Close Menu
NAJNOVIJE

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (29) MLADEN BARBARIĆ: Pegula u permanenciji

Možda se misli da sam se povukao jer me nema puno u medijima. U stvarnosti, skoro da me i nema. Ali to ne ovisi o meni već o medijima. A i u kazalištu isto tako nisam prisutan nešto puno. Ono što radim, radim sa zadovoljstvom. Meni se sviđa nekakva sredina, srednji ritam u kojem glumac može dati sve od sebe…

Tko od nas, u onim ludim godinama, nije imao svog idola? Najčešće su to bili filmski glumci. Imponirao mi je Garry Cooper u westernima, ali i u drugim žanrovima. One njegove slike iz filma Točno u podne, još žive do u tančine u sjećanjima. Možda mi je ipak malo više imponirao James Dean, simbol buntovne mladosti, i ona njegova kožna jaketa, koju mi je - nekim čudom, otac kupio ispo' ruke, tko zna od koga, i još uvijek ne znam što mu bi. Ali, bilo pa prošlo. Sve je prošlo pa tako i ta čežnja za jaketom a la James Dean. I još je živa!

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Ali postoji jedan televizijski lik koji, kao da je po meni skrojen, što se spretnosti tiče; lik Pegule iz Velog mista, kojega je fantastično tumačio Mladen Barbarić, glumac koji je mogao dati i puno više. Ali, imao je pegulu!

Sreo sam ga u ljeto 2001. na Rivi, popričali malo, nedovoljno za neki tekst, pa sam ga, baš u vrijeme kada ništa nije radio, zamolio za razgovor. On je predložio da dođem u njegovu kuću u Žrnovnici. I nije mi žao; upoznao sam ga u ambijentu njegove velike ljubavi i čežnje. Prvi put sam čuo stvarni žubor rijeke i vidio ljepotu okoliša, koju sam, iz nekog razloga odbijao prihvatiti.

I tad sam razmišljao o Velom mistu, i čudnim životnim sudbinama aktera popularne serije. Danas bi lista genijalnih glumaca kojih nema bila pozamašna. Ali, nećemo o tome, a o životnim sudbinama, profesionalnim i o onima koje smo u razgovoru dotakli, bit' će riječi.

Mladen Barbarić (Pegula), živi i danas u Žrnovnici, malom mjestu nedaleko Splita. Ne znam o čemu danas razmišlja, ali prije dvadeset godina još je uvijek bio u očekivanju profesionalnog sna: stalnog angažmana u splitskome HNK.

Promijenio mi se izgledom, već su ga dotaknule sijede, možda radi moderne, kratke frizure. Barbarić je bio nadasve ugodan sugovornik, i u toj svojoj životnoj priči prepunoj nepravdi, nije nikoga krivio. Mirno je čekao neke bolje dane u maloj kućici pokraj rijeke.

- Možda se čuje šum rijeke? Uživam u ovom malom mistu. Uvijek sam želio da se jednoga dana tu vratim. Moji su iz Žrnovnice, ali sam stjecajem okolnosti rođen u Kičevu, u Makedoniji. Tamo je obitelj bila na službi. Onda je uslijedio Leskovac, Niš, Beograd i napokon Split i Žrnovnica. Cijelo moje djetinjstvo bilo je zapravo nekakvo putovanje. A srce me je uvijek vuklo tu. Sada malo pišem pjesme, pišem i neke drame, slikam…To mi je još od djetinjstva. Naročito volim slikati po zidu mog ateljea. To me strašno smiruje. Sa zida sam prešao na neke druge sličice…

S uzdahom ste rekli: Napokon Split i Žrnovnica!

- Zato jer mi je - ne samo mašta, već i želja oduvijek bila da budem uz Žrnovnicu, uz rijeku… Ima deset godina da sam permanentno tu. Kad pogledam unazad, ja sam paralelno bio i ovdje i u Beogradu gdje sam studirao. Pa tako kad mjerim vrijeme u životu, više sam bio u Splitu i u Žrnovnici, nego tamo u drugim krajevima…To su sad sve dalji i dalji krajevi. Čak i meni.

DVA DJETINJSTVA

Mora da je onda bilo teško živjeti tako daleko od mjesta za kojim ste toliko čeznuli?

- Možda je to i nekome muka. Meni i nije, jer čovjek onda ima dva djetinjstva kad živi u toj permanenciji, da si pola godine u Beogradu, a ostatak u Splitu i Žrnovnici. Tako da imam klape, one dječje. i prijatelje iz djetinjstva, i ovdje i tamo. Zanimljivo je da je taj dječji svijet svuda isti. I to je najveselije doba. Ali, ipak uvijek me je vuklo more i rijeka. Pa mogu reći da sam patio u tim krajevima što nisam stalno ovdje. Ali to je bio takav stjecaj okolnosti. Kasnije je došlo vrijeme da budem i ovdje u Splitu, u gimnaziji Natko Nodilo. Onda sam se opet vratio u Beograd na fakultet. No, čim sam završio fakultet trudio sam se što više biti u ovim krajevima. Jer da vam iskreno kažem ovi naš kraj, naš Split, baš je nekako pogodan teren , kao stvoren za glumit. Nekako mi je slađe glumiti tu nego u nekim drugim krajevima. To se vidi po Splićankama i Splićanima, svi su oni ovako malo glumački raspoloženi , zato su i jedna od najkritičnijih publika.

 U tu permanenciju spada i pisanje pjesama?

- Je, to je isto jedna moja permanencija , jer slikanje i pisanje od samoga su djetinjstva prisutni u meni. Imao sam prilike upoznati neke slične sebi. Uvijek u jednom periodu života ljudi se pokušavaju tako izraziti, a meni je to nekako bilo kao jist i pit. Tako mi se to dešava od kad sam pismen. Ne pišem samo pjesme, već i drame i komedije. Možda nekad nešto i bude od toga, ali pjesme su mi drage.

Oni koji vas poznaju iz gimnazijskih dana, tvrde da ste bili odličan učenik, ali uvijek nekako u svome svijetu?

- Možda sam bio dobar u gimnaziji, tu u Splitu, ali moram priznati da sam drugi razred ponavljao u Beogradu. A to je bilo zbog toga što sam bio u onim nekim grupama gimnazijalaca, koje su se zajedno sa studentima borili za neka svoja prava. A to je onda bilo dosta žestoko tih godina, pa su nas “malo” kaznili. Tako da nisam imao šansu završiti tu godinu, taj drugi razred. Interesantno iskustvo! Ali pošto sam krenuo godinu dana ranije u školu, nisam puno izgubio pa sam na vrijeme završio fakultet.

Gimnazijski dani u Splitu, pretpostavljam nezaboravni?

- Gimnazijski dani u Splitu bili su veseli. Bit će da je to isto kao i sada, mada je onda Split bio manji grad, nije bilo puno mjesta za izaći. S druge strane, to je bila i draž, jer onda na tim mjestima su uvijek bili svi Splićani i Splićanke. Sjećam se doba kad je Pjaca bila puna. Onda je bio takvi đir, ako čovjek nije bio na Pjaci tu večer, onda ono nije u điru…Pa su onda bile grupe, krugovi koji stoje, pričaju, razgovaraju…Onako baš mediteranski. Interesantno, to sad baš i nije praksa, sad su više po kafićima . Baš živahan trg je bio. I veseo. Tu bi se nalazilo, provelo uru vrimena i potom odlazilo u nekakav zabavni život Splita. Bilo je lijepo i nezaboravno.

PEGULA S UBRZANIM TAPEOM

A smiješila vam se i košarkaška karijera?

- Bavio sam se svim i svačim kad sam došao u Split, ali prestao sam se baviti košarkom. Mislio sam da i nisam baš neki igrač, već sam imao tri minute i 40 sekundi kao prvotimac u beogradskom Radničkom .U Splitu smo ja i jedan moj prijatelj, koji je odlično igrao košarku, malo ladili neke amatere. Dobro sam se čuvao, da ne kažem da sam igrao košarku. Bilo je zabavno. Baš ti moji gimnazijski dani bili su u znaku Hajduka i Jugoplastike. Još sam uvijek lud za Hajdukom i ne mogu sam sebe staviti u te neke normale. Kad je balun u pitanju, strastven sam. U tim gimnazijskim danima glumio sam u tadašnjem dječjem kazalištu Titovi mornari u Splitu.

Ipak, u Novom Sadu su vas pronašli i angažirali u seriji Velo misto?

- Strašno mi je draga ta uloga u Velom mistu, kao što mi je bilo drago i Malo misto. U Velom mistu bila je zapažena uloga Pegule i odjeknula je kod publike. Ne događa se to baš često. Bio sam iznenađen kako su me našli u Novom Sadu gdje sam radio, a živio sam u Beogradu. Pojavio se Dominik Zen, i rekao mi je da oni računaju na mene da bih ja igrao tog Pegulu. Pa su me gledali na predstavama, promatrali… I bit će da sam im se dopao ovakav kakav jesam. Očito je da sam odgovarao tom liku. I tako se to dogodilo. Snimalo se u Splitu i Zagrebu i bilo mi je lijepo. Svi me pamte i povezuju s tim likom i serijom, mada sam napravio dosta uloga u kazalištu, na televiziji i na filmu. Međutim, i meni je od svega toga najdraži Pegula. Ali ne volim se gledati na ekranu. Jer i ja volim biti u situaciji publike i gledati objektivno na sve te stvari. Znam sebe preskočiti, ubrzam tape pa gledam ono drugo. Uživanje je i dan-sdanas to gledati. Možda će biti prilike još uraditi nešto slično. Tko zna?

NA GLUMCE SE GLEDA S PREDRASUDAMA

Ima li kakve veze lik Pegule s Mladenom Barbarićem?

- Što ja znam… Možda ima u toj činjenici da je Pegula bio nekakav študent u Pragu i da je tamo završio studij. Možda ima veze jer sam ja završio studij u Beogradu…A sad, Beograd i nije baš Prag, ali u to doba je to bila najjača škola, Fakultet dramskih umjetnosti. Danas čujem da nije više tako, da im škola više nije tako dobra. To je i normalno, jer škola ne može stalno biti dobra u takvim nekakvim domenama, jer to ovisi i o ljudima koji odgajaju studente. Da bi izlazile kvalitetne glumačke klase moraju biti kvalitetni i oni koji predaju glumu. Taj moj profesor Maričić iz Novog Vinodolskog, bio je jedan od najboljih profesora koje sam upoznao u životu. To mogu tvrditi jer sam kasnije imao priliku upoznati i druge profesore glume. Vidim i po njihovim novim glumcima da to nije sad najbolja škola. Imao sam priliku u Francuskoj gledati jednu predstavu Jugoslavenskog Dramskog pozorišta, pa i u Rijeci. Imam osjećaj da ove mlađe glumce stariji šišaju u glumi. A pamtim te starije kad su bili mladi i znam da su bili isto tako dobri. Mislim da je kod nas u Hrvatskoj u masi veća kvaliteta u toj mojoj branši. Imao sam priliku to vidjeti i na Marulovim danima gdje sam i ja imao ulogu u predstavi Ptičice. Što bi još u mom životu moglo biti paralelno s Pegulom? Pa Pegula je iz Splita. Sad ove mlađe generacije i nisu imale prilike vidjeti seriju. Zanima me kako bi je danas prihvatili. Ljudi vas poistovjećuju s nekakvim likom. To je i dobro i loše. Evo već ima generacija koja ne zna što je Velo misto. Sve ima svoj pozitivni i negativni predznak. A to je i normalno što se glumaca tiče. Na nas se gleda i s nekakvim predrasudama. Glumce i glumice uvijek gledaju s predrasudom, a oni su isti kao i svi drugi. Možda su malo nježniji da tako kažem, uznemireniji, jer su stalno u nekakvoj žiži pa se to vidi i u njihovom ponašanju.

Zanimljivo, baš nakon te sjajne serije i golemog uspjeha, na vrhuncu popularnosti ste se povukli. Godinama vas se nije moglo vidjeti?

- Nisam se povukao, samo što sam ja ovako nekako tradicionalista u tome, da kad živim negdje volim ići na ista mjesta, pa se ne šećem svugdje po gradu. A nekad imam posla i u kazalištu. Ako nisam bio na Rivi jedan dan, onda se ne osjećam dobro. Tu je i promjena frizure pa me ljudi ne prepoznaju, tu je i ta distanca od dvadeset godina. Sve manje ljudi reagira na mene u tom smislu. Možda se misli da sam se povukao jer me nema puno u medijima. U stvarnosti skoro da me i nema. Ali to ne ovisi o meni već o medijima. A i u kazalištu isto tako nisam prisutan nešto puno. Ono što radim, radim sa zadovoljstvom. Igrao sam dvije predstave koje je lijepo primila i publika i kritika, i to ne samo domaća publika i kritika već i strana. Igrao sam u Cigli i Ptičicama. Sviđa mi se raditi predstave koje su mi drage. Možda ne radim punim ritmom kao što rade neke moje kolege, ali imao sam prilike i takvim ritmom raditi. Meni se sviđa nekakva sredina, srednji ritam u kojem glumac može dati sve od sebe. Žalosno je što se sve to povezuje s nekakvom egzistencijom, jer teško je ne raditi a preživjeti. A opet, u tom poslu došlo je nekakvo vrijeme da nema novaca već dugo. Nema onda ni rada, malo se radi a i malo se plaća.

Interesira me ta šutnja medija koja poprilično dugo traje ?

- Nije do mene nego je do tih medija. Iskreno da kažem već sam prestao i razmišljati o tome koji bi to mogao biti razlog. Znam samo da to nije do mene. Moguće je da postoje nekakve predrasude, nekakvi tračevi… I postoje tračevi i čujem ih . Čak čujem da neki govore da ja ne želim raditi, što opće nije istina. Hoće li to tako ići dalje, tko zna? Već sam se nekako navikao na to. Nikada nisam bio pretjerano raspoložen da se bavim filmom ili televizijom, puno mi je draže kazalište koje strašno volim. Mogao bih tamo biti 24 sata! A opet, to je posao kao i svaki drugi, ali drugi vam omogućuju da radite. Ako vam se to onemogućuju onda ne možete raditi. Tako da se ja od nekakve dosade spašavam pisanjem i slikanjem. Tako trošim nekako tu svoju kreativnu energiju. Pisanje pjesama je igra u kojoj strašno uživam.

NE TRAŽIM PREVIŠE

 Moglo bi se nekako reći da imate na neki način i pegulu u životu. I sad ne znam je li pametno postaviti ono otrcano pitanje, gdje se vidite za recimo, dvadeset godina?

- Ma teško je danas govoriti gdje čovjek vidi sebe i za godinu dana. Pa najveća želja koja se tiče moje profesije, jer imam ja i drugih želja, kao i drugi ljudi, jest da budem angažirani član HNK Split. I kad to ostvarim bit će mi ispunjena moja želja i san.

Odmah nakon fakulteta pokušavao sam doći u angažman HNK Split pa sam naišao na otpor i odustao. Pa onda 1985. godine nisu me jednostavno htjeli primiti, što mi je bilo čudno s jedne strane, a s druge strane i ne. Neki govore ima tu konkurencija pa ti ne da. A što ja znam je li tu konkurencija u tom smislu išta može? Onda sam došao na početku rata pa mi je ondašnji intendant rekao, znate sad je rat pa se ne može ništa učiniti… I onda teku godine, teku godine i nikako da ostvarim svoju želju. Ali vidim se jednog dana u tom teatru jer mi je na prvom mjestu kazalište. I nadam se da će tako biti. Kazalište pa jedna duga, duga pauza pa tek onda film ili televizija.

Druge želje?

- Opet su povezane s kazalištem. Želim da bude više para, više predstava, da se živi lagodnije, ali ne ovako iz dana u dan. Želim živjeti u egzistencijalnom smislu u jednoj normali, da nam svima skupa bude lakše. Je li to previše?

Mislim da nije previše što je ovaj glumac tražio, a nije našao. A mislim da je od nekog značaja za potpunu sliku ovog čovjeka, istaknuti njegovu neposrednost i uljudnost. Što baš i nije nekakva permanencija u glumačkom svijetu.

Moja reakcija na članak je...
Ljubav
6
Haha
0
Nice
0
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest