Početkom pedesetih, dok je domaća zabavno glazbena scena bila u povojima, ime Stipice Kalogjere bilo je nezaobilazno. Bilo je to u vrijeme kad je kod nas, a i drugdje u svijetu bio popularan film Mladić s trubom (Young Man with a Horn). Taj film je bio popularan zahvaljujući nestašnom mladiću, glazbeniku kojeg je utjelovio Kirk Douglas, u to doba zvijezda u usponu. Baš kao i Kalogjera koji je u to vrijeme bio poznat kao mladić s trubom. I dok je Kirk bio „truba“ od trubača, naš Stipe je bio doživljavan kao miran. sjajan glazbenik - Vrh vrhova! Od početka pa do danas.
To se i očekuje od čovjeka s korčulanskim korijenima, kojemu treba priznati ono što mnogi uporno izbjegavaju: Stjepan Stipica Kalogjera svojim je „perom“ dao hrvatskoj glazbi snažan doprinos, autentični timbar ovoga podneblja. Posebice dalmatinskoga.
.png)
Zamislite kako bi izgledale brojne pjesme sjajnih autora glazbe da ih Stipica nije dotjerao do savršenstva. Od Runjića, Novkovića, Jusića, Dedića, Montena…On je dao posebnu boju najboljim splitskim festivalskim izdanjima. Taj po njemu prepoznatljivi mediteranski timbar! I ako uopće možemo govoriti o nekakvom hrvatskom glazbenom identitetu, onda njegovo ime treba odmah na početku istaknuti.
Ali još bi nešto trebalo istaknuti; Stipica je beskrajno samozatajan, i onih nekoliko tekstova koje sam objavio, čini mi se da mogu zahvaliti dugogodišnjem poznanstvu i prijateljstvu s Maruškom Šinković, njegovom suprugom koja je „još gora od njega“!
U ovotjednim zapisima i sjećanjima, odabrao sam tekst od 3. srpnja 1992., objavljen baš u vrijeme održavanja 32. izdanja FZG Split. Te godine Stipica je potpisao gotovo dvanaest aranžmana, pa se nekako posve normalnim činilo postaviti pitanje o veteranskoj ulozi na toj manifestaciji.
- Točno je, jedini sam koji je na svim splitskim festivalima bio prisutan. Imam taj
neprekinuti kontinuitet zajedno s Ivom Mosettigom koji je svirao na svim splitskim festivalima. Prvi put sam se javio s dvije skladbe, danas već gotovo zaboravljene; Lipo li je šetat rivom i Poslije kiše dolazi sunce.
Pa kakav je osjećaj biti veteran?
- Veteranski, umorno ali i zadovoljno. Volim raditi, i premda uvijek govorim kako
nemam vremena – u poslu se najbolje osjećam. Glazba je sve što znam i ne bih mogao raditi nešto drugo.
Je li to bio razlog što ste se ostavili stetoskopa i zamijenili ga trubom i partiturama?
- Glazba je bila prisutna i kod mene i kod brata Nikice od najranije dobi. Obojica
smo liječnici po diplomi. Ostalo je pisao život. Počeo sam 1952. godine svirati trubu po zagrebačkim orkestrima. Prvih nekoliko godina isključivo kao izvođač, a prvi aranžman napisao sam 1958. godine za jednu izvedbu na Šalati. Momci iz kvarteta 4M zamolili su me da im napišem aranžman za tada strašno popularni hit Paula Anke Diana. I tako je počelo.
Antologičari domaće zabavne glazbe zabilježit će Vas kao vrlo produktivnog
skladatelja i aranžera. Koliko ste se puta do sada potpisali u tom svojstvu?
- Iako sam po prirodi pedantan, evidenciju sam počeo voditi tek od 1975. godine.
Dakle vrlo kasno. Sve sam počeo upisivati u knjigu što i za koga radim. Od tada pa do danas napravio sam gotovo 1500 aranžmana. Možda ukupno u životu 3000! Samo za Olivera 150 aranžmana. Brojke su velike, ali tu je i 34 godine rada.
Moram primijetiti da je skladateljski opus stavljen malo na čekanje. A on je
isto impresivan?
- Nisam taj dio zapustio ali manje radim na tome. Jednostavno ljudi traže aranžmane i to mi oduzima puno vremena pa ne stignem skladati. Počeo sam 1960. godine. Bilo je to vrijeme nicanja mnogih festivala. Redovito sam se javljao na festivale Zagreb, Split, Opatija, a jednom i na Krapini, ali taj je festival nekako izvan mojih stilskih voda pa ne mogu kazati da sam napravio nešto značajnije. Imao sa dosta uspjeha na festivalima; Vino i gitare, Ča je bilo tega više ni, Bit ćeš uvijek moja, Tvoje lice, Cvite bili iz đardina, Dolina mog djetinjstva, , Dobra večer uzorita, Lipa luna, Ponoćno sunce, Krovovi…
Bilo je zaista finih , vrhunskih Stipičinih autorskih zapisa. Tko bi ih sve
nabrojio. Ali ja bih još nadodao neke koje govore o nekim divnim festivalskim i nekim drugim godinama. Recimo; Ti si moja obala, Adrese moje mladosti, Obećaj mi to…A i obećao sam sebi sveobuhvatno predstaviti nekom drugom prigodom ovog sjajnog čovjeka, umjetnika. Ali to bi već bila enciklopedija vrhunskog glazbenog stvaralaštva.
Dr Stjepan Stipica Kalogjera , skladatelj, aranžer, dirigent i producent, rođen u Beogradu 24.svibnja 1934. Glazbom se bavi od svoje šeste godine. Prvi instrument je violina, a kasnije truba i glasovir. Pohađao je Glazbenu školu pri zagrebačkom Konzervatoriju od 1948. do 1952., kada upisuje studij medicine na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Doktorira 1962.g. U međuvremenu intenzivno se bavi zabavnom glazbom svirajući u raznim sastavima. Nakon jednogodišnje turneje po Njemačkoj i Francuskoj 1957/58g. postaje članom Plesnog orkestra Radio Zagreba kao trubač, a kasnije kao klavijaturista, te na kraju producent. Od 1958. počinje skladati zabavne melodije, te piše prvi aranžman za veliki orkestar. Napisao za različite sastave od combo-a do simfonijskog orkestra preko 4000 aranžmana. Sudionik je mnogih festivala, te dobitnik mnogobrojnih nagrada za skladbe i aranžmane. Surađivao je sa mnogim vrhunskim skladateljima i pjevačima. Autor je glazbe za dva mjuzikla (O'Kaj i Kaj2O) koji su sa uspjehom izvođeni u zagrebačkom kazalištu Komedija. Pisao je glazbu za crtane filmove, TV serije i dječje TV komade. Dvostruki je dobitnik godišnje diskografske nagrade Porin za 1993.g. kao najbolji aranžer (Cesarica) i zajedno sa Arsenom Dedićem kao najbolji producent (album Tihi obrt), te 1998. također kao najbolji producent sa Arsenom Dedićem (album Ministarstvo). Dobitnik je i Porina za životno djelo.2010. godine.
Dakle, Stipica je autor brojnih pjesama, dobitnik niza priznanja; od festivalskih, porinovskih… Ipak, najznačajnija nagrada s pravom je dodijeljena svekolikoj publici koja je godinama, desetljećima uživala plodove njegova izuzetnog glazbenog stvaralaštva…
