Svijet je za neke profesije okrutan. Recimo za glumački poziv. Jer, ako te ne zabilježi televizijska kamera - onda zapravo i ne postojiš! Ništa nisi uradio ako taj svoj rad barem za trenutak nisi utrpao u tu malu kutijicu. A život teče i mimo televizijskog zooma, pa i glumački o kojemu ponekad znamo ono što ne trebamo znati, a ponekad stjecajem sretnih okolnosti saznamo ono što nismo znali a trebali smo.
Tko zna koliko je godina proteklo, koliko uloga odigrano dok taj zoomom kasno uhvaćeni glumac nije posredstvom malih ekrana postao dobroćudni smetlar u onodobnom Splitu.
.png)
On je postao poznat kao Jockan, smetlar (škovacin ili škavacin - kako vam drago) kojemu se klanjao i dr. Vice, njegov vrhovni šef, glavni od Grada. I ne samo on već i cjelokupno milijunsko gledalište, koje je u vrijeme emitiranja serije Velo misto bilo u dobrovoljnoj kućnoj izolaciji kako bi pratili predivno odrađene i oblikovane likove iz života. Nema naj lika, nema naj role, nema glavne ni sporedne uloge. Od stotinu likova koji su se tamo pojavili danas se na prste jedne ruke mogu navesti živući akteri. Nedavno nas je napustio Mustafa Nadarević (Duje) a samo pet dana nakon njega Špiro Guberina (Jockan). Reklo bi se, redovno stanje, redovna pojava…Mislim na dolaske i odlaske, mislim na život koji je skrojen po tom principu, po toj mjeri.
Što ostaje nakon odlaska? Prah i pepeo! Kod nekih (izuzetnih) ljudi ostane život, ostane bilješka smještena u neke formate televizijske, filmske tehnike. Ostane nešto i nakon spuštenog kazališnog zastora. U ovom slučaju uistinu je otišao Špiro Guberina. Ali, čini se da taj vlak nema ciljano odredište. Jedino bi tu putanju možda mogao prekinuti nesmotreni potez televizijskog ili kazališnog arhivara, pa da se izbrišu još uvijek živući likovi, ostavljeni u tajno naslijeđe, poput ostvarenja u ili kao Gospodin Fulir, Pisar Bartleby, Dijalozi, Maratonci, Fiškal, Dnevnik Očenašeka, Diogeneš, Dosje, Prosjaci i sinovi, Nikola Tesla, Smrt Tome Bakrana, Kiklop, Velo misto, Buža, Putovanje u Vučjak…I još brojne, brojne uloge.
Taj Špiro Guberina ni u ona davna vremena nije bio zvijezda kakve su danas na malim ekranima. Nije bio seks simbol. I sad se (ne) čudim kako mi je onda u ono vrijeme uspjelo objaviti četiri velika teksta o tom ne zvjezdanom glumcu? Možda su kriteriji urednika bili na nekoj višoj razini. A možda sam imao i novinarske sreće (i nekog inata) pa nisam za sugovornike birao one s boljim poprsjem i pozadinom kojima su to bili jedini životni „aduti“. U proljeće 1989. objavio sam razgovor s naslovom Vito s hipotekom Jockana.
Taj novopečeni Vito je došao iz kultne Kljakovićeve „Buže“, pa smo malo popričali o glumačkim ulogama i htijenjima, mediteranskom mentalitetu, popularnosti i malim ljudskim radostima jednostavnog i skromnog Šibenčanina.
Buža koja spaja
„Buža“ je trenutno aktualna. Brojne Vaše kolege su se izjasnile kako ste u tom komadu briljirali?
- Volio bih da je tako kako vi kažete. Na žalost, često se dogodi da se drama pokaže televizijskom gledalištu jednom, ili u najboljem slučaju još jednom repriza i onda gotovo. Padne u zaborav. Bužu sam snimao prošle godine u Splitu. Ponuđeno mi je da igram ulogu koju u drami igra sad već, na žalost, pokojni Mirko Vojković. Ulogu Vite trebao je igrati Boris Dvornik, ali budući da je on imao neke druge obaveze, pa je režiser Vanča Kljaković ponudio meni tu ulogu. Uskočio sam preko noći u jednu sasvim novu ulogu. I baš me zanima kako će to izgledati. Scenarij je napisao Živko Jeličić, a uvjeravam vas da on zna psihologiju Splićana. Drama je psihološki veoma bogata. Splitski mentalitet mi nije nepoznat ni stran. Jer je to moje podneblje. Zajedno s Ivicom Vidovićem dijelim glavnu ulogu. Gotovo 80 posto scena zadržano je na likovima koje igramo Vidović i ja. Dobro smo komunicirali pa vjerujem da neće ispasti baš loše.
Jednom ste mi rekli da vam je strahovito važno da partner djeluje inspirativno na vas. Ima li netko od glumaca koji vas posebno tjera na kreaciju?
-Glumac zna zaigrati i sam na sceni, bez pomoći drugih kolega, ali tu je onda publika.
Ona zamjenjuje partnera. Ona je zapravo uvijek partner glumcu. Vidović je u ovoj drami djelovao na mene vrlo inspirativno jer je on takav glumac i zato volim igrati s njim. Igrao sam u svojoj dugogodišnjoj karijeri s mnoštvom odličnih glumica i glumaca, i zapravo je prava sreća kad vam se u glumačkoj karijeri potrefi da stvarate predstavu s odličnim glumcima.
Likovi puni duše
U kazalištu ste odigrali bezbroj uloga, na televiziji vas pamtimo kao Jockana iz Velog mista, a celuloidna traka vas nije baš puno bilježila. Koji su razlozi što vas tako malo ima na filmu?
-Da vam pravo kažem ne znam za bilo koje razloge. Igrao sam nešto, ali mi je žao da nisam više. Na filmu nisam dobivao ozbiljnije ponude, odnosno dobivao sam uloge koje su bile nuđene u krivo vrijeme.
Znate, kad razmišljam o mojoj filmskoj karijeri, imam dojam da su mi nuđene uloge po sistemu: hvala lijepo ako možete možete, a ako ne, molim lijepo! Nikada nisam znao natjerati režisera da me sačeka dok svršim neku od obaveza u kazalištu. Jednostavno, nisam znao trčati s jednog posla na drugi posao, a vjerujte mi, to treba i znati. Glumac mnogo stvari treba znati!
Zapravo. Ne žalim se. U teatru i na televiziji igrao sam likove jako zanimljive, pune duše, čovječnosti koja je bliska ljudima. Igrao sam Jockana u Velom mistu, jedan divan lik najobičnijeg čovjeka, pun duše. Ponekad vas poistovjete s takvim likovima, tako da takva popularnost zna i odnemoći glumcu. Naravno, sreća je da nova uloga potisne staru. Za tako nešto treba se dosta namučiti. Vjerujem da ću ulogom Vite potisnuti lik Jockana.
Glumac Špiro Guberina, dobitnik je mnogih priznanja, među ostalim nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2012. i Nagrade hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje 2014.
