Najuspješniju hrvatsku redateljicu, Splićanku Nenni Delmestre, njeni sugrađani doživljavaju tek kao jednu od bezbrojnih lijepih žena grada pod Marjanom. I ona tako s pravom figurira kod onih kojima je kazališna umjetnost ili preskupi sport ili totalna nepoznanica.
Nekada je bila velika nada tenisa. Mogla je biti ženski Goran Ivanišević. No i jedan je Goran dovoljan.
Arsen Dedić u jednoj svojoj pjesmi rekao: Sve me vodilo tebi, tako je Nenni u svojoj osamnaestoj godini objeručke prihvatila američku stipendiju i otišla na studij. Na Međunarodnom Sveučilištu Floride, Miami, diplomirala je tehnologiju komunikacija 1981. godine, a potom, tri godine kasnije i kazališnu režiju s najvišim ocjenama i odličjima dekana. Od tada kontinuirano režira u Hrvatskoj i inozemstvu. Prevela je s engleskog i španjolskog jezika desetak dramskih tekstova koji su igrani na hrvatskim pozornicama, objavljuje eseje o kazalištu u zemlji i inozemstvu. Od 1997. kućni je redatelj splitskog HNK. Režira djela svjetskih klasika poput Sofokla, Sheakespearea, Ibsena, Pirandella, Buchnera, F.G.Lorce, M. Frischa, te suvremenih svjetskih pisaca; T. Williams, M. Duras, M.A. De la Parra, E. Albee, A. Dorfman, M. Norman, S. Shepard, R. Sirera, M. Kobeli. Od hrvatskih pisaca J.P.Kamova, Krležu, Begovića, Bakmaza, I. Tijardovića te najnoviju generaciju domaćih dramatičara: Lada Kaštelan, Darko Lukić, Pavo Marinković, Ivan Vidić, Elvis Bošnjak.
Njenih dvadeset i devet predstava dobile su tridesetak najprestižnijih nacionalnih i međunarodnih nagrada. Zato ćemo zamijeniti i zanemariti njenu ljepotu s izrazom uspješne žene, vrhunske intelektualke i umjetnice. Jer nabrojeni impresivni podaci iz njene biografije, koja se tek počela ispisivati, zaslužuju možda i drugačiji novinarski pristup. Tako je bilo 2004. godine kad sam razgovarao s Nenni za riječki Novi list. Sad je ta lista upotpunjena, bogatija. A tu su se nanizale i brojne nagrade.
-Vjerujem da je to kazalište negdje čučalo u meni. Teatar je negdje oduvijek bio prisutan. Malo ljudi zna da je moj pradjed, isto tako imao veze sa splitskim teatrom. On je u splitskom teatru radio prvu rasvjetu, plinsku rasvjetu na rubinete. Pa i moj djed je kao mali dječak njemu pomagao. Dakle, tu postoji mala genetska predodređenost za kazalište- veli Nenni, kao da traži opravdanje i motive koji su je na daskama koje život znače u potpunosti potvrdile.
- Vjerujem da se to mnogi sjećaju, u djetinjstvu dok su se mnoga djeca bavila teatrom i glumom, ja sam igrala tenis. To je postalo čak i nešto više od hobija. S mamom i tatom sam dolazila u kazalište često. I uvijek je to za mene bilo strašno uzbuđenje. U trećem razredu osnovne škole čak sam sama kupila ulaznicu i gledala predstavu u kojoj su nastupale Marija Danira i Zdravka Krstulović. To neću nikada zaboraviti, bio je to veliki događaj, a zanimljivo je da moja prva predstava koju sam radila u Splitu je bila upravo s te dvije velike glumice.
Morate priznati da ste pored vašeg talenta u tim prvim koracima imali i malo sreće jer ste našli i sjajnu glumačku ekipu na okupu u splitskome HNK?
- Stvarno sam imala sreću da su moje prve predstave radili pravi glumci. Tu se prvenstveno moram zahvaliti Zdravki Krstulović i Josipu Gendi . Oni su u nekoliko projekata nosili glavne uloge. Dakako i Zoja Odak, Vasja Kovačić, Zvonko Lepetić i drugi. Postoji cijela plejada glumaca u ovom teatru koji su mi pomogli. Mi se uzajamno prožimamo i jedno bez drugoga ne možemo funkcionirati. I zamislite, gospođa Marija Danira je igrala isto tako sa Zdravkom u mojoj prvoj predstavi. Ta njena životnost, taj njen profesionalizam i ta duša koju je donosila u teatar zauvijek me je obogatila. Naravno i moja generacija s kojom se generacijski razumijem i ova najmlađa generacija sada, koju isto tako pokušavam razumjeti. HNK u Splitu je, što se kreativnosti tiče, jedna divna sredina za raditi. Mislim da sam u splitskom HNK od svih redatelja najviše radila ovih zadnjih deset godina i da smo navikli jedni na druge na jedan dobar način, te da kreativnost nije iscrpljena. Glumci razumiju kad i zašto ja nešto ne mogu prihvatiti ili kad insistiram na nekom dodatnom radu, a da tu ne bude nikakvih nesporazuma, da ne bude nikakvih povrijeđenih taština. Isto tako ja od glumaca primam nazad sav taj njihov feed back. Međutim moram priznati da mi je nakon Splita uvijek drago otići raditi u Rijeku, Dubrovnik, Maribor. HNK Ivana pl. Zajca, je praktički moja druga matična kuća. Jako dobro surađujem s intendantom Srećkom Šestanom i direktorom drame Zlatkom Svibenom i mislim da će im ova godina biti sjajna.
“Strašni” Lepetić i Boban
- Bez obzira na sjajne ocjene, diplome koje ste imali u rukama, je li ipak na početku bilo malo straha ili treme kad je mlada redateljica došla pred velike i iskusne glumce?
- Imala sam tremu zbog starijih glumaca. Kad sam radila Šimuna Cirenca onda su mi u predstavi igrali Zvonko Lepetić koji je prošao sve moguće filmske i televizijske ekipe, Veljka Bulajića, stare mahere , a bila sam mlada i neiskusna i bilo mi je užasno teško kako sad napraviti to da mene Zvonko Lepetić prihvati sa svim mojim sugestijama i viđenjima. S njim je bio i Božidar Boban veliki hrvatski glumac. Doduše tu su bili Zdravka i Genda koji su mi uvijek držali leđa, ali me je bilo strah ovo dvoje i bila sam jako uzbuđena na toj probi. Ali kako sam krenula u analizu komada, prve rečenice, i kako me je komad sam od sebe ponio - nestalo je treme i sve je išlo svojim tijekom. Nakon toga nikad više nisam imala tremu pred nekim starijim i iskusnijim glumcima. Doduše, svaka prva čitača proba , koju ja zovem “prvi dan škole”, jer je to neki trenutak kad pokušate osjetiti jesu li glumci primili koncepciju, odnosno ugao gledanja kroz koji želite provući neki komad, je li vam vjeruju, i to je užasno bitan trenutak. Jer ako vam ne vjeruju, poslije je teško i treba vam nekoliko dana da one nezadovoljne privedete na svoje viđenje.
Veliko srce za Gorana
A i kritika vas, dakako, sasvim zasluženo mazi?
- Pa ne znam je li me mazi , ali uvijek je bolje čitati dobre kritike nego loše. Dobre kritike su plod jednog velikog truda i posvećenosti ovom poslu koji radim ja i cijela moja autorska ekipa. Naravno i svi glumci koju sudjeluju u mojim projektima. Svoj posao izuzetno ozbiljno shvaćam i tu se zna da nema zezanja. Kad se radi radi se, kad se siđe sa scene onda si stvarno možemo priuštiti da se malo i opustimo. Takav način rada rezultirao je s tridesetak nagrada koje toj autorskoj ekipi i projektima koje smo ostvarili, daje nekakvu formalnu težinu, tako da bi svaki put trebalo biti lakše, ali to se u kazalištu ne događa često. Treba uvijek poći od početka, uvijek od nule, kao da ništa do tada nismo radili, kao da nikada nisam režirala. Genda mi često zna reći , “ja ne znam ništa, kao da nikad u životu nisam glumio… “. I dok tako pristupamo poslu mislim da ćemo uvijek biti svježi i da ćemo imati i motivaciju za to što radimo, ali isto tako i onog kreativnog crva koji nas tjera da istražujemo dalje.
Bili ste vrsna tenisačica, sportašica a danas ste istaknuta redateljica. Obzirom na sve ovo što se zbiva u sportu, bilo bi zanimljivo saznati ima li između glume i sporta nekih dodirnih točaka?
- I za jedno i za drugo potrebna je jaka koncentracija. Isto tako mislim da vrhunski sportaš mora biti i snažna ličnost. Imate ljudi koji po svojim tehničkim sposobnostima u sportu mogu doći do jednog maksimuma ali nikad nisu šampioni, nikad nemaju ono nešto što te prebaci na drugu stranu. I zato mi je toliko drago to što je postigao ove godine Goran. To je jedna od najboljih stvari koje su se dogodile ovih zadnjih deset godina. Nakon svega, zaslužio je tu krunu Wimbledona. Ta je koncentracija užasno važna i u ovom poslu. Jer glumac na sceni mora biti prisutan svim svojim bićem, u svakom trenutku. Ako se izgubi na nekoliko sekunda ili minuta, publika to osjeti i on je nit ispustio, a redatelj u svojoj koncentraciji mora dovesti glumca da to može napraviti pred publikom. Naravno da su te stvari komplementarne, da su upornost i na koncu radne navike koje su potrebne za jednu i drugu profesiju jako bitne. Naravno, i osjećaj da ćete pokušati dati sve najbolje od sebe, i vjera u sebe, vjera da to mora uspjet. Mislim da su to neke dodirne točke.
Nisam bila u Splitu na dočeku Ivaniševića. Imala sam predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama i režirala sam otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara. Baš tog dana imala sam generalnu probu na kojoj se zna dogoditi da vas publika provocira, baca rajčice… To je tradicionalno, to je jedna fešta za publiku, i bojala sam se što će meni vikati. A oni su počeli vikati “Gorane, Gorane…” To mi je bilo tako drago, najprije zbog Gorana, a onda i zato što su prepoznali tenis, Split, mene. Doček koji su mu Splićani priredili bilo je imperatorski , i to se neće nikada više ponoviti.
- Nakon svih pustih nagrada koje ste dobili koje bi bile dostatne i za jedan cijeli redateljski životni opus, što biste sada rado radili?
- Imam sreću da ono što bih voljela raditi upravo i radim. Radim na tekstu našeg kolege Elvisa Bošnjaka čiji sam tekst Otac radila prošle godine. Predstava je dobila sve najvažnije nagrade na Marulićevim danima, na festivalu u Vinkovcima i sad je nominiran za jednu od nagrada hrvatskog glumišta. Dakle, opet Elvis koji je napisao novi tekst a zove se Nosi nas rijeka. U predstavi će glumiti odlična ekipa splitskih glumaca: Štrljić, Beader, Pleština, Jurkić, Bebić i Čulina, a gostovat će napokon i prvi put će glumiti na splitskoj sceni Milka Podrug Kokotović, po mom sudu jedna od najvećih hrvatskih glumica ovog stoljeća. Tako da me silno veseli taj projekt. Nakon toga radit ću u Varaždinu u HNK Čehovljevog Ivanova, kompleksan i opsežan tekst s Ljubom Kerekešom u naslovnoj ulozi, i nakon toga me čeka HNK u Osijeku gdje radim jedan suvremeni engleski tekst.
Jeste li se ikada vidjeli iza filmske kamere?
-Filmofil sam, obožavam film ali mi se čini da sam malo stara za još jedan studij…Mislim da se svatko danas bavi filmom, ali za raditi prave filmove treba taj posao zaista znati. Ja eventualno znam onaj dio posla koji se odnosi na rad s glumcima, ali kad se snima film…To je jedna mašinerija, strašno velika, to je opsadno stanje.
Kada ne biste bili kazališna redateljica što biste drugo u životu željeli raditi?
-Volim svoj posao ali za mene je glazba najveća umjetnost. Najviše je volim i osjećam. Na žalost nisam glazbenik i to mi je najveći propust u životu. Puno puta sam rekla kad bih se ponovno rodila svakako bih se posvetila glazbi. Dakako, uz uvjet da mi Bog da talent. Volim svu kvalitetnu glazbu, ali najveća glazbena osoba ovog stoljeća za mene je brazilski kompozitor Antonio Carlos Jobim. Njegov put od bossa nove do jazza i natrag je nešto što osjećam kao svoje. Naravno, obožavam i jazz. Ono što je klasična glazba bila za XIX. stoljeće to je jazz za XX. Kada bih jednog dana uspjela izrežirati neku predstavu kao da sviram bossu-jazz bio bi to za mene moj najveći životni uspjeh.
