Ja bih ovaj tekst (a to mi i naslov diktira), započeo sa općepoznatim činjenicama. I to samo iz razloga što je oduvijek bilo onih koji su izostajali s nastave, picavali iz raznih razloga. Ne samo zbog korone!
Dakle, svi znaju i trebali bi znati, da je Split najlipši grad na svitu i okolici, da je Hajduk najbolji nogometni klub na svitu, da su Bačvice lipše od Copacabane, da se samo tu igra picigin i da je neki rimski car samo tu želija izgraditi svoj palac. A moga je di je tija! Nesporno je da Split ima najlipše ženske, iako su se tu tile ugurat i neke Kaštelanke. Svaka čast Splićankama i Kaštelankama, ali i svim ostalim! Neću tu ništa tvrdit jer je to opasno, a neću se ni izjasnit između POŠK-a, Jadrana i Mornara, a pogotovo po pitanju koja je najbolja pivačica ili pivač na svitu. To svi znamo!
Danteov pakao
I sad (kad mi opet taj naslov diktira), kako reći nešto kontra Splita? A ima bi neko pravo obzirom da sam rođen u Nodilovoj, da sam upozna Get, svaku ulicu; od Bosanske, Marulićeve, Šubićeve, Zadarske, Krešimirove pa sve do Domaldove! I nešto Varoša, da sam upozna u neko lipo vrime i noćni život Marjana…Ne dalje od onih prvih škurih skalina, tamo negdi blizu kina Jadran pa onda još malo gore. A sve to iz razloga šta su te neke male imale ludoga oca ili starijeg brata.
Ali dobro, to je bilo iz vremena mraka. I sad, kad sve znamo, idemo malo o tom mentalitetu spli'skom. Ali, ne bih ja iz svog iskustva. Druge ću ja „uvalit“ u te priče!
Evo, za početak izabra bi iskustvo jedne prave Splićanke, slavne Mani Gotovac;
- Jedna provincija pokazuje svoj provincijalizam najviše po tome što se u njoj javlja jedan veliki broj kritizera, a vrlo mali broj onih koji se znaju oduševiti nekim umjetničkim djelom. Po broju kritizerstva Split je provincija! Split je jedan izuzetno živ, izuzetno temperamentan grad, najmediteranskiji od svih mediteranskih naših gradova. Vi u Splitu možete doživjeti da vas na cesti napadnu i da vas na cesti kuju u zvijezde. Ja sam tu rođena, ja sam tu završila klasičnu gimnaziju, ja sam tu živjela 18 godina. Znala sam da su Splićani skloni utopiti svakoga između sebe tko je samo malo iznad. Znate, ima u Danteovom Paklu onaj krug, ne znam u kojem krugu su ti grešnici zatvoreni, kada stoje svi u jednoj bari i tkogod pokuša izvući glavu, povući glavu vani, udahnuti zrak - odmah ga povuku natrag. E tako i u Splitu, postoji jedna potreba da ako netko samo malo izroni iz bare vani, odmah ga za noge i svim sredstvima vuku natrag.
Pisao sam više puta o Splitu i rekao, ma ne jedan put, da je u Splitu običaj sve živo osporavat. Pogotovo ako je netko iz Splita. Ja mislim da je kojim slučajem onaj Neil Armstrong bija iz Splita, i kad je ono sta nogon na Misec, uvjeren sam da je dobar broj Splićana rekao: Neš ti Neila!
Dujko, govno od likara
Jedan put mi je spli'ski glumac Bere Mudnić priča neke stare anegdote iz Splita. Ono u neko vrime muškići se igrali na franje. A franja nije uvik bilo pa su se dica snalazila na razne načine. Napraviš ih sam. Izvučeš maloga iz gaća, popišaš se po zemlji i lipo uvaljaš franju. E, bez mobitela i ovih stvari i elektronskih igara.
Jedan od tih malih varoških muškića, naresta je i iša studirat u Zagreb. I vratija se nakon nekoliko godina doma i u prolazu sretne staru šjoru Dominu. Ka pristojan momak lipo je pozdravi. A ona će njemu:
- A koji si ti?
-A ja sam van oni…znate, ono kad smo bili mali pa smo se igrali na franje u vašem dvoru… Oli ste me zaboravili šjora Domina? Ja san Duje!
- Onaj šta se piša po mome dvoru?
- A e, taj sam, šta sad mogu.
- A di si bija?
- U Zagrebu.
- A šta si radija u Zagrebu.?
- A studira sam šjora Domina, reka je Duje.
- I šta si sad?
- A sad sam likar.
- Likar?
Nije mogla virovat šjora Domina i odma je išla to ispričat susidi Filomeni.
– Znaš li onega malog Dujka šta mi se piša po dvoru i pravija franje?
- E znan, pa šta je sad učinija?
- Kaže da je bija u Zagrebu i da je sad likar!
-On, on likar? Ma on je govno a ne likar! Znaš i sama da mu je mater prodavala luč na pazaru! Pa kako on može bit likar?
Neš ti likara, zaključila je šjora Filomena.
I to tako funkcionira u Splitu. Dobro, ruku na srce danas ima manje toga i takvih razmišljanja i zaključaka jer su nam dica školovana. A i drugo je vrime. A luč se ionako ne prodaje više po pazaru. A i industrija popišanh franja nije u modi. Ali isto je osta taj podcjenjivački mentalitet. Ko je bolji od mene? Ko? I onda, naravno, uvik se izvuče neki dida, baba, neka teta inšempjana, neki sitni prevarant daljnje rodbine… I onda diploma, magisteriji i doktorati odma imaju manju vridnost. Ako je uopće imaju! Dobro, možda sam malo i preuveliča, ali tu je negdi ta istina i taj profil ljudi, tu se oni negdi nalaze i nisu svi umrli ka stara Domina i File iz ove istinite priče. A i dobri Bere Mudnić je umra.
Mi zapravo sada i ne osporavamo baš previše ljude koji su vridni i koji zaslužuju svako poštovanje. Ali ih ne znamo pripoznat. Pripoznamo ih, ali isto kažemo: Je, svaka mu čast ali neš' ti…
Možda je to i dobro. Jer koliko mi imamo svjetskih faca po Splitu morali bi se svaki čas ošervat za njima i govorit: oala, eno Kukoč, eno Dino Rađa, Goran Ivanišević, eno Đuke Bjedov, eno Ana Boban, Rogošić, vidi onega profešura Milata, vidi Vinka Bajrovića, eno Rato Tvrdić… Neš ti!
Neke lipe stvari opisao je Ivo Tijardović u Spli'skom akvarelu i Maloj Floramye.
Opisao je uz lipu muziku i taj mentalitet, pa i neku vrstu animoziteta između jednih Splićana o'kolina iz Varoša i onih drugih o'kolina iz Lučca.
I u ciloj toj priči o spli'skom mentalitetu ipak ne vidim baš pretjeranu zloću. Jer pravih Splićana zapravo i nema. Bar ne u velikom broju. Ipak je to jedna mišanca od Vlaja, Bodula i ovih i onih.
I iz tog razloga sva ta lipota, sva ta divota i osjećaj da smo najbolji na svitu i okolici…
A možda i jesmo?
- IN MEMORIAM, MANI GOTOVAC Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (1): “Grad u teatru, teatar u gradu”
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (2) Arsen Dedić: Split kao polazište pjesničkog opusa
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (3) Split ga je zaboravio: Anđelko Đeki Srbljenović – otac i utemeljitelj Festivala zabavne glazbe Split
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (4) Tonči Petrasov Marović: Podno Mosora, odakle se vidi svekolika okolica
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (5) Maruška Šinković Kalogjera: Djevojka iz splitskog Varoša
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (6) Vinko Lesić: Festivalska produkcija nije ženska cipela
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (7) Asja Kisić: Bepina je kasno došla
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (8) Enes Kišević: Božićna lampa u prozoru
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (9) Ivica Vidović: Tiho, s mjerom za kajanje
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (10) In memoriam NEDA ARNERIĆ
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (11) Prof. Josip Mirošević: Festivali konfekcijska roba
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (12) Kako sam postao dobitnik Zlatnog pera
- Zapisi i sjećanja Gorana Pelaića (13) VLASTA KNEZOVIĆ: Cjeloživotna potraga za bajkom
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (14) TOMA BEBIĆ: Čovik koji je volio ljude
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (15) ARMANDO MORENO: Mir i prijateljstvo kroz glazbenu umjetnost
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (16) RADOJKA ŠVERKO: Lanterna hrvatske glazbene umjetnosti
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (17) IVAN ĐANI MARŠAN: Kad muzika postane poezija
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (18): IN MEMORIAM ZDENKA VUČKOVIĆ Otpisana u najboljim godinama
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (19): MIŠO KOVAČ Jači od vjetra
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (20): VICE VUKOV Pjevanje bez završnog računa
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (21) MARIJA DANIRA: Kairos me nije zaboravio
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (22) TEREZA KESOVIJA: “Gdje ima srca, tu sam ja!”
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (23) ZDRAVKA KRSTULOVIĆ: Zaga u intimi Omiške ulice
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (24) BORIS DVORNIK: Kurvin sin kao skuža
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (25) MILJENKO SMOJE: Afrikolog iz Dalmacije
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (26) MATKO JELAVIĆ: Don Kihot nikada ne može umrijeti!
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (27) JAKŠA FIAMENGO Neugasiva svjetiljka djetinjstva
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (28) RAJKA VALI: Zvjezdani trenutci u intimi zapisani
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (29) MLADEN BARBARIĆ: Pegula u permanenciji
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (30) MAJA SRBLJENOVIĆ-TURCU: Dama u crvenom
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (32) JURAJ ĐORĐI PERUZOVIĆ: Splitska priča u nekoliko slika
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (33) MARKO DEMICHELI: Sjećanja kao povod za jedno razmišljanje
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (34) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (I/VII): Veliki izvođači i skladatelji 1962.
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (35) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (II/VII): Od ljetnog kina do svjetske scene
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (36) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (III/VII) : Prokurative – internacionalni boom!
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (37) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (IV/VII) Ča je bilo, tega više ni
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (38) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (V/VII) Još uvijek cvita cviće Mediterana
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (39) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (VI/VII) Vratite se doma i budite ljudi!
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (41) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (VII/VII) Od sklada do festivalskog jada
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (42) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (1991-1993.) Polemike o legalnosti i ilegalnosti Prokurativa
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (43) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (1994-1996.): Korak naprijed, korak u mjestu
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (44) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (1997-1998.): Tradicionalist(i) – prijetnja napretku
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (45) FESTIVAL ZABAVNE GLAZBE SPLIT (1999-2000.): Četrdeset godina se ne može ugasiti tek tako!
- ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (46): Drama i apsurdnost okrenute čarape