Close Menu
NAJNOVIJE

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (28) RAJKA VALI: Zvjezdani trenutci u intimi zapisani

U mojim godinama, a imam ih dosta, uspomene sve češće naviru. Naravno, one su dio moje intime. Baš kao i glazba s kojom sam se veći dio života bavila…

Teško mi je pisati u ovom vremenu, o onom drugom, prošlom, miljama i stoljećima dalekom. Možda je ovakvo štivo s povratkom u prošlost i nezanimljivo za prosječnog čitatelja, čitateljicu. Pogotovo za one koji su već rođenjem upoznali sve moguće tehnološke prednosti i blagodati koje pruža novo vrijeme u vladavini svih mogućih mreža nad mrežama. Drugo je vrijeme i drugačije su okolnosti.

Pojam zvijezda zabavne glazbe u vrijeme ranog socijalizma bio je nespojiv s onim što je socijalistički čovjek želio izgraditi. Ipak, učinilo mi se zgodnim ovo dvadeset i osmo izdanje Zapisa, posvetiti jednoj dami s kojom sam (nenadano) imao čast i zadovoljstvo popričati. Radi se o gospođi Rajki Vali, koja je uz Ivu Robića bila prva i jedina zvijezda početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. No, ipak bih izbjegao izraz, pojam zvijezda zabavne glazbe.

Iz puno razloga, a ponajviše što se taj izraz danas gotovo u pravilu stavlja uz imena koja to nisu. Ta dama, ta Rajka, nastupila je na prvom festivalu zabavne glazbe Zagreb 1954. I ta činjenica možda i ne bi bila toliko važna da su tom festivalu nastupile i druge pjevačice. Ali ne, samo dvoje interpretatora izvodilo je sve skladbe festivalske te, 1954. godine kada su se rađali festivali na ovim našim prostorima. A Zagreb je bio prvi! Rajka Vali i Ivo Robić, pjevali su pjesme pristigle na natječaj od raznih autora, koji nisu bili najavljivani. Birala se pjesma, ne pjevač i pjevačica, ne haljina i odijelo, ne izgled, ne stas… Pjesma i melodija. Samo to je bilo važno. Dakako, i oni koji će svojim interpretativnim mogućnostima mogu donijeti poruku i emociju skladatelja u formi prikladnoj vremenu.

I baš kad je Zagreb, taj festival bilježio vrijednu obljetnicu, 40-u obljetnicu, a to je bilo 1994., nazvao me je Nikica Kalogjera, kojega bih mogao sada imenovati mojim mentorom, čovjekom koji mi je bio jako sklon, koji je znao da uzaludno ali rado bilježim nešto što je bilo, i rekao mi je: U Zagrebu ti je Rajka Vali pa…

Pa sam se zaputio u taj grad koji je na taj veliki rođendan zaboravio pozvati osobu koja je zapalila prvu svijeću. Kao pjevačica, naravno. A mogli su je pozvati. Velika je dvorana Vatroslava Lisinskog… Pa čak i da nije bila u Zagrebu, da je bila u Njemačkoj gdje je živjela i radila, mogli su. Ali to je tak, kaj ne? Ne samo u Zagrebu već posvuda u ovoj našoj sredini. Mi smo skloni zaboravu, a još ako neke osobe koje je vrijedno zabilježiti to izbjegavaju, želeći prošlost ostaviti prošlosti, onda to tak rado dočekamo.

Vrijedi zapisati još nekoliko rečenica o Festivalu Zagreb, koji je osnovan daleke 1953. godine, natječajem za najbolju plesnu melodiju. I to baš u svibnju, a u organizaciji nakladnog odjela omladinskog lista „Horizont“. Prvi festival održan je 1954. godine, a direktor je bio Fedor Kopsa. Godine 1956. festival se širi i organizira ga Udruženje kompozitora lake glazbe Hrvatske, a 1962. godine uvodi se Večer slobodnih formi, iz koje će se kasnije razviti zagrebačka šansona i Krapinski festival. Od 1970. Zagreb prvi put ima večer pop-glazbe. I s pravom se može reći da su rane šezdesete ispisale najsvjetlije stranice tog festival.

DVOJE, ALI VRIJEDNIH

A da ni festivali nisu kao što su nekad bili, svjedoči podatak da se te jubilarne 1994. godine od 15. do 18. studenog, na festivalskoj pozornici pojavilo ništa manje nego pedeset solista i deset grupa. A na prvom festivalu samo Rajka Vali i Ivo Robić! Njih dvoje su otpjevali po šest pjesama. Intencija organizatora je bila da pjesme budu slušane (što je valjda svrha svakog festivala), ali da posjetitelji ne glasuju za pjevače već za pjesme (što danas nije svrha festivala).

A da, susret s Rajkom Vali! Započeo je upoznavanjem i širokim osmijehom. Ja. još u nekim lijepim godinama, pristao…Naravno da sam pristao na razgovor ali gospođa Rajka i ne baš.

- Ne, žao mi je, gospodine Pelaić, ne bih baš bila voljna govoriti za vaš list (Novi list) – rekla je pri prvom kontaktu gospođa Vali. Ali, uvijek postoji ono ali…

Ali zašto?

- Pa zato jer ja godinama ne dajem interviewe. Pa čak i u Njemačkoj, u kojoj sam daleko popularnija nego ovdje.

Ali zaštooo?
- Pa jednostavno zato što želim da se te stvari zaborave. Puno je vremena prošlo, ne pjevam već niz godina, pa se onda može postaviti pitanje zašto bi to nekome bilo interesantno. Eto, zašto vi želite razgovarati sa mnom?

Pa razloga je puno: nekada ste bili najpopularnija pjevačica u Hrvatskoj, a evo i obljetnica je „Zagrebfesta“ Pa, nije li to dovoljan razlog. Pa ne može se to tek tako izbrisati, zar ne?

- Kakva obljetnica?

Četrdeset godina postojanja, a Vi ste nastupili na prvom festivalu!

- Pa istina je da sam nastupila na prvom festivalu, ali nisam znala da je obljetnica. Zar je već toliko prošlo? A dobro onda može. A što bi vas zapravo zanimalo?

Puno toga, recimo da se sjetite nekih detalja s tog prvog festivala, pjesama koje ste pjevali. Puno, puno toga…

- A ne bih se baš u ovom trenutku mogla sjetiti koje sam pjesme pjevala. U to vrijeme pjevala sam pjesme najpoznatijih autora lake glazbe. Ja vam ne mogu sve to u jednom razgovoru kazati. O tome bi trebalo knjigu napisati.

Pa idemo pisati knjigu!

- Ma taman posla, to ja samo onako. Ne zanima mene više to. Kao da nikada nisam ni pjevala. Ali evo nešto podataka. Pjevati sam počela u nižim razredima gimnazije. Jednog dana doslovno su me odvukli na Radio Zagreb da pjevam umjesto oboljele članice trija „Delinski“. Znate, u to vrijeme je sve išlo uživo, pa kako ispadne. A trebalo je ispasti najbolje. Ma, takva su vremena bila, više se pozornosti poklanjalo pjevanju a manje izgledu.

Čudna neka vremena, danas se sva pozornost poklanja izgledu, a pjevanje je nebitno. Jeste li dugo čekali da uplovite u solističke vode?

- Vidim da se šalite. To mi je drago, i razumijem što ste htjeli reći. Ne, nisam dugo čekala da se iskažem kao solistica. Sudjelovanje u triju „Delinski“ bilo je relativno kratko. U to vrijeme u Zagrebu nije bilo solista zabavne glazbe. Pjevači su uglavnom snimali za Radio Zagreb, a diskografska industrija je bila u povojima. Javila sam se telefonskim putem urednicima Radio Zagreba, dogovorila snimanja i tako je počela moja karijera solistice zabavne glazbe. Ha, izgleda prilično jednostavno?

Ma, zgleda mi bajkovito gospođo Rajka!

- Ma daleko je to od bajke, ali bila su to lijepa vremena, znate? Ali to je uvijek tako kad se prisjetite mladosti.

Znači, tako je stvorena Rajka Vali? Ali to nije Vaše pravo ime. Vi ste s tim svojim imenima i prezimenima unijeli potpunu pomutnju. Neki misle da su Rajka Vali i Vali Hohnjec dvije pjevačice koje imitiraju jedna drugu, a onda se pojavila i Valerija Raukar!

- Hahaha, stvarno? Gluhi telefoni, eto to vam je to. Urednici su pri telefonskom razgovoru krivo razumjeli moje pravo ime i prezime: Raukar Vali, zapravo Valerija Raukar. Vjerojatno sam i ja bila zbunjena kad sam se predstavila. U javnosti sam izašla kao Rajka Vali i pod tim pseudonimom sam nastupala do kraja moje pjevačke karijere. Paralelno sa snimanjem za radijske postaje, snimila sam veći broj ploča na 78 okretaja. Nastupala sam sa svim tadašnjim malim i velikim plesnim orkestrima u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu, a pod vodstvom Marjana Marjanovića, Bojana Hohnjeca, Zlatka Černjula, Bojana Adamiča, gospodina Killera te Miljenka Prohaske s kojim sam najduže radila. U tih petnaest godina koliko je trajala moja pjevačka karijera u Hrvatskoj, pjevala sam na koncertima s Anicom Zubović, Gabi Novak, Anom Moll, Markom Novoselom, Dragom Diklićem, a najviše s Ivom Robićem s kojim sam nastupila i na nekoliko prvih festivala.

MEDICINSKA TEHNIKA I PJEVANJE

Neki od spomenutih voditelja orkestara bili su Vaši životni suputnici, pa Vas estradna scena bilježi i kao Vali Hohnjec. Nekako je puno prezimena uz Vaše ime bilo u opticaju?

- Vali Hohnjec, velite. Ne, ja sam Vali Raukar, udata Hohnjec, rastavljena Hohnjec i udata Marjanović. Marjan Maić je bio moj suprug, nakon što sam se rastala s Bojanom Hohnjecom, udala sam se za Marijana Maića, odnosno Marjanovića. Vama je to čini se komplicirano za shvatiti?

Ne, nije, samo sam želio pojasniti da je Rajka Vali i Vali Hohnjec i Valerija Raukar jedna osoba. Znate, meni matematika loše ide. Zašto ste naglo, svojom odlukom prestali pjevati?

- A pa nema se tu što puno reći. Negdje 1960. godine otišla sam u Njemačku. Nastupala sam u mnogim europskim zemljama i mislim da sam ostavila neki trag. Ali zbog sve većih napora, stalnih putovanja, odlučila sam se konačno posvetiti svom zvanju diplomiranog inženjera arhitekture. Diplomirala sam u Zagrebu 1955. godine. U Njemačkoj sam specijalizirala medicinsku tehniku i projektiranje, pa sam tako projektirala niz klinika i bolnica. Koncem osamdesetih vratila sam se u Zagreb, ali još uvijek veći dio godine provodim i u Njemačkoj. Živim sama, suprug Marjanović umro je 1991. U mojim godinama, a ima ih dosta, uspomene sve češće naviru. Naravno, one su dio moje intime. Baš kao i glazba s kojom sam se veći dio života bavila. Neke stvari želim sačuvati za sebe, pa sam iz tog razloga bila i protiv ovog razgovora. Pošto je, eto, sve prošlo bezbolno, sad mi je drago što sam vam bila na usluzi- rekla je Valerija, koju sam uz njen bogati smiješak, pozdravio sa samo Zdravi bili Valerija, da ne nabrajam prezimena…

I ta divna, povijesna Valerija, živjela je do 2011. godine. Tiho se pozdravila sa Zagrebom, arhitekturom, pjevanjem, ostavila trag u nekom pijesku glazbenom. I drago mi je da sam uspio zabilježiti (mimo njene volje) nešto što je bilo i što pripada glazbenoj povijesti pod ovim našim nebom.

Ako to nekoga zanima?

Moja reakcija na članak je...
Ljubav
0
Haha
0
Nice
0
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest