Close Menu
NAJNOVIJE

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (48): Slušam izazove svoga srca

Serijal Sedam vrhova snimao se na najvišim vrhovima Europe, Australije, Južne i Sjeverne Amerike, Afrike, Azije i Antarktika. Putopis započinje na jednom od najviših vrhova Hrvatske, Biokovu. Dakle-od kuće, pa je to bilo polazište za razgovor i priču…

Potreba čovjeka da dosegne tajnovite planinske vrhove, nije od jučer. Možda u novije vrijeme ta je „potreba“ izrazitija. Iz raznih razloga. Ima tu ponešto i modnog đira. Možda? U svakom slučaju, to je uvijek novi doživljaj, izazov, nova ljepota koja se u jednom trenutku podastre u svim mogućim bojama i mirisima. Tako mislim. Premda je moj najviši osvojeni vrh svih vremena Druga marjanska vidilica! Dalje nisam išao…Valjda iz straha i poštovanja. Bio bih zbunjen, preplašen ali i počašćen susretom s Bogom groma i munje. Zato sam uskraćen za jednu ljepotu i doživljaj više. Pohodio sam i do Peruna, ali samo uz cestu.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Ostavio sam to blagonaklono nekim drugima, nekima za koje sam držao da su hrabriji. Ili možda avanturisti?

S jednim izuzetno hrabrim razgovarao sam više puta. Divio sam mu se. Još uvijek! Objavio o njemu više tekstova, obavio s njim i razgovore za mikrofonom, a za ovu prigodu izabrao sam tekst iz 1997., one godine kad je krenula televizijska serija Sedam vrhova. To je (kao) bio povod. Premda je Stipe Božić po onomu što predstavlja, što je radio i što još uvijek radi - uvijek povod za razgovor. On je čovjek koji izgara za druge, spasitelj i još puno toga. On ide i tamo gdje drugi ne mogu. I pored toga ( onako usputno) taj Stipe je jedan od najboljih alpinista svijeta. Jedini čovjek koji je dva puta filmskom kamerom snimao na najvišoj točki Zemlje, na Mount Everestu.

I sad, kad je tu, kod kuće, bilo je uputno priupitati ga što je prethodilo svim tim uspjesima hrvatskoga alpinizma. Kako je sve to započelo, odakle se krenulo?

Tuga na K-2

- Većina ljudi nosi u sebi tu ljubav prema prirodi. Danas je to sve manje moguće iskazati jer živimo u gradu. Ja sam dijete sela i u tim mlađim danima sam puno boravio u prirodi. A u prirodi je lako naći izazove. Jedan od izazova su visoke planine. Najprije sam započeo na ovim malim, na Mosoru, Kozjaku, Paklenici. Kad se popneš na jedan vrh onda s njega vidiš i onaj drugi na kojemu bi želio biti. Tako je počelo.

Nama koji sve te vratolomije, sve te uspone pratimo posredstvom malih ekrana, teška je i sama pomisao da se nađemo na tim visinama koje su bliže Bogu nego zemlji. Je li za sve te uspone pored vještine potrebna i hrabrost?

- Hrabrost je relativan pojam. Netko može biti hrabar pa stajati na jednoj ruci na vrhu nebodera a da za nešto drugo uopće nije hrabar. Mislim da je to prvenstveno strah od nepoznatog. Kad se čovjek zbliži s opasnošću, tada razbije strah. No, nedostatak straha također može biti opasan. Jer strah je prirodni obrambeni mehanizam koji ti govori da ne trebaš učiniti korak dalje koji te može stajati života.

Jesi li ikada bio u bezizlaznoj situaciji da ne znaš kako doći do vrha, ili još gore, da ne znaš kako se vratiti natrag?

- Vrlo često se događa ta nekakva "bezizlazna situacija". Ali čovjek uvijek traži izlaze. Pa i kada nema izlaza još uvijek ga traži. To je ono što čovjeka gura naprijed. Kad kažeš da je gotovo onda znači da se predaješ. Ali upravo u tim graničnim trenucima crpiš snagu. Blizina smrti ti daje još veću snagu jer nemaš što izgubiti. Nećeš se valjda baciti dolje. Ideš na najracionalnije i to spašava.

Bilo je dakle tih teških trenutaka. Koji je bio najteži?

- Teško je reći kada je bilo najteže. Uvijek je vrlo teško. Svaki put na Himalajama je vrlo teško. Bilo je trenutaka kada su i drugi ljudi pored mene ginuli. Najteže mi je bilo ostaviti jednog prijatelja koji se razbolio na osam tisuća metara. Pokušali smo ga spasiti iako nam je logika govorila da nema nikakve šanse. To je bilo na drugom po visini vrhu na svijetu, na K-2. Svejedno, mi smo ga pokušali spasiti, jer ti iz srca nešto govori da to treba uraditi. U tim pokušajima je umro. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka, iako je poslije još bilo drame dok smo se spuštali. Jednom su se kolegi smrzli prsti na nogama, drugom na rukama, ja sam dobio snježno sljepilo. Bio sam najstariji i najiskusniji i svi su se oslonili na mene, ali nikada nisam mislio da je kraj, da bi trebalo odustati. Dapače, još veća je bila odgovornost da te ljude koji su preživjeli dovedem dolje, na sigurno.

Mističnost doživljaja visine

Koje su to bolesti pored smrzavanja koje alpiniste mogu zateći prilikom uspona?

- Visinska bolest. S porastom visine opada koncentracija kisika u zraku. Na osam tisuća metara svega je 20 posto kisika od ove količine koju sada udišemo. To može dovesti do raznih poremećaja u organizmu. Već na četiri tisuće metara počinju problemi, mozak i organizam nemaju dovoljno kisika. To se donekle može ublažiti, ali u nekim trenucima tijelo jednostavno otkaže i nema pomoći. Nitko tu ne može pomoći. Helikopter može samo do pet tisuća...

Znači, bilo kome se to u svakom trenutku može dogoditi. Misliš li i o tome prilikom uspona?

- Čovjek je smrtan. U tome i jest čar. Jer kad bih znao da se to meni ne može dogoditi ne bih ni išao. Ali to i jest najveća čar alpinizma, svih tih velikih izazova. Možda kada gledaš s normalnog stanovišta, avanturisti kao da traže nevolje. Ali bez toga ne bi bilo velikih stvari u svijetu, ne bi bilo otkrića Amerike, Mjeseca...

Koliko bi ti sad vremena trebalo da dođeš u punu formu, obzirom da sada radiš uglavnom u studiju?

Kada bi mi sada netko rekao da idem na neki vrh ne bih to uradio.

Zašto?

- Pa zato jer slušam isključivo izazove svoga srca. Ne idem nikada negdje zato što mi je to netko rekao. Ne penjem se po naređenju, radim to iz vlastitoga zadovoljstva. Kada bih se pripremao za, recimo, ekspediciju na Himalaju, za nekih osam tisuća metara, bilo bi mi dovoljno pola godine. Sada doista sjedim dosta u montaži, ali ipak nađem i dovoljno vremena za rekreaciju. U mom slučaju to znači penjanje, idem na Mosor, prošetam se Marjanom.

Jesu li to na Mosoru stare, obilježene "staze"?

- Stare su to staze ali nisu za običnoga pješaka. Uglavnom su to stijene. Ali idem i pješačkim stazama, s familijom radi gole kondicije i uživanja u prirodi.

Po nekim mjerilima premašio si dobnu granicu za velike uspone…

- Sve ovisi o čovjeku. Istina je da su najzrelije godine za penjača između 30 i 40 godina života. Ja sam prešao tu dobnu granicu iako ima ljudi koji su bili na Everestu i s pedeset.

Na tim tvojim brojnim putovanjima, s kamerom ili bez, bilježio si i neke susrete. Koji ti je onako legao po duši, koji ti je drag?

- Bez ikakvog premca bio je to susret s Edmoundom Hillaryjem, čovjekom koji se prvi popeo na najviši vrh svijeta.

O čemu razmišljaš kad si na nekom vrhu kao što je onaj na Antarktiku na kojemu je prvi put stala ljudska noga, a i hrvatska zastava?

- Razmišljao sam da sam jedan od rijetkih iz moje zemlje kojemu je to uspjelo, stati nogom tamo gdje prije mene nitko nije zakoračio. Razmišljao sam o zastavi koja s punim pravom može stajati tamo, koja je simbol nečega i da će ta slika obići svijet, i da nisam sam, da iza mene stoje i moji gledatelji. Čovjek je izložen prirodnim silama pred kojima je nemoćan. Prvo što osjetiš na tim velikim planinama, na tim stijenama, je to da si sitan. Ali, istovremeno i velik! Osjetiš mističnost tog doživljaja. Kako si bliže Bogu. Kad si gore visoko osjećaš se uistinu uzvišeno. Velik a opet mali pred Bogom!

Velik, a opet mali bio je Stipe Božić 28. studenog 1997. godine kad smo obavili ovaj razgovor.

Moja reakcija na članak je...
Ljubav
0
Haha
0
Nice
0
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest