Nitko ne bi smio iskapati mrtve, jer možda jesu samo za to da ih nemamo. Ali tko mari za to kad je otimanje izjednačeno s oslobađanjem. Svatko ulazi u svačiji vrt smrti. Crkvu na vrhu brijega odavno porušiše (kako bi je lakše mimoišli). Oltari otetih drumova pred koljenima noći bježe. Nitko ne bi smio iskapati mrtve. Nitko i ni za što!
To je dio Sonate za staro groblje na Sustipanu, maestralnog pjesnika Tonča Petrasova Marovića. O njemu sam oduvijek znao, ali upoznao kasno. Zapravo, on je mene već bio našao kao suradnika Radio Splita zaduženog za sektor kulture. Tonči je bio urednik.
VEZANI SADRŽAJ:
Na prvi pogled nekome se mogao doimati hladnim …Sve do onog trenutka dok ne bi progovorio!
Naravno, nije mi palo na pamet upitati ga zašto je mene pozvao na suradnji. Možda je čitao neke moje novinske tekstove, možda je slušao neke moje priče na tadašnjem Radio Zagrebu? A možda je bilo to vrijeme koje je tražilo i neka drugačija viđenja, drugi i drugačiji rukopis. No, bio sam izuzetno počašćen njegovim pozivom za suradnju u tada osjetljivom trenutku za kulturu. Kao da danas nije!
Predstave kazališta Titovi mornari
Ne mogu ni do danas dokučiti njegovu naklonost prema onome što sam radio i kako sam obrađivao određene teme.
Bilo je to vrijeme kada radijski novinar nije čitao svoje tekstove. Njegovo je bilo da napiše, a spikerski posao pročitati. Kasnije je došlo da novinar mora uraditi i jedno i drugo.
Teleprinterska suradnja i obavezan prethodni telefonski dogovor. A onda me jednog dana pozvao. Čekao me na prvom katu Radio Splita, na hodniku. Bio je već poprilično bolestan. Pročitao sam sve što je do tada bio napisao. Po meni malo sumorno. Iako sam bio blizak načinu njegova razmišljanja na. Nije mi bilo lako doći k njemu.
Strahopoštovanje, što li? Radio Split je oduvijek imao velika imena u svojim redovima, od skladatelja, novinara pa do vrhunskih pjesnika kao što je bio Marović. I kaže on meni:
- Znate Gorane, ovdje se neki ljudi pitaju kako to da su svi vaši osvrti na predstave kazališta Titovi mornari u pravilu pozitivni. Za vas tamo nema lošeg izdanja?
Zatekao me i zbunio tim pitanjem. Nisam ga očekivao. Jer nije točno da sam sve predstave visoko ocijenio. Upitao sam ga, trebam li to obrazložiti?
- Ne nužno, ali ako želite…
E pa ovako, rekao sam. Prostor u kojemu djeluju kazalište Titovi mornari, u kojem glumci pripremaju predstave nalazi se na Dosudu. To je jedna prastara zgrada. Glumci uče svoje uloge u sobici u kojoj je parket dignut od vlage. Kazališni ansambl sačinjavaju profesionalci od kojih nijedan nije završio akademiju. Režiser također. Nemaju svoju kazališnu zgradu, nemaju onu silnu mašineriju koja je potrebna kazalištu, nemaju ni pristojne plaće. I kad se sve to uzme u obzir, ono što naprave i donesu pred publiku, po meni je odlično!
- Vidite, nisam znao da rade u takvim uvjetima, rekao je Tonči. A kako vi znate da rade u takvim uvjetima?
Znam, jer sam svojedobno izrazio želju da prisustvujem njihovim probama. A onda kad otvorim prozor od moje kuhinje on se sudara s njihovim škurama. I ja čujem svaki uzdah i znam napamet većinu uloga. Od Čehova sve... I to dobro radi jedan jedini režiser: Milovan Alač!
- A biste li se vi Gorane ljutili kad bih ja došao s vama na predstavu pa da malo prodiskutiramo, da sjedim s vama u dvorani i da vas u određenom trenutku (ne znam kojem) upitam što mislite baš u tom trenutku, je li dobar ili loš glumački prikaz?
Ne bih se ljutio na vas, ali mi ne bi bilo ugodno jer bi mi se tada učinilo da me provjeravate, a to mi ne bi bilo baš milo.
- Onda je sve OK. A idete li Gorane i na večerašnju predstavu?
Na Vama je da odlučite. Ako imate bolji i pouzdaniji izbor izvolite poslati drugog. I bolje bi bilo jer sam čuo generalnu probu.
- I kako ste ocijenili ono što ste čuli na generalnoj probi?
Odlični su! Tonči se osmjehnuo. poput malog djeteta. Sutradan me dočekao ponovo na hodniku:
-I, kakva je bila predstava?
Odlična!
- Bravo, to sam i očekivao! Svaka vam čast. A recite mi Gorane, volite li vi
palačinke? Moja ih žena jako dobro priprema. Volio bih da kušate njene palačinke. Večeras se vidimo, nadam se. Klarina, znate gdje je to?
Bio sam iznenađen. Jako iznenađen tom pozivom. Razgovarao sam u životu s mnogim pjesnicima, ali ni jedan nije bio poput Tonča Petrasova Marovića. Pričali smo dugo, pokazivao mi je neke svoje rukopise. Otvorio mi je dušu. Rekao mi je:
- Znate, nitko na poslu sa mnom baš puno ne priča. Ne znam koji je razlog tomu?
I tako smo dugo ćakulali o svemu i svačemu. A njegova žena je stvarno pekla prekrasne palačinke. On me je samo gledao jer vjerojatno (tako sam tada shvatio) iz zdravstvenih razloga nije mogao. Gušta je u mojim, pa skoro polupohlepnim zalogajima. Baš je gušta i stalno govorio: samo jedite Gorane, samo jedite…A ja, baš te večeri kao da sam pobjegao od gladi. Ne znam što mi bi. Gospođa Marović je pekla palačinke kakve do tada nisam jeo. Savršene!
- Znate, rekao mi je. Ja i slikam, to valjda znate. Zato ću vas zamoliti da primite od mene jednu sliku koja mi puno znači.
Bio sam dirnut tom pažnjom. I njegova supruga je bila iznenađena. Ispred
njega je rekla: Pa on nikome pa ni vlastitoj kćerki nije poklonio svoju sliku! Bila je to slika koja je prikazivala Split na dlanu iz njegovog rodnog mjesta.
Tonči Petrasov Marović rođen je 1934. godine u Mravincima. Kako je sam rekao „podno Mosora, odakle se vidi svekolika okolica, od Poljica do Trogira, te srednjodalmatinski otoci: Brač, Hvar, Šolta Čiovo.
Dugi je niz godina Tonči bolovao i unatoč tome ostvario je opsežan i raznovrstan književni opus. Jedan od najvećih pjesnika u povijesti splitske kulture. Izniman čovjek.
Nitko ne bi smio iskapati mrtve, jer možda jesu samo za to da ih nemamo!
Umro je u Splitu 22. travnja 1991.
A Tonču, moja zahvalnost za suradnju, za razgovore, za sliku i…palačinke! Bio je velik i skroman.
Zar to uostalom nije pjesnička misija?
VEZANI SADRŽAJ:
- IN MEMORIAM, MANI GOTOVAC Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (1): “Grad u teatru, teatar u gradu”
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (2) Arsen Dedić: Split kao polazište pjesničkog opusa
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (3) Split ga je zaboravio: Anđelko Đeki Srbljenović - otac i utemeljitelj Festivala zabavne glazbe Split
