Ako treba napomenuti (a možda je ipak važno?) ovaj razgovor s Milanom vodio sam 2001. godine. Te godine je slavio 30 godina umjetničkog rada. A onda opet, naiđem i na jedan razgovor, tekst iz 1997. i vidim da i tamo ima finih detalja koji oslikavaju i vrijeme i glumca, A bilo je tih razgovora i susreta u kojima je slika glumca bila uvijek ista; srdačan, jednostavan i iskren. I to sam kod njega uvijek cijenio. Nakon brojnih filmova, televizijskih serija i zapaženih kazališnih uloga, Milan Štrljić je, nema dvojbe, ostao potpuno normalan i običan čovjek. Što i nije baš normalno u vrijeme kad je to više iznimka nego pravilo. U svakom slučaju, jedan od uljuđenijih umjetnika.
Trideset godina umjetničkog djelovanja zaslužuje i poneku crticu u novinama, tim prije što je sve to potkrijepljeno stalnim radom pa i usponom. Štrljić nikada nije gubio dragocjeno vrijeme čekajući posao. On je redovito stizao zahvaljujući talentu.
.png)
U potrazi za nasušnom potrebom da se radi, pa makar i privatno s vlastitim teatrom Vitra, koji nije baš pod patronatom poreznih obveznika, uspijeva dati vrijedne kazališne predstave i pobrati dobre kazališne kritike.
No, sve u svemu, pošli smo od kraja, nekako se nametnulo samo po sebi pitanje zadnjeg filma u kojemu je sudjelovao Blagajnica ide na more, a što je domaća televizija izvoljela baš u vrijeme razgovora prikazati svekolikom televizijskom puku.
- Zanimljivo, svidjela se mnogima ta moja uloga inspektora. Pa i meni je draga. Film se očito bavi sudbinom “marginalaca”, gubitnika, tako da je taj moj lik inspektora nekako iskočio. Da, oni su gubitnici premda imaju posao, a i inspektor je gubitnik jer radi posao za koji nije stvoren, što je i danas čest slučaj. Iz tog poštenja inspektor pokušava napraviti najbolje što može, oko njega je toliko kriminala i zla pa je jedini izlaz u bijegu. Što je opet žalosno, ali on očito tu duhovno ne pripada i zato mi je taj lik drag jer ima taj svoj unutarnji krajolik.
Jesi li očekivao da će se taj lik na neki način nametnuti u filmu?
- Moram priznati da kod prvog čitanja nisam to očekivao. Možda ja tog
trenutka to nisam primijetio, ali mladi redatelj Dalibor Matanić je znao što hoće od svakoga lika i želio je odgovoriti na sva pitanja. To je moguće napraviti samo onda kada se surađuje na jednom projektu. Drago mi je što je naša suradnja prerasla u prijateljstvo, premda je velika razlika u godinama, ali tog dečka stvarno smatram prijateljem. A nemam ih baš puno. Veseli me vidjeti spremne mlade ljude na sve umjetničke i zanatske izazove. A moram reći da ih ima i to je dobro.
Ali nije dobro što nemaš puno prijatelja. To me začuđuje. Zašto?
- Zato što prijateljstvo treba zaslužiti. Istina je, nemam puno prijatelja.
Što to hoće reći, da si strog, da imaš posebne kriterije kod odabira prijatelja?
- Ne, to hoće reći da sam vrlo otvoren čovjek u početku, a onda pravim
selekciju. Strog sam naročito kad me netko razočara, a tada čak mogu biti i rigorozan.
Znači, bilo je razočarenja?
- Pa toga ima svaki dan. Razočaram se kad ti ljudi okrenu leđa zbog
neke sitne male koristi, zbog političkog uvjerenja… Strašno se razočaram kad se čovjek ne drži riječi. I kod mene je posve izgubila smisao ona poslovica da se ljudi drže za riječ a volovi za rogove. Postajemo sve više histerični. Danas ljudi više ne vjeruju nikome, a priznajem da strašno boli kad više nemaš s nekim iskreno popričati. Ogorčen sam i nesretan zbog toga što se izgubio taj pojam zadane riječi. Možeš li to shvatiti?
Pozitivci i “negativci”
Radiš u kazalištu, a tamo su riječi već zadane, zar ne?
- Ne, u kazalištu su riječi napisane, a onda ih tek mi dajemo kao svoje.
Mora biti da je to lijepo…Davati tuđe napisane riječi kao dio sebe. Bezobzira o kakvom se liku radilo?
- To je isto složeno pitanje. Ili riječ daješ ili ne daješ. Kao i u životu. Ona mora biti tvoja. Eto, trideset godina dajem tu riječ. Ti svakom ulogom otkidaš komad sebe. I ako je taj komad veći, to ti se više vjeruje i manje boli, a više ostaje. To što se više dajemo više nas ima. Ne volim kalkulante kod glumaca. Ne volim ih uopće u životu!
Pa po nekoj tvojoj prosudbi, koliki komad si od sebe otkinuo u ovih trideset godina, imajući na umu sve te brojne filmove, televizijske serije, uloge koje si tumačio na kazališnim daskama… a i režiraš u posljednje vrijeme?
- Još nisam otkinuo taj komad. I pored tolikih godina rada ja te godine ne osjećam, a uloge ne brojim. Ponašam se kao da sam na početku i tek mislim nešto napraviti. Dosta radim, mada mi se uvijek čini da je to malo, da se moglo više. Sad sam zaokupljen s velikim poslom. Za svoje kazalište Vitra pripremam jednu crnu komediju Anđeli pakla. Čekam da počne punim životom ta kazališna sezona, a očekuju me i neke kombinacije za filmove u proljeće. Vidjet ćemo što će od svega toga biti. Valja samo raditi, bez obzira na teškoće.
Kad smo već kod filma, a snimio si za naše prilike uistinu puno, publika te ipak doživljava kao filmskog glumca. Je li to možda i zbog činjenice što te kamera ljubi?
- Ne znam, puno sam radio na filmu. Meni je osobno ta kamera bliska, čak i s njom pokušavam uspostaviti jedan prisniji odnos. Osjećam je na neki svoj način i jako je volim. Da, to je uzajamna ljubav. Recimo, mene filmska tehnologija veseli a nekima je to strahovita zapreka. Ja uživam u tome.
Ako se prisjetimo nekih tvojih filmskih i televizijskih uloga, onda očekujem kako ćeš ipak morati priznati da su ti režiseri često nudili uloge negativaca. A opet, odličan si bio i u onim drugim “pozitivnim rolama”. Je li zapravo uloga negativca hendikep za glumca, premda su neki napravili sjajnu karijeru baš kao takvi tumači?
- Negativac, pozitivac…Ja i u tim “negativcima” uvijek želim pronaći zrno dobra. Po meni čak i ne postoje negativni i pozitivni ljudi. Nikada im nisam tako prilazio. A razlika je jedino u prijemu kod publike. A što se hendikepa tiče, opet se vraćam na ono: ili ti vjeruju kao glumcu ili ne. Istina se mora osjetiti. Ta povratna informacija u kazalištu je prisutna istog trena, može se osjetiti kako pulsira gledalište. Pred kamerom treba čekati premijeru, publiku i kritiku. Glumac je zapravo sam, bez trenutnog odgovora.
Kako i kad glumac osjeti da mu publika u određenom trenutku vjeruje?
- Ja to mogu osjetiti i na filmu i u kazalištu. A rijetki su trenuci kad se dogodi ta istina i glumac to uvijek mora osjetiti.
Znaš što Milane, ja sad osjećam da su ti odgovori tako kratki pa ne znam kako to protumačiti. Je li ti tlaka davati intervjue?
- Ma ne, bože sačuvaj. Nije meni dosadno. Dapače, prijatno mi je jer razgovaramo o stvarima koje radim i koje volim. Ali ovo što ja radim preozbiljna je to umjetnost da bi se temeljito objasnila u nekih sat vremena, pa zato pokušavam to što me pitaš kratko reći i točno. Volio bih kad bi jednom ti došao na probu, na snimanje filma, da vidiš i osjetiš koliko to znoja, truda pa i krvi treba dati glumac da bi se došlo do istine.
Narod treba zaposlit, a ne ruvinat
Nisi poželio da te se snima na probi već si izabrao ambijent Matejuške. A Matejuška je stari dio Splita koja je po nekim (američkim i gradskim) projektima predviđena kao nova Santa Barbara ili Las Vegas. Što misliš o novim vizurama Splita?
- Od Splita mog djetinjstva malo je ostalo. Ostao je Veli Varoš, Get, nešto Radunice…Odrastao sam u Varošu kod crkve sv. Križa…Neke su sličice izgubljene. A opet, kad čovjek dođe pred nekim zidom, onda je najbolje prošetati se ulicama djetinjstva i tad vidiš da je sve rješivo. A o tom projektu mi je teško govoriti jer sam malo informiran. Za boljitak da, ali treba voditi računa da se sačuva duša grada. A opet narod treba zaposliti a ne ruvinat. Oni od toga prave političko pitanje. A sve ti je danas zapravo postalo politika. Hrane nas politikom da ne vidimo da smo gladni. Je, vidim da se čudiš šta sam upotrijebio tu staru spli’sku rič RUVINAT. Ruvinaju te svaki dan kad upališ televiziju, kad otvoriš novine…Samo slučajevi svaki dan. Izmišljaju se i stvaraju slučajevi. Ruvinajemo vlastiti narod i vlastitu državu. A imamo samo jednu. Treba bit puno jak da sačuvaš dušu i razum. Stalno se bavimo s onim što je bilo, stalno smo u prošlosti. A život ide. Pa i ovaj naš glumački koji je jako surov i koji je samo za one snažne. I što je najtragičnije, svatko danas ima pravo glumit!
Ima valjda i nekih stvari koje te vesele?
- Što me veseli? Cijeli život se takmičim sam sa sobom…Kopaš nekog Štrljića kojega i ne znaš da imaš. Eto to me veseli. Pa moja djeca…Frane će mi sad imat imendan, ima četiri godine, ali on se ljuti na to jer laže da ima deset. On je u svom najljepšem filmu. Žena mi je dobra i stroga. Ona je moj najbolji savjetnik i kritičar u mom poslu. Zna prepoznati istinu i njoj ne mogu podvaliti. Držim do njenog suda.
Mnogi glumci danas pokušavaju pisati kazališne komade. Imaš li takvih ambicija?
- Ne. Režirao sam nekoliko predstava. Pored glume volim se uhvatiti režije jer me vesele zajednička istraživanja. Najbitnije je da se složimo i da zajednički mislimo. A kako, to tražimo zajednički. Ako smo svi na jednom tragu doći ćemo do rezultata. Nešto iskustva imam, trideset godina. A zapravo je to malo. Malo smo naučili pa bi se sad mogli uhvatiti i posla. Svi!
Mislim da nam može biti puno bolje svima. Imamo prekrasnu zemlju i idealnu priliku da jednom napravimo život, a ne da sve to ruvinamo ka’ staru vrčinu.
Tako je govorio Milan 2001. kad je slavio 30 godina umjetničkog rada. Puno se toga promijenilo od tada. A što bi tek danas imao za reći ovaj sjajni glumac kad bi trebao proslaviti pola stoljeća, o iskustvu intendanta splitskoga HNK, o ulogama, televizijskim serijama u kojima briljira, osvaja gledalište. Trebat će ga priupitati ako ga se uhvati na relaciji Split - Zagreb. Jer prije dvadeset godina mi je rekao: -Imam osjećaj da hrvatski film kao da još nije ni ustanovljen. Naravno da mi nedostaje film ali mene više zanima nedostajem li ja hrvatskome filmu? A tu je i stalno prisutan taj problem novca. Kad se raspoređuje lova ne misli se baš uvijek na glumce iz provincije. Skuplji si za avio-kartu. A to je danas puno!
