Milka Babović, hrvatska atletičarka, novinarka i televizijska komentatorica (Skoplje, 27. X. 1928). Od 1951. članica zagrebačkog ASD Mladost, dugogodišnja atletska reprezentativka u disciplinama sprinta (100 m), trčanju na 80 m preko prepona i u štafetama, višestruka prvakinja i rekorderka Jugoslavije, pobijedila na studentskom prvenstvu svijeta 1953. i 1957. u trčanju na 80 m preko prepona. U anketi Sportskih novosti 1953. i 1957. proglašena najboljom športašicom Jugoslavije. Športskim novinarstvom bavi se od 1949., na TV Zagreb jedan od osnivača športske redakcije, dugogodišnja urednica i komentatorica.
Tako piše u Enciklopediji hrvatskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Ali, Milka je još nešto više; jedna od prvih zvijezda malog ekrana. Milka je sjajna novinarka i žena s kojom se čovjek može sprijateljiti u tren oka. Četiri novinska teksta sam napisao o njoj. I radijski razgovor! Nešto smo i surađivali, „skompali“ se na prvu. I što sada iz tih razgovora i susreta izdvojiti? Idemo onaj zagrebački, u njenom stanu.
Slučaj je, eto htio, da smo na početku ovoga razgovora morali prekinuti gospođu Milku baš u trenutku praćenju televizijskog programa, sportskog, i to u trenutku kada su atletičarke pokušavale dosegnuti sekunde snova. I odmah je počeo njen kućni komentar:
- Uvijek uživam u samome pokretu i mogu ga ocijeniti i osjetiti. To mi je ostalo još iz vremena kada sam i sama bila atletičarka. Primijetila sam da Čehinja koja je vodila utrku lagano trči…
Ne čudi me, gospođo Milka, da pratite te atletske nijanse. Al, primijetio sam da s podjednakom pozornošću pratite komentare Vaših kolega kojima ste nekada bili i urednica?
- Točno. Zapravo sam se bila u potpunosti usredotočila na kolegu Juru Ozmeca, jer je to netko koga volim. Pratila sam kako se snalazi, kako reagira. Prosto sam se bila opet pretvorila u onog čangrizavog ali dobronamjernog urednika.
A ostali ste u dobrim odnosima s Vašim timom?
- S onima s kojima sam nekada divno kontaktirala ostala sam u najboljim odnosima. Sve su to divni ljudi. Drago Ćosić je meni uvijek jedan divan melem za bilo kakvu ranu. Sad mi je ispričao nekoliko lijepih stvari iz Norveške, a nedavno mi je poklonio i jednu knjigu. I lvica Blažičko mi je donio sa svog putovanja niz materijala. Po mojoj rang-listi, onih koje su mi se »trebali« donijeti sa Svjetskog atletskog prvenstva, neke papire, rezultate ili biltene. Ivica je dobro ocijenio je da će to mene obradovati. Kad mi je došao, jako me je dirnulo. Rekla sam, urednice ne plaču pred suradnicima. Ja ću se. poslije rascmizdriti od nježnosti, ali molim vas, što vas je ponukalo da mi to donesete. Kao urednica često sam prema vama bila dosta tvrda, s više ili manje prava i autoriteta urednika…
Zaboravljate da ste vi meni dali osnove moga kruha, odgovorio je. I to me je jako dirnulo.
To su, reklo bi se, neki davni tragovi. Na kojima ste danas Milka?
- Danas tragam za ilustracijama početaka natjecanja na Planici. Budući surađujem u emisiji »Arena«, odlučila sam zabilježiti šezdesetu obljetnicu prvih natjecanja na Planici.
Još uvijek i dok ste u mirovini. Koliko ste već godina „ispred“ malog ekrana?
- Sve se kod mene može znati što se godine tiče, a ono što mislite da se ne smije kazati, nećete saznati. Dakle, 1. siječnja ove godine (1997.) prošlo je tri godine od umirovljenja. Imam osjećaj da je to jučer bilo. Znate, to s prolaženjem vremena i sa subjektivnim doživljajem što se nekada zbilo, čudesno je. Neke su stvari bile davno pa su kao jučer, a neke... Ponekad mi se čini da strahovito dugo nisam u tom pogonu.
Od tog bogatog i dugogodišnjeg televizijskog reporterstva i urednikovanja, ljudi se nekako najviše sjećaju Vaših komentara, posebice umjetničkog klizanja, onih detaljnih opisa »šljokica« i »skela«. Imate dobro nasljednika u Borisu Mutiću?
- Stjecajem okolnosti ja sam postala sinonim, zaštitni znak za klizanje na TV-u. To sam počela raditi i radila sam jako dugo. Stvorila sam jedan svoj stil, način ko-mentiranja. S druge strane i gledatelji su uz mene učili. Moram kazati kako to nije odmah bila ljubav na prvi pogled. Tada se kolega Boris sasvim dobro snašao. To je za njega jedno novo područje ali on je dobar reporter, pismen je, ima rutinu, rječnik i iz podataka koje ima izvodi logične zaključke. Sasvim je jasno da on kao muškarac drukčije to doživljava i prezentira. Tu nema šablona, nije on preuzeo nikakav otisak Milke Babović i ne bi bilo dobro da je tako.
Glavna trovačica
Poznato je da ste nemiran duh. Kako podnosite dosadne umirovljeničke dane?
- Sad je ponovno lijepo jer opet imam mogućnost da sam na neki način u poslu koji sam nekada radila. Jako sam zadovoljna i baš mi je pomoglo puno to što surađujem u emisiji »Arena«. Ali, vrijeme, kao što sam rekla, brzo protazi. Nešto skuham za sebe i svog prijatelja, zajedno ručamo, popričamo... Danas sam bila u kupovini. Kupila sam dva oraha i četiri sadnice jer u nedjelju ja i moj prijatelj kanimo otići na Kalnik, u Ras kod naših prijatelja. Kod susjeda sam nakon spize popila kavu Na balkonu mi je moj prijatelj pomogao da se urede nosači za cvijeće. Skuhala sam ručak, oprala suđe, pročitala novine, napravila bilješke o Planici i sada sam s vama.
Tko je Prijatelj?
- Ha,ha... U njemačkom jeziku kada kažete nekome Er ist mein Freund, ljudi shvate da je zapravo to ljubavnik. Ali, to je moj prijatelj s kojim se izvrsno slažem. On je isto sam kao i ja. Ne volim kuhati, ne volim tu kuhinji, ali civilizirani čovjek zna da mora bilo što pojesti, pa makar žgance, lijepo postaviti i pojesti. Hrana nije samo ubacivanje u želudac. Tako sam to prijateljstvo pretvorila u jednu dobrovoljnu ali sasvim ugodnu obvezu. Ja u tom prijateljstvu glumim glavnu trovačicu!
U svom životu puno ste toga ostvarili. Što je ostalo nedosegnuto u sportskoj karijeri i u privatnom životu?
- U sportu nisam ostvarila ono što sam najviše željela, a to je da budem jednom ,ne samo nominirani član nekog olimpijskog tima već i da nastupim na Olimpijadi To mi se nije ispunilo i nije ožiljak koji boli. U privatnom životu malo mi teško pada što sam stara sama i što nisam ostvarila pravu obitelj. Ima puno razloga za to i oni su vjerojatno u meni. Mislim da sam dosta „teška“, malo sam presuvremena kao žensko, a malo sam se uhvatila posla s kojim nije bilo lako uskladiti obiteljske obveze.
Ne znam dal' sam baš danas zadovoljila u ovom razgovoru?
Ma uvijek ste dragi, Milka. Onoliko koliko sam Vas pitao toliko ste rekli.
- A moram vam kazat kako mi je milo što smo obavili ovaj zadatak. Sutra smo ponovno na tragu nečega novog...
Više o Milki Babović, koja danas ima 92 godine, može se saznati u tonskom prilogu iz emisije Portreti iz 2006.godine.
