Sjećam se kao da je to jučer bilo. Imao sam nekih petnaestak godina i već sam tada znao da će pisana riječ biti usko vezana uz glazbu. Stanovao sam u prekrasnom stanu na splitskoj Rivi, a ispod su bili Dioklecijanovi podrumi kroz koje sam kao dječarac prolazio stotine puta. Više iz avanture a manje iz povijesnih razloga. U to vrijeme podrumi nisu bili baš neko kultno mjesto. Ali, u jednoj od carskih soba redovito su se održavali koncerti ondašnjih vokalno instrumentalnih sastava, uglavnom iz Splita. Batali su bili najpoznatiji i najpopularniji jer su na plesnjacima svirali sve ono što je glazbeno pristizalo iz dalekog svijeta. Bili su sjajni glazbenici.
.png)
Možda i nisam pogriješio kad sam te njihove nastupe nazvao koncertima. Bolji izraz bi bio plesnjaci… Momci i cure se druže, gledaju, zaljubljuju, diskretno dodiruju i u nekim čudnim ritmovima daju znakove novog, života. To je stjecište „ozbiljnije“ splitske mladosti.
Jesam li pretjerivao kad sam sa svojih petnaest godina i sam sanjario o… Ne, imam i imao sam pravo i u tim godinama misliti, sanjariti, mirisati, upijati i dodirivati.
U Splitu su postojale neke nepisane norme po kojima jedan takav, pubertetski još nedorečen tip, ne bi trebao ni primirisati ulaz na jedan takav plesnjak. To je bilo samo za momke i cure. A moj stariji brat imao je valjanu putovnicu za ulaz u te i takve povijesne prostore, imao je po tim nepisanim normama - pravo na sve. I imao je i dobro uho i znao je prepoznati odlične glazbenike.
Glazba (posebice onda) nije bila samo puka zabava i svatko od pojedinih instrumentalista ili pjevača znao je da mora zadovoljiti najosnovniji kriterij; da zna svirati i pjevati!
Taj moj stariji brat s valjanom putovnicom, svakodnevno je znao s prijateljima komentirati svaku svirku, svaki detalj. I sam je bio odličan gitarist. A i dobro je pjevao. I stalno je hvalio nekog Malog šta piva i svira s Batalima. Proricao mu je sjajnu pjevačku karijeru. I uvijek je bio zaključak kako mu definitivno nema ravna. I još bi rekao:
- Ako tako piva s 15 godina, šta će tek bit kad sazrije!
- A koliko godina ima taj mali?
- A šta ja znam. Balonja k'a i ti…
- Pa kako ga onda puštaju doli? Kako on smi doć svirat i pivat, a ja ne smin?
Bilo je to logično upitati starijeg brata. Bio je to moj tihi otpor, bunt prema strogim nepisanim pravilima ondašnjeg Splita. Brat s „valjanom putovnicom“ odgovorio mi je ubojito i sukladno ondašnjim (a valjda i sadašnjim?) normama:
- Jel ti to ozbiljno? Pa koji sam ja sretnik da iman tako blesavog brata! Aj se igrat na ulicu sa franjama, to su tvoji dometi!
Ali dobro. Doć će i moje vrime. Pa'š vidit ti i svi ostali splitski puvanderi!
J' ai entendu la mer
Pored talijanskih, engleskih i američkih pjevača i grupa u to vrijeme bili su u modi i francuski pjevači. U njihovim pjesmama bilo je nešto posebno. Možda je stvar i u jeziku koji ima baš sve, koji nudi široku melodioznost, romantiku... I baš u to vrijeme kad su svi učili engleski, a neki i ruski, ja sam s dobrim znanjem francuskoga bio crna, romantična ovca. S tim znanjem mogao sam ponekad šarmirati neku domaću Brigitte Bardot. I taman je te godine na naše tržnice doplivala pjesma Christophea. Njegov ženskasti glas mi se i nije baš pretjerano sviđao, ali u pjesmi je ponudio sve ono nešto što se muva u glavi mladih i budućih Casanova. Pokušavao sam dohvatiti sve te slike, tu potragu za izgubljenom ljubavi na osamljenoj plaži u pjesmi J'ai Entendu La Mer.
Za shvatiti sve poruke, neki bi rekli da ipak treba imati koju godinu više, bar neko romantično iskustvo. A i Mali i ja kao vršnjaci imali smo koju godinu manje i držim da smo podjednako osjećali tu romantiku i čežnju. Oliver Dragojević je bio taj Mali. I kada sam godinama kasnije poslušao tu raritetnu snimku u njegovoj izvedbi i uz pratnju Batala, bilo mi je potpuno jasno o čemu je govorio stariji brat. A otpjevao ju je baš u tim nezrelim godinama, kad se petnaest ima, s još nedefiniranom bojom glasa. I meni je bilo opet posve jasno da je tu dosegnut sam pjevački vrh, koji se ne mjeri samo bojom, visinama i dubinama, već onim darovima koje imaju samo neki, pravi pjevači, tumači melodije i stiha.
I bio je bolji od Christophea! Već tada!
Châteaux de sable sont écroulés
La plage est sale d'amours fanés
La ville est pleine de place vides
La route de guet s'est endormie
J'ai entendu la mer…
Ne znam, možda je Oliverov francuski bio skinut sa singlice samo za taj put, za taj pokaz, možda bi mu neka moja nedosanjana Brigitte Bardot i dala neku primjedbu u jezičnom smislu. Ali u Oliverovoj interpretaciji osjetila se sva ona bol, čežnja koja se zna dogoditi u petnaestima, šesnaestima i u nekim drugim godinama.
Kod nekih nikada!
I tad sam zavolio tog Olivera, taj način - potpuno drugačiji od drugih.
Kasnije, nakon niza susreta, nikad ga nisam upitao zašto tu pjesmu nije pjevao na svojim velikim koncertima. Isti slučaj kao i s Arsenom Dedićem koji svoje Ljeto s Irenom nije baš često pjevao. A slike tog ljeta i napuštene plaže bile su pune muzike i poezije.
Kad sam stasao za podrume i slušao tamo neke najbolje svirke na svitu, vidio čak i Đekija Srbljenovića sa svojim orkestrom, Batale i Mlade Batale i koga sve ne, Oliver mi je bio (i ostao) nešto veliko, nešto što nisam mogao čuti kod drugih. U njegovim interpretacijama nikada nisam osjetio odglumljenu emociju.
Svjetlost u mraku
I kao što sam rekao na početku ovog teksta, ove priče - dva različita života se u neko vrijeme „dotaknu“ na onim nekim nebitnim razinama. Bilo je to 1967. godine na Prokurativama kad je Mali – Oliver Dragojević pjevao melodijski i poetski lijepo sročenu priču o picaferaju, čovjeku koji je palio svjetla u sumrak, povjerenu mu kao debitantu. Nije se baš dojmila stroge festivalske publike. Nekoliko puta sam s njim kasnije pričao o tome i on je bio uvjeren da je loše izveo tu pjesmu, da je imao neku čudnu tremu. Da, razumljivo je da splitsko dite ima tremu pred nastup na prestižnom festivalu koji se u samo nekoliko godina etablirao kao glazbena manifestacija bez premca u ondašnjoj državi. Vjerojatno je to bio razlog što se nakon početnog festivalskog „neuspjeha“ Oliver odlučio povući u njemu dobro poznati svijet plesnjaka, zabava na malim scenama, neopterećen svjetlima velikih pozornica. Viđali smo ga u različitim postavama pa i jedno vrijeme s Dubrovačkim trubadurima. Bez obzira na njegove pjevačke kvalitete on je nakon 1967. godine bio potpuno „neupotrebljiv“ za festivale. Zanimljivo je da mu Zdenko Runjić, koji će kasnije postati njegov glavni skladatelj, nije dao šansu dugi niz godina.
Nema potrebe pričati i pisati kako je kasnije tekla karijera Olivera Dragojevića. To znaju svi. Jedna sjajna i velika pjevačka karijera koja je trajala više od pedeset godina, bez padova do zadnjeg trena.
Može li umjetnik dosegnuti vrhunac a da nije čovjek u punom smislu riječi? Teško. Pa kakav je Oliver bio čovjek? Mnogi se (pogotovo nakon njegovog odlaska) hvale kako su bili prijatelji i kako sve znaju o njemu. Iako smo desetljećima profesionalno surađivali nismo bili ni prijatelji ni neprijatelji. Znam samo kakav je bio njegov odnos prema novinarima. Oliver je bio prava pjevačka zvijezda i normalno je da je kao takav pobuđivao interes medija. Ali on je po svemu bio antizvijezda. Od njega se nije moglo uzeti puno, nije se razbacivao izjavama, teško ga je bilo privoljeti na razgovor. Ne zato što je bio hirovit. Upravo suprotno! On je odrastao i živio u sredini koja ne priznaje veličine. To je osjetio Goran Ivanišević, Đurđica Bjedov, brojni pjevači i drugi veliki umjetnici. Njegovi nastupi u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji, Opera Houseu u Sydneyju, Porini, odlikovanja i sve ostalo, prihvaćeni su kao podatak. I ništa više. A i on sam nije tomu davao značaja. I kad nije bio na pozornici on se ponašao kao obični građanin u prolazu, od kuće do splitske Rive, peškarije. I u tome je isto tako njegova veličina. Njega se ljeti nije ni na koji način moglo privoljeti da negdje pjeva. Ne, on je tražio svoj mir u zajedničkoj nam Veloj Luci, u svojoj brodici. On je zapravo bio obični čovik iz našeg dvora.
Jednog ljeta bili smo zajedno na trajektu koji je plovio iz Splita za Vela Luku. Bilo je to 2007. i tako smo malo pričali o svemu i svačemu da nam brže prođe vrime. I padne mi na pamet Splitski festival iz 1967. I kažem ja njemu; Ej, pa ti ove godine slaviš 40 godina karijere. Kako ćeš to proslaviti?
- Ma nikako! A kad već spominješ 40 godina to je trebalo znatno prije slaviti. Pa je li ti znaš da sam ja ka dite 1961. piva na dječjem festivalu pismu Baloni? Eto vidiš da ne znaš računati!
Bio je duhovit, običan čovik iz puka. Tad, na tom putovanju primijetio sam da govori lokalnim korčulanskim jezikom. I iznenadio sam se jer nikad ga do tada nisam čuo da tako govori. I na tu moju opasku, rekao mi je da čim sjedne na brod prema Luci odmah govori luški. Bilo mi je drago to čuti. I nakon niza susreta i razgovora prvi put smo popričali ko ljudi, više nego sam očekivao. Pa i bio je red. Pripadamo istom otoku.
Ovaj tekst o Oliveru, koji je skraćen za nekih desetak stranica, napisao sam prije nekoliko godina za književni časopis Lanterna, časopis koji tretira kulturu i povijest otoka Korčule, onog istog otoka s kojeg je ponikao Oliver koji je rođen u Splitu. Baš kao i ja - u istom rodilištu u Nodilovoj ulici.
Oliver je u svojoj polustoljetnoj karijeri ostvario toliko pjevačkih bisera koje će teško netko dosegnuti. Mogao bih deset kartica popuniti samo s njegovim pjesmama, mogao bih ponoviti ono što sam već rekao o njegovim pjevačkim kvalitetama koje su nesporne. Ali neka mi bude dopušteno od silnog mnoštva pjesama navesti samo nekoliko: Lijepa bez duše, Pred tvojim vratima, Brod u boci, Molitva za Magdalenu, Stine, Romanca, Dišperadun, Ključ života… Pa neka bude i Galeb s kojim je ispraćen iz Splita na način kako nitko prije njega nije. Taj ključ života vječna je tajna. U čemu je bila tajna profesionalnog i životnog uspjeha Olivera? U svemu onomu što je rečeno o njemu kao pjevaču i kao čovjeku. I možda još u onomu što nije rečeno; iskaz koji je dopirao iz duše. Autor ovog teksta ne zna postoji li i gdje se nalazi duša. Teologija bi možda našla odgovor s kojim se biologija ne bi složila. Ali mislim da bi se neki od nas mogli složiti da je duša glazbene umjetnosti nešto poput lika i djela Olivera, sina Posejdonovog, rođenog u Splitu 7. prosinca 1947. a ispraćenog 29. srpnja 2018. priko mora u valu iz koje je ponikao…
