Close Menu
NAJNOVIJE

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (37) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (IV/VII) Ča je bilo, tega više ni

Upravo tako, baš pravi naslov, u pravo vrijeme, s valjanim razlogom - jer bilježimo godinu nastanka te pjesme, jer se naslov te pjesme sudara i opisuje sadašnje stanje...Zato što autor Stipica Kalogjera zakašnjelo dobiva odavno zasluženo priznanje. Ako za ništa drugo a ono iz razloga što je dvonotne amaterske zapise znao svojim talentom i znanjem dovesti do nezaboravnih umjetničkih djela -s kojim su se kitili neki (mnogi) skladatelji…

Novinar, autentični svjedok jednog davnog vremena, listajući listove starog kalendara, pita se- Kome se ja obraćam? Zašto to radim u vremenu u kojem je sve novo (pa i glazba), način razmišljanja, moda, uvjeti…Publika je nova! Formatirana po posebnim pravilima, – po novim zakonitostima. Eto, nedavno u osobnoj biblioteci naiđem na knjigu, koju danas ni jedan jedini omladinac ne bi uzeo u ruke - Gavroche od Victora Hugoa! I to neko izdanje Libraire Hachette iz 1979, dok drugi čitaju mog vršnjaka Coelha i njegovog Alkemičara. Ne ulazeći u sadržaj Coelhova djela već u naslov, umišljam kako sam (uzaludna) vrsta alkemičara - plemenito pretvoriti u još plemenitije!

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Uglavnom u 1972. smo festivalskoj godini, koja po broju akreditiranih novinara ruši sve rekorde. Gotovo svi jugoslavenski listovi, revije, radio i televizijske stanice akreditirali su svoje novinare za praćenje velike festivalske manifestacije Splita'72. Ukupno 240 novinara i fotoreportera! U Split su doputovali novinari iz 13 zemalja: Italije, Engleske, Francuske, Sjedinjenih Američkih Država, Portugala, Japana, Čehoslovačke, Bugarske, Demokratske Republike Njemačke, Savezne Republike Njemačke, Nizozemske, Belgije i Danske.
Press centar XII. internacionalnog festivala Split'72 imao je pune ruke posla.

Kako se u ovakvim tekstovima uvijek zaboravljaju novinari i ljudi iz Pressa, evo nekoliko rečenica i o njima. Prvi put u svojoj povijesti, pored biltena izlaze i prave novine. U velikom formatu. Za vrijeme Festivala tiskaju se sve važnije informacije, fotografije i sve ono što treba novinarima za obavljanje njihova posla. Glavni i odgovorni urednik je Mladen Mateljan, a novine uređuje redakcijski odbor: Joško Egekher, Stanko Karaman, Mladen Mateljan i Zdravko Reić.

I Zdravko Reić! Naš najbolji sportski novinar. Vjerovali ili ne, dosta je pisao o zabavnoj glazbi. Što znači da je zabavna glazba i u to vrijeme bila nešto što spada u driblinge, podmetanja nogu, u niske i visoke udarce, u nešto što je okruglo…U svakom slučaju Rejo je pokazao i u ovoj novinarskoj disciplini zavidnu razinu, korektnost, profesionalnost… Baš kao i u sportskom novinarstvu. Dakako nije mogao utjecati u situacijama tko će kome zabiti gol. A bilo je gusto na Splitu'72!

VELIKA MATURA

U svom tekstu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji Reić je razgovarao i s Tomislavom Kuljišom, direktorom Dalmacija-koncerta:

- Naši su gosti bili više nego zadovoljni. Nisu to bile kurtoazne izjave već su zaista tako i mislili. Uostalom, zašto bi nam podilazili? Čuli smo samo riječi pohvale. A mi? Jesmo li kao organizatori zadovoljni? Mogao bih kazati da uglavnom jesmo. Uvijek je moguće ostvariti kompletnije, bolje rezultate, ljudski je da nikad nismo zadovoljni. U svakom pogledu Split 72 je za razliku od dosadašnjih bio velika stepenica.

Ako bismo ovu izjavu Tomislava Kuljiša usporedili s današnjim organizatorima festivala, onda bismo jedino mogli ustvrditi da su negdašnji čelnici ove velike manifestacije u Splitu bili daleko, daleko skromniji od sadašnjih. Jer Split 72 je brojem sudionika, kvalitetom, organizacijom, imenima sudionika u odnosu na današnje stanje isto što Olimpijada u Ateni i malo seosko natjecanje u disciplini kamena s ramena. I ne samo to, bivši gradonačelnici Splita aktivno su sudjelovali u pripremama. Dokaz je tomu i iscrpna izjava predsjednika Općinske skupštine Splita inženjera Jakše Miličića koji je na svom primanju izjavio Reiću da je Split 72 položio veliku maturu.

- Stvorili smo uigran, radin tim, izdržali smo do kraja taj ludi tempo. Split 73 bit će još bolji, mnogo bolji. Prvi put smo ove godine unaprijed sa stranim producentima sklopili ugovore za snimanje ploča s kompozicijama splitskog festivala. Tako će u Europi uskoro biti izdane ploče sa Splita 72. Postigli smo i to da nam je jedna od najuglednijih europskih diskografskih kuća ponudila pod izuzetno povoljnim aranžmanima da ona obavi snimanje svih kompozicija, pa i onih koji izvode jugoslavenski pjevači. Za sada ne bih odavao našu poslovnu tajnu. Mogu ipak kazati još i to da će Milva na svojoj najnovijoj LP-ploči snimiti jednu kompoziciju sa splitskog festivala – rekao je Miličić.

Eto tako je 1972. godine razmišljao splitski poteštat, tako je pisao Zdravko Reić. A zašto je jedan sportski novinar uopće bio angažiran da prati festivalska događanja? Vjerojatno iz razloga da se ta velika manifestacija poprati na dinamičniji način. I tu su organizatori imali nosa. Svaki dan točno u podne bile su presice u kafiću Semafor. Najveća i najzvučnija festivalska imena bila su spremna odgovarati na pitanja novinara i pozirati fotoreporterima puna dva sata - sjeća se Zdravko Reić.

Tony Christie također je u Splitu. Pjevač je to s britanskih TOP-lista (Oh, Las Vegas). Tu su i Herman Hermit's, jedna od najuspješnijih europskih skupina. Momci iz Manchestera pjevat će pjesmu Nenada Vilovića Di si bija kad je grmilo. Vilović je tužan. Njemu su, naime, primili samo tri pjesme pa je zabrinut:

-Tri kompozicije na festivalu su dvosjekli mač. Želio bih da sve tri uđu u finale. Ne bih mogao kazati koja mi je od te tri najdraža: Di si bija kad je grmilo, Dobro jutro ili 100.000.000). Moje pjesme djeluju svježe, mladenački , poletno. Svaka je na svoj način draga- kaže Vilović.

Hotel Marjan nije više domaćin festivalskoj sviti. To je sad hotel Lav. Ali, bez obzira na sve, na dobru organizaciju, na velika pjevačka imena - organizatorima nije lako. Šest sati prije samog početka festivala, iz Italije stiže telegram šokantnog sadržaja:

- Zbog bolesti ne dolazim na festival. Molim da primite moju ispriku. Šaljem opširno pismo i liječničku potvrdu o bolesti.Želim sve najbolje festivalu. Fred Bongusto.
- Tužit ću Bongusta i on će morati platiti kaznene penale zbog neispunjenja ugovora, a to će ga stajati 2.000 dolara. Tu su naravno i svi troškovi koji su nastali zbog njegova odugovlačenja da dođe u Split- energičan je umjetnički direktor Josip Mirošević.
Sad će Maruška Šinković Kalogjera morati sama pjevati pjesmu splitskog skladatelja Đekija Srbljenovića Decembarska pisma. To je njegova posljednja skladba jer je Đeki poginuo u teškoj saobraćajnoj nesreći sedam mjeseci prije festivala. Za tu skladbu stihove su napisali Zdenko Runjić i Ivica Krajač.

Maruška je Decembarska pisma otpjevala sjajno, a u drugoj verziji (umjesto Bongusta), odsvirao ju je Marijan Domić, trubač koji se proslavio s izvedbom skladbe Tišina koja je prodana u tiraži od preko 100.000 primjeraka. Svi sudionici festivala tvrde da se nije moglo pronaći bolje rješenje jer je i Đeki Srbljenović bio trubač, pa vjeruju da će skladba i zbog toga biti dobro prihvaćena.

A tužno je te godine bilo bez Đekija.

Show program sastavljen je savršeno: Tony Christie, sastav Cane and Able i kraljica talijanske kancone MILVA! Milva je došla u Split kao velika zvijezda. Premda je bila stalno u društvu svog prijatelja Maria Piave, uspio sam joj se približiti. A bila je tako lijepa…

- Sad mi je strašno žao što ne nastupam u natjecateljskom dijelu. Čula sam za taj festival, ali stvarno nisam mogla ni naslutiti da je to na tako visokoj razini. Ugodno sam iznenađena, ali i žalosna istovremeno. Dat ću sve od sebe da ova divna publika bude zadovoljna. Možda me iduće godine pozovu da nastupim i u natjecateljskom dijelu-rekla je crvenokosa pjevačica predivna glasa i očiju.

Neočekivana je bila pobjeda Nenada Vilovića sa skladbom Di si bija kad je grmilo. Na pravom mjestu i u pravo vrijeme bio je i Đorđi Peruzović koji je pjevao tu pjesmu. Oni su se okitili prvom nagradom publike. Zdenko Runjić i Tereza Kesovija s Rusticanom, pobjednici su po ocjeni stručnoga žirija, dok je u internacionalnom dijelu festivala Zlatno jedro odnijela skladba Gabora Pressera Why did you go, koju je otpjevala mađarska pjevačica Sarlota Zalantay.

Velikim festivalskim orkestrom dirigirali su Nikica Kalogjera, Stipica Kalogjera, Stjepan Mihaljinec, Miljenko Prohaska, Zlatko Černjul, Pero Gotovac i Alfi Kabiljo - najblistavija imena!

Očekuje se rekordna prodaja nosača zvuka sa Splita 72. Armando Moreno, šef biznis centra festivala Split'72 uvjeren je kako će ova godina nadmašiti 1971. po nakladi. kad je prodano 600.000 kopija!!!

KAKO FABER RAZMIŠLJA

Ali festival ima i svoju drugu stranu medalje. Tad nisam znao tko se skrio pod pseudonimom Faber pišući u Slobodnoj Dalmaciji tekst Festivalske marginalije. Valjda je imao valjani razlog da se potpiše pseudonimom, ali i valjane argumente za tekst. Ovako je vidio Faber Split 72.:

Festival Split 72 je završen. I to uspješno. Naravno, uspješno ne samo za pojedince: pobjednike i nagrađene, nego uspješno i kao manifestacija grada. To je svakako važnije jer naopako bi bilo ako bismo splitski festival njegovali kao tribinu s koje pojedinci sebe izbacuju u vrtoglavi orbit zabavne pjesme. Kad bi bilo samo tako, Faber bi bio protiv festivala. Završio je, dakle, uspješno u muzičkom pogledu, jer je to ono što konkretno imamo pred sobom. Dao je nekoliko vrlo vrijednih pjesama, što nitko ni na koji način ne može osporiti ili poreći. One će se sigurno pjevati i tako dokazati kako nema bojazni da će ta produkcija zakazati ili presušiti. Imao je i dobrih pjevača, ali i loših. Angažiranje je kao igra na sreću. Potvrdilo se kako reklama ne garantira da je i roba dobra.. Jer što se loše čulo o Hermitsima? Ništa! A što su dobro pokazali? Ništa! Što smo znali o Sarloti Zalatnay? Ništa! A pjevala je izvrsno i pobijedila! Takvih bi se primjera još moglo navesti.

Posebno je pitanje festivala sistem nagrađivanja. Auditorij koji nagrađuje podložan je raspoloženju, izrazitoj osobnoj naklonjenosti, ponekad i pristran. Taj Babilon glasova unosi pometnje čak prije nego se pjesma izvede. One se nastavljaju i poslije donošenja nagrade. Jer nagrada znači stanovito usmjerenje za kompozitore koji rade za ukus publike. Međutim, već na slijedećem festivalu istom žanru i dobroj pjesmi se zviždi. Ove godine je to doživio tandem Mihaljinec-Kovač. Na takav način teško će naša pjesma doprijeti do bijeloga svijeta, iako se svake godine nađe neka koja bi objektivno ipak mogla tamo doći K tome i lokalne kuhinje i samodopadnosti upropaste ozbiljno nastojanje.

Nezgodno je kad je festival rampa pojedincu, a ne ideji. Nezgodno je kad se diskografska reprodukcija javnim putem (radiom) koristi u slične svrhe. Ili kad zainteresirani kompozitor sjedi u sredini festivalske mašinerije, bez obzira na njegovu talentiranost. Ili kad jedna pjesma dobije više nagrada. Ili kad učesnici na festivalu rade mimo njegovog interesa. Ili kad pojedinci vjeruju da su predestinirani da određuju i pobjeđuju, pa se tako i ponašaju. Ili kad ucjenjuju. Ili kad se nedostojno ponašaju poslije-za njih osobno-izgubljene bitke. Ili, ili, ili…

Festival može postati što je moguće više neovisan, raditi organizacijski profesionalno kao što je radio ove godine. Mora zapovijedati učesnicima, a ne udovoljavati hirovima, niti učesnici mogu u njemu sjediti. Ovogodišnje vodstvo Mirošević-Kuljiš pokazalo je da ima smisla, osjećaja i dosta snage.

Festival mora nagraditi jednu kompoziciju u nacionalnom dijelu, a jednu u internacionalnom. Neka u nacionalnom nagrađuje publika-na žalost sa svim manjkavostima takva nagrađivanja-a u internacionalnom žiri. Žiri neka izabere još jednu pjesmu za učešće u finalu, a publika neka u finalu nađe samo neobaveznu satisfakciju glasanja. Sve ostale nagrade su izvanfestivalske i reklamne. Neozbiljno je kad jedna pjesma sakupi sve nagrade, kao i kad na jednom festivalu ima pet, šest i više nagrađenih.

Marginalne su napomene još ove: Jusićeva pjesma je bez nagrade, a izvrsna je u smislu propozicija. Vilovićeva je pravi disko-hit, a manje festivalska. Runjićeva bi bez Tereze ostala izvan festivalskog finala, jer je rađena po dobroj shemi, koja je utvrđena vrijednost, ali ne i kreacija. Konačno, treba poštovati sve izvođače, pa im aklamirati ili ne. Međutim, po pokazanom ponašanju Trg Republike može postati primjerno mjesto nepristojnosti. A to prlja lice grada-veli Faber.

I to je to. Bez greške univerzalni osvrt i putokaz bivšim, današnjim i budućim organizatorima i sudionicima festivala. I današnjim „novinarima“ koji u svojim osvrtima daju naglasak na dekolte i pariško plavu haljinu, zaboravljajući (ili možda ne?) da je festival glazbena manifestacija.

JUGOSLAVENSKI DIO

U dvije večeri koliko je trajao natjecateljski dio jugoslavenskih autora, čuli smo u dvadeset skladbi, u izvođenju domaćih i inozemnih vokalnih interpreta. Ne bismo se mogli složiti s ocjenama da je razina tih ostvarenja bila ujednačena: od samog početka, naime, jasno se moglo uočiti koje pjesme pretendiraju na osvajanje simpatija publike i nagrada, a koje su pisane sa stanovitim umjetničkim pretenzijama. Jasno, ovako rigorozna podjela ne bi se mogla primijeniti na svaku od izvedenih skladbi, ali većina ipak pripada u jednu od navedenih kategorija.

Iako s punim košem nagrada (Srebrni i Brončani grb grada Splita, Srebrno jedro), Zdenko Runjić uspio se donekle održati na svom uobičajenom nivou. Kvalitetom odskače i skladba pokojnog Đekija Srbljenovića Decembarska pisma, a nesumnjivom originalnošću pjesma Tome Bebića Leute moj. Dodamo li da je u finale izborila put i melodija Tonča Papića Moje zlato milo, ne ostaje nam nego da zaključimo da su splitski skladatelji imali daleko najviše uspjeha. Spomenimo još i Đelu Jusića (Noćna muzika), pa bi pregled domaće produkcije mogao biti završen.

MEĐUNARODNI DIO I SHOW NASTUPI

Inozemni autori koji su konkurirali za nagrade festivala Split 72 pokazali su da u lakoj glazbi imaju slične nazore poput domaćih kolega, čime je vjerojatno sve rečeno. Pokazalo se da im je uglavnom svojstven zajednički glazbeni jezik, što znači da pored rijetkih iznimki nitko nije polagao previše pažnje specifičnim obilježjima vlastite melodije, a to, uostalom, u većini slučajeva ne bi bilo ni zanimljivo (osim, eventualno kod nekih egzotičnih predstavnika - poput Ceylona ili Antila). Spomenimo, reda radi, da je prva nagrada (Zlatno jedro) dodijeljeni predstavnicima Mađarske za skladbu Why did you go, koju je interpretirala Sarlota Zalatnay. U show programima što su se održali tokom pauze treće i četvrte večeri, zabavljali su nas Milva, grupa Cane and Abel te Tony Christie. Svatko je od njih korektno ispunio svoj zadatak.

Naravno, kritika spominje i govori o problematičnom međunarodnom ugledu ovakvog festivala. Posebice Dražen Vrdoljak.

A evo i mog izbora iz 1972. godine: DECEMBARSKA PISMA (Đ. Srbljenović–Z.Runjić/I.Krajač)Maruška Kalogjera–Marijan Domić, truba , RUSTICANA (Z. Runjić- T. Zuppa) Tereza Kesovija-Sharon Cambell , ODVEST ĆU TE NA VJENČANJE (S.Mihaljinec- D. Britvić) Mišo Kovač-Ben Cramer , LEUTE MOJ (T. Bebić- T. Bebić) Toma Bebić-Bogdana Karadočeva , NOĆNA MUZIKA (Đ. Jusić- S. Miović) Dubrovački trubaduri-Nada, VAL NA VALU SPI (J. Robežnik-D. Velkaverh) Eda Viler - Euson

NEK IDU LAĐE

Godine 1973. pomalo se gubi internacionalni polet. I nije šteta. Jer ako je nekih godina Split i poslovao s dobitkom, sad se počinje gubiti utrka s novcem i kvalitetom. A to je rak-rana svih festivala. Pa i današnjih. Zašto tvrdim da nije šteta što je Split'73 zadnji internacionalni? Zato što se domaća zabavno glazbena scena profilirala, što je stvoren jaki fundus domaćih skladatelja i pjevača i to je trebalo iskoristiti. Ono što bi najviše trebalo radovati organizatore Splita jest činjenica da se iz Slovenije pojavljuju vrsni autori i izvođači: Sepe, Robežnik, Majda Sepe, Elda Viler, Ditka Haberl. Na Split '73 iz Beograda dolazi Miki Jevremović, pjevač s istančanim osjećajem za mediteranski glazbeni poj. Jevremović zna pjevati a i publika ga prihvaća. Neće se proslaviti na Splitu '73, no njegovo vrijeme tek dolazi. Jevremović je posebno (ugodno) poglavlje splitskih fešta na Prokurativama.

Prvih nekoliko festivala žalio sam se da splitski autorski, a posebno pjevački tim nije dovoljno zastupljen na festivalu. Sad je situacija znatno bolja! Samo na Splitu '73 bilježimo: Runjića, Marušku (sada već doduše kao gošću iz Zagreba), Tonča Papića, Đorđija Peruzovića, Aspalathos Brass, Sašu Lukića, VIS Delfini, Ivicu Bašića, Nenada Vilovića, Đurđicu Miličević (Barlović), Mlade batale, Tomu Bebića, Marka Demichelija, klapu Lučica, Tonija Kljakovića, a moglo ih je biti i više da se imalo više sluha za domaće snage. Splitsko vrijeme će tek doći.

Dakle, Split je još uvijek internacionalni festival. Stiže i mladi talijanski pjevač Gianni Nazzaro. On je zvijezda u Italiji. Nazzaro je pjevao pjesmu Zdenka Runjića Bijela lađa, koja je osvojila Srebrni grb grada Splita, ali više zahvaljujući Miši Kovaču koji je također pjevao tu pjesmu. Znatno više uspjeha imala je slavna Tereza Kesovija pjevajući skladbu Alfija Kabilja Nek idu lađe (u drugoj verziji Ann Christy). Tereza se okitila Zlatnim grbom grada Splita, dok je najviše nagrada sa Splita '73 odnio Stipica Kalogjera sa skladbom Ča je bilo tega više ni koju je pjevala Maruška Kalogjera (Frank Holder). Pjesma je osvojila Brončani grb grada Splita, 1. nagradu stručnog žirija i prvu nagradu publike u internacionalnom finalu.

Maruškina interpretacija te pjesme dobro je poznata mnogima, a otpjevala ju je vrhunski. Naslov te pjesme nagovijestio je početak kraja bajkovitog svijeta glazbe. Ali, bilo je još tu pjevača, pjevačica i autora koji su bili na visini zadatka. Valjalo bi istaknuti pjesmu Konistra moje matere Ivice Bašića i izvedbu Radojke Šverko. Ona je pravi primjer fantastične usklađenosti funkcije glave i srca, pa joj uz pomoć odlična glasa nije bilo teško sve to predstaviti publici. Pjesma ima i težinu u odličnom tekstu Stjepana Benzona. Toma Bebić uspio je ponovno privući pozornost posjetitelja Prokurativa. Najprije s pjesmom neuobičajena naziva Tu, tu, auto, vrag ti piz odnija u kojoj se s punim pravom žali na sve moguće zagađivače lipog Splita. Što se zagađivanja tiče sve je ostalo isto.

Evo mog izbora; ČA JE BILO TEGA VIŠE NI (S. Kalogjera-S. Miović) Maruška Kalogjera-Frank Holder, KONISTRA MOJE MATERE (I. Bašić-S. Benzon) Radojka Šverko–Lucia Visconti, NOKTURNO (M. Demicheli-M. Demicheli) Toni Kljaković i klapa Lučica- Nada Urbankova, BIJELA LAĐA (Z. Runjić- Z. Runjić) Mišo Kovač-Gianni Nazzaro, JEDNA SOBA S POGLEDOM NA MORE (S. Mihaljinec-D. Britvić) Miki Jevremović-Dagmar Frederic, KAKO JE TOPLO OVO LJETO (S. Lukić-S. Lukić) VIS Delfini–Marta Lami, NEK IDU LAĐE (A. Kabiljo-D. Britvić) Tereza Kesovija – Ann Christy.

Kad kažem evo mog izbora, nadam se da svi shvaćaju da takav, ili bilo koji drugi izbor, treba shvatiti kao subjektivan čin. Koliko sam bio objektivan u svojim tekstovima - to nek' drugi prosuđuju.

Hoću li nastaviti s ovim i ovakvima tekstovima, s ovom poviješću?

Ne znam. Povijest kao povijest, korisna je dok se ne upletu razni interesi; politički (komercijalni), ideološki…Ima još definicija povijesti. Ona školska: „Povijest je znanost koja proučava i objašnjava prošlost čovjeka od nastarijih vremena do danas“. Ne sviđa mi se ta definicija. Jer mnogi ne vjeruju u to, da je baš tako - pa ni ja. To je odavno narušeno, pa su narušene i neke glazbene norme koje nemaju veze s glazbom. A iskreno rečeno, oprostite na izrazu - gadi mi se tumačiti nešto što bi trebalo biti posve jasno. Naročito pojam festivala, norme, zakonitosti, razlike između melodije i ritma, između emocije i promocije, norme putem kojih neki (plaćeni pojedinci) pokušavaju uvjeriti svekoliku javnost da je NIŠTA – NEŠTO!

Ipak, idem dalje! Vrijedi se boriti dok ima onih koji vjeruju da je glazba nešto sveto, korisno za ljudski rod poput kruha, soli i ulja.

Spremljenu juhu u koju je uplivala prljava, crna debela mušica -treba baciti i skuhati čisto i pošteno jelo.

Nema nam druge.

Jesam li na početku ovog teksta spomenuo izvjesnog Victora Hugoa. Je li to onaj tip koji je napisao Les misérables?

Moja reakcija na članak je...
Ljubav
1
Haha
0
Nice
0
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest