Close Menu
NAJNOVIJE

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (46): Drama i apsurdnost okrenute čarape

Baš s jednim takvim likom zakazao sam sastanak. Kao u onom filmu s Garyjem Cooperom – Točno u podne! Taj susret (po mojoj, a i zamisli tog lika), ugovorimo tamo negdje na prostoru Cankareve poljane, koja po nekim sitnim detaljima ima naznake Divljeg zapada. Ali i ponešto od Cankara. Nije doduše kralj Betajnove, ali je ovaj ipak konjušar vojvotkinje i netko tko bi mogao biti izvrsni dvorjanin. Inače ne volim ta šminkerska mjesta. Pogotovo kad se oboružam s mikrofonom i snimačem glasa, pa te onda svi gledaju i pitaju se; tko je onaj što drži tu čudnu spravu, a tko onaj drugi? A tog drugog obično svi znaju za razliku od ovog prvog.

Pored toga, na tom mjestu na kojemu nema ama baš ništa što bi asociralo na Cankarja, ima ponešto od šminkerskog đira; način na koji se sjedi u kafiću, obavezne ray banke, moderne u to vrijeme prije 25 godina.

- Tekst se nastavlja nakon oglasa -

Štekati prepuni glumaca i onih drugih glumaca. To je odmah nasuprot sporednog ulaza u zgradu HNK, pa je to i pravo mjestu za glumce… I ove i one.

Svoje su motorne konje privezali brojni jahači pod splitskim nebom. Podne je i ništa se tu ne može. Gle, i Toni Kukoč je tu. U prolazu. Mahne rukom. Neš' ti Kukoča! Smješka se. A smijulji se i Jasmin Stavros. Aj, dobro on je malo veća faca, gledajući globalno. Pogledavam ima li mjesta tu za jednog običnog smrtnika, jedna sjedalica. I gle čuda, za susjednim stolom nasuprot Stavrosa , običan splitski mladić, razbarušene crne kose. I on se smijulji, nudi sjedalicu. Očekivao me je, po dogovoru, nitko drugi nego Daniel de Bosola, čovjek koji je mogao biti pouzdan, ali se zbog raznih okolnosti koje se svakome događaju u životu, odmetnuo u glumca. I to vrsnog, pa su ga njegovi poslodavci zaslugom malfeške vojvotkinje promaknuli u nositelja nagrade Judita.

Zdravi bili, ja sam Goran Pelaić.

- Bog, Milan Pleština...i tako dalje. - Pelinkovac, molit ću lijepo.

A ja, kao i uvijek, isto piće i uvijek isti odgovor konobara:

- Nemamo Orelu! Nešto drugo? I tako uvijek. Važno da je hladno! Bio je kolovoz, ili august - ne sjećam se više.

Stiže piće nakon po ure, ali stižu i usputne čestitke kolega iz kazališta. Ne meni nego Pleštini. Lito je pa se svi muvaju tu. A i podne je, zvizdan. Ima tenda, ali isto k'o da je i nema. I onda, započnem razgovor s pitanjem koje uz najnoviji događaj, pa spomenem kakav je osjećaj, odjek u Milanu kad se dobije jedna tako vrijedna nagradu za glumačko ostvarenje, tu Juditu. I to na Splitskom ljetu, ispred svoje publike?

- Lijep je to osjećaj. Lagao bih kad bi rekao da mi nije drago. Kad se radi o jednoj ovakvoj nagradi, pobudi kod čovjeka malo veći oprez. Pomisli; je li to samo zbog te uloge Daniela de Bosola u Vojvotkinji malfeškoj ili su to akcije iz proteklih kazališnih sezona, pa je sada došao trenutak da me nagrade? Sigurno je da je čovjeku svaka nagrada draga, ali ako je imalo pametan i osjetljiv, a nadam se da je to slučaj kod mene, onda se moraju probuditi ta pitanja. Nagrade su važne, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog toga što imaš osjećaj da to što radiš ima nekakvoga smisla, da su ljudi prepoznali u meni želju i radost što se bavim tim poslom.

A uloga vrhovnoga konjušara nudila je radost?

- Atraktivna je, ali i opasna jer takvih likova ima u većem broju u toj elizabetanskoj drami. Velikog je raspona; od dvorske lude do ciničnog komentatora zbivanja na dvoru i u državi. Lik je izvrsno napisan pa mi je to u neku ruku bilo i olakšavajuće. To je opet jako nezgodno jer izaziva glumca, stalno je na rubu ekshibicije da pokaže što sve umije, što može. Trebalo je uz sve to biti sažet i nenametljiv jer je slijed zbivanja takav da je žestok ili komičan.

Zemljani razlozi u korist glume

Onako pošteno, jeste li se na neki način i koliko prepoznali u tom Danielu de Bosoli?

- Vidio sam da je to dobar materijal, ali trudim se ne prepoznavati u nikome. Jednako je zavodljivo kada nam se učini da neki lik sliči na nas, a isto tako je zavodljivo kad vidimo nešto što mi uopće nismo pa ćemo moći sad okušati se i oprobati u svemu i svačemu. Negdje sliči na mene, negdje smo potpuno strani ali idemo ga što jednostavnije, što ljudskije provesti kroz komad, onako kako je pisac napisao i kako režiser traži. Dakako, puno toga ovisi koga imaš za partnera, jer se trudim da mi osjetila na toj sceni rade, da vidim tog čovjeka nasuprot mene, da osluškujem što hoće, što smjera, tko je i kakav je. Ne želim ništa mistificirati i komplicirati oko te glume jer znam da to nije nikakva mudrost. Mi glumci morali smo kroz tih pet ili deset rečenica ljudskih povjerovati da taj čovjek ima muku, tugu, ironiju, otklon, da je dobar i da je mogao biti plemenit, ili da je moralni patuljak, pijanac... Valjalo je prepoznati tih pet rečenica koje će biti uvjerljive, vrhunske a opet duhovite i pomaknute.

Po onom svom unutarnjem osjećaju, jeste li glumac klasičnog ili modernog kazališta?

- Ma kako se mi osjećali ili shvaćali sebe, okolnosti nas određuju više nego što bismo mi sami htjeli. Glumac je uvijek na raspolaganju nekome. Može se dogoditi da se pojavite u koreodrami, a isto tako da se pojavite u nekom najprostijem pučkom teatru koji ja jako volim. Teško mi je odrediti gdje ja pripadam, jesam li glumac koji je iza ili ispred vremena, u vremenu... Neki dramski komedijant jesam. To mi se baš sada uklopilo u ovoj ulozi. U jednoj točki se sabilo to kako se ja doživljavam, uz sve vjere i sumnje u sebe i kako me doživljavaju drugi, režiseri, kolege, ljudi iz teatra i publika.

Koji su bili Vaši motivi da se predate tom zvanju, ne mislim konjušarskom već glumačkom?

- Motivi su dvojaki, prozaični, od onih; neću ustajati rano ujutro, nema matematike, imat ću više žena oko sebe, do onih dubljih. Nisam mislio jesam li talentiran ili ne. Instinktivno sam osjetio da bi se želio time baviti iz nekog zemljanoga razloga: neko vrijeme moći ću raditi i biti nešto drugo. To je možda bio neki vražji razlog da se odmaknem od svega što me okružuje. Ali, opet me zanimalo i to što me okružuje, ta realnost, ta magla svakodnevice koju mogu prenijeti u drugi život. Ima tu i neposrednih krivaca: Neno Srdelić, Jean Gabin, Slobodan Perović, Josip Genda u Filoktetu i cijela ta predstava, Boris Dvornik, Ivica Vidović, Zdravka Krstulović u predstavi Čovik, zvir i kripost, Božidar Alić... Bilo je tih motiva da se čovjek okrene na tu stranu. Inače, ne smatram glumački poziv čudnim.

Možda se uhvatim motike

- Više sam u svome pitanju mislio ne neke određene osobe iz te profesije koje znaju zaglumit i izvan scene. Prenesete li možda ponekad taj svoj lik u onaj realni život, osjetite li se ponekad kao kralj ili prosjak?

- Sigurno je da se glumac na sceni jednim dijelom osjeća kao lik koji tumači. Ovisi o tome koliko se on time što radi bavi duboko i promišljeno. Kad čovjek igra kralja ili tiranina, on se osjeća kao taj. Ali osjeća i svu onu njihovu drugu stranu. Svaki lik, bio kralj ili prosjak ima taj svoj ambis, ima svoje visine i bezdane. To je to što nas zanima; vanjština, ruho, forma, sadržaj stvari, a opet nas zanima i ono unutra, podsvijest, one stvari iza i ispod našega ja. Jesam li ikada zaglumio? Vjerojatno da, jer neke osobe koje mi tamo tumačimo, sjednu nam poslije za vrat i nije ih se lako osloboditi. Otuda i taj osjećaj što se na sceni i u privatnome životu mogu osjetiti kao izvrnuta bičva, kao kad čovjek čarapu izvrne i vidi svu svoju dramu i svu svoju apsurdnost i komiku.

Male i velike uloge, postoje li takve?

- Ne vjerujem baš u to. Vjerojatno ima nedovršenih, traljavo ili nemarno napisanih uloga, pa tako i režiranih i izvedenih. U principu nema velikih i malih uloga. Postoji to, hoćemo li mi to što igramo, bez obzira kolika je scena, koliko rečenica, hoćemo li to donijeti na način da se prepozna razlog zašto taj čovjek, taj glumac u tom liku tu boravi.

A biste li se onda naljutili kad bi Vam režiser, sad nakon Judite ponudio ulogu u kojoj izgovarate pet rečenica. Shvatili bi to kao provokaciju?

- Ne, jer bih je odbio. Tražio bih neku veću!

Znači, ipak postoje velike i male uloge. Ili taština?

- Kako ste me sada ovdje smutili! Nije to zbog ove nagrade. Mi glumci osjećamo neke svoje male ciklusiće. Sad imam osjećaj da dva, tri mjeseca ne bih radio ništa. Ni veliku ulogu sada ne bih prihvatio. Dosta sam radio ove tri sezone i ne može čovjek igrati puno ni velikih ni malih uloga zaredom. Jer se jednostavno istroši, bez obzira na njegove apetite, kondiciju. Treba stati, odmoriti se i malo nestati. Sad mi je stvarno potreban mali odmor. Tu sam u Splitu, možda se uhvatim malo motike, skoknem do mojih u Solinu i Klisu i napravim nešto korisno. I baš vam hvala za ovaj razgovor, odmorili ste me, imao dojam da me malo i provocirate. A ja u tome guštam. Moram priznati da nisam razgovarao za novine još od mojih studentskih dana, a to je bilo davno, davno - veli vrhovni konjušar malfeške vojvotkinje koji je zbog raznih okolnosti koje se ne baš svakome događaju u životu, postao sjajan glumac i odličan sugovornik.

Usprkos dosadnim i bučnim prolaznicima, šminkerima uz štekate na Cankarevoj poljani, jahačima na motornim konjima koji će možda jednoga dana instinktivno osjetiti, poput Milana, kako je lijepo barem za trenutak pobjeći negdje drugdje.

Moja reakcija na članak je...
Ljubav
0
Haha
0
Nice
0
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest