesniku udijelila zakašnjelo priznanje za životno djelo. Pjesniku, akademiku koji je dovoljno dugo živio da se za života mirne duše moglo priznati njegove vrhunske domete. Ovako, uz sve počasti, meni osobito dragom pjesniku, taj me čin podsjeća na putnika, na onu sliku sa željezničkog kolodvora, na putnika s kuferom u ruci, koji u tužnom čuđenju gleda vlak na koji je zakasnio stići.

Jakša je čovjek kojega sam izuzetno cijenio, jedan od rijetkih s kojim sam ostao u kontaktu, zapravo jedini iz redakcije novina u kojoj sam imao čast objavljivati svoje tekstove (u vrijeme kad je novinarstvo bilo na cijeni), jedini čovjek koji bi zastao na ulici, jedini kojega bih nazvao i koji bi mene nazvao! Zadnji iz plejade velikih, najvećih pjesnika pod ovim našim nebom. I čuvajući tako poput blaga u sjećanjima te susrete, sačuvao sam i neka njegova razmišljanja o životu, poeziji, moru, te objavio dosta tih razgovora. Sačuvao sam neke naše razgovore, neka njegova razmišljanja. A povoda je uvijek bilo pa sam za ovaj susret odabrao posrednike, jedna pčela ulovljena u jantaru…

POEZIJA INSISTIRA NA BLISKOSTI

Pčela u jantaru, još jedna u nizu tvojih knjiga pjesama. Prekrasan naslov. Je li pčela zarobljena?

- Otkud to pitanje? Pa ja mislim da je gore jantaru. Jer jantar je zapravo zarobivši pčelu, 'ajdemo to tako pod navodnicima reći, zapravo izgubio na svojoj vrijednosti. On sad ispada uzurpator. A zapravo to su dvije ljepote koje se preklapaju. Pčela znamo što je, meni jedna od najdražih životinjica, jantar isto tako. To me fascinira. Prvi naslov je bio Večernje stanje riječi.

Ti si isto nekako večernji?

- Je, ja sam nekako večernji…Ja sam već ipak malo stariji čovjek, malo sporije mislim, imam sporije pokrete, dugo radim i uvijek sam radio dugo na pjesmama, cizelirao ih…I kad bih stavio točku, mislio sam uvijek da nisam zapravo tu pjesmu završio nego da ona zapravo i sada završava u senzibilitetu onoga tko tu pjesmu čita ili sluša. Prema tome točka ništa ne znači. Točka je zarez. Ali pčela u jantaru mi se čini kao jedna metafora koja govori o prožimanju stvari. To su dvije lijepe riječi.

A koja to riječ nije lijepa?

- A zašto ti meni kradeš misli? Da, svaka je riječ lijepa. Čak i one ružne u određenom kontekstu jesu nešto. Jer svaka riječi nije samo to što jest , svaka riječ pokriva niz značenja koje samo ona ima pravo otvoriti. Pčela ne mora biti baš taj kukac, taj medonosni kukac nego može biti stotinu stvari; pčela radilica, pčela zujalica, da ne govorimo sad ove banalne stvari koje osjećamo svim čulima. Ali ima i ona duhovna pčela u nama koja nešto prede, vadi neki med iz naših misli, iz naših riječi , iz naših pokreta , iz naših susreta s ljudima, iz razgovora.

Znači, ovo o čemu pričamo, to je isto poezija?

- Pa što je poezija nego razgovor? Jer poezija ako ostane solilokviji, ako ostane na onoj klupici maloj u parku na kojoj se netko popne i počne govoriti svašta, onda to može svatko. Poezija je razgovor, komunikacija između ljudi. I ne samo ljudi već i vremena, povijesti, stvari oko sebe, pojava oko sebe, prijatelja oko sebe. Dakle, ona je bliskost, insistira na bliskosti. Najtočnija djelatnost poezije je da približava ljude i stvari, stvari i stvari. Ima jedna pjesma koja je razgovor sa stvarima, baš u ovoj knjizi. Dakle, pjesnik je zapravo razgovarač, pjesnik je onaj koji vidi svijet na jedan određeni način, posredstvom riječi, posredstvom nekih metafora.

Kao što je ljubav?

- Česte pjesme su ljubavne. Međutim , jesu li zapravo ljubavne, je li to ljubav ili je to izlika da se napišu neke važne stvari. Dakako, može biti ljubav u pitanju. ali često je to nešto dublje, kompleksnije, nešto što se ne može reći izravno. Poezija je umjetnost drugoga. Poezija nije nešto što je izravno, to može svatko napisati. To je isto kao da preslikaš neku sliku, nije tvoja slika nego si je fotografskim aparatom zabilježio. Prema tome moraš o stotinu stvari misliti i voditi računa o tome što slikaš i kada slikaš.

KOPANJE PO SMISLU, KOPANJE PO RIJEČIMA

Vidiš kako smo lipo načeli pitanje poezije. A meni se sad nameće pitanje što je zapravo danas poezija. Svjedoci smo da danas gotovo svi pišu, svi su pjesnici?

- Ja bih mogao to komentirati ali bih uvrijedio i sebe i poeziju. Poezija je dvorska luda stvarnosti. Međutim, poezija je umjetnost drugoga. Ona hoće objasniti riječ na jedan poseban način, kroz mehanizam duše, nečega što je jače, veće i više, i draže i glasnije…A intimnije je isto tako. Podoknica je puno glasnija nego vika na stadionu. I stadionizacija klapske pjesme mi se popela na glavu. To je posve krivi pristup klapskoj pjesmi. I to mi propagiramo u ono doba kad je klapska pjesma postala zaštićena, kad ju je UNESCO zaštitio kao svjetsko nematerijalno dobro . Mi moramo voditi računa o riječima, o poeziji, inače će ona postati besmislena. Ova narodna ili ulična poezija, tu se ubaci svašta. I tko to tiska? Onaj tko ima novca. Mislim da se nitko neće uvrijediti, ali mnoge domaćice u šezdesetima, sedamdesetima, kad nemaju što raditi onda počnu pisati poeziju. Još ako pišu čakavski to je već dovoljan znak da je to „vrijedno“. A ja kao urednik, kad to prevedem na standardni jezik, kažem da to ništa ne znači. Onda ta osoba to ne može shvatiti. Poezija je kopanje po smislovima, kopanje po riječima. Poezija je po meni, put koji je potreban da se prijeđe iz jedne riječi do druge. Na tom putu naletiš na treću riječ i ta je riječ ona prava…Ali je ne izgovoriš. Najbolja je poezija ono što ne izgovoriš. I najbolja je pjesma ona koju još nisi napisao.

A šta kazati na ovo Jakša? Idemo malo o tom malom bodulu, možda s pitanjem, je li još u tebi gori ona svjetiljka djetinjstva, sada već dalekog. Može li gorjeti ili bar tinjati u gradu poput Splita?

- Moje prvo svjetlo koje sam vidio u djetinjstvu, kada sam odrastao? Kad sam se rodio u Komiži 1946. godine, otac je dočekao majku iz El Shatta, to je bilo u veljači a ja sam se pojavio na svijet u studenom. Imam osjećaj da su cijelo ono ludilo ratno štrukali u mene, I meni je drago što sam se rodio u to doba kad je trebalo početi iz početka. I moji roditelji su počinjali iz početka. Moj otac je išao u Slavoniju po žito kojega nije probao, taj kruh kojeg je donio dole i dole ga je prerađivao u ono što se zove brašno. To djetinjstvo koje više ja i ne zorim i ne razmišljam o njemu kao nečem realnom, kao nečem šta je mene taklo i mislim da je to sudbina nekih drugih ljudi. Nije, to smo i mi bili. Pa ono putovanje za kruhom u Slavoniju nije to tek tako bilo, to je bila muka života. Ja sam krenuo i oni sa mnom od početka da bismo rasli, rasli, rasli, da bismo s onog parapeta gledali more, gledali onu ravnu crtu gdje se plaveti spajaju, nebeska i morska, gdje se oblaci gomilaju negdje iznad Biševa ili ne znam čega, gdje ljudi oko tebe pričaju, gdje taj kamen govori o stoljećima, ili ona tvrđava na Rivi koja je meni jasni signal, i gdje god se pojavim i kad se sjetim te tvrđave znam gdje sam i kakav sam. Bez obzira gdje se tog trenutka nalazio. I kad vidim sve to skupa onda je to meni signal za nešto što je neistraženo, nešto što me čeka negdje iza one crte na horizontu, nešto me čeka… Kao u onoj Vidrićevoj pjesmi tamo daleko gdje on mora veslati i sjeća se svoga kraja one crte na horizontu. Što je iza te crte na horizontu? To sam se uvijek pitao ležeći na parapetu ili ćireći iza parapeta sa svojom klapom, sa svojim vršnjacima. Nisam to znao ali se polako otvaralo, raščinjavalo , otvaralo se ne samo vizualno već i metaforičko značenje. Ja sam onda išao u Split u školu. Nisam želio dalje Splita, nigdje gdje bih bio daleko od svoga mora. Jedini grad na svijetu gdje bih mogao živjeti a nije na moru je Firenca, jedini grad gdje bih volio živjeti. More je nešto što je i nježno i tiho i drago, ali i demiurg, gospodar svega, gospodar sila svjetskih. Mi smo sretni ljudi što živimo tu u ovom ozračju, uz more, uz dalmatinsku klapsku pjesmu koju obožavam i u kojoj sudjelujem dosta često i na razne načine, kao pisac, kao promotor. Dakle sve me tu čekalo. I što onda kad je sve to otkriveno, kad smo mi braća narasli pa postali i bogatiji, ali ne previše. Ne treba nama puno . Moj otac je bio zemljoradnik, težak, nekoliko vinograda je imao u uvali i rekao je svojim sinovima: Sve ćete imati ali motiku vam ne dam. Nećete je imati u rukama! Mi smo to prihvatili, sudjelovali smo u berbama, poljodjelskim poslovima ali nikada nam zaista nije dao motiku. Ja sam ostao u Splitu, počeo sam pisati u gimnaziji, pa sam bio glavni urednik Mladog klasičara s pokojnim Krešićem, jednim sjajnim profesorom ruskoga, ali i hrvatskoga; i onda sam tako zavolio poeziju, pa sudjelovao u Vidiku koji je bio pandan zagrebačkom Poletu…I tako, tekla je, tekla ta rijeka, to more riječi i stihova.

Nekako mi se po gesti konobara učinilo da je njegova smjena došla do kraja, pa smo se po suncu prošetali splitskom Rivom, uz more.

I onda je Jakša zastao i mirno gledao tamo negdje daleko, prema horizontu. I ne znam što mi bi, odjednom mi ta situacija donese zvuke, melodiju one Christophove pjesme J'ai entendu la mer.

Moja reakcija na članak je...
Ljubav
1
Haha
0
Nice
0
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest