Hrvatsko društvo dramskih umjetnika na svečanosti u zagrebačkom HNK-u, dodijelilo je u nedjelju 24. studenoga 1996. Laureati: Ruža Pospiš Baldani i Relja Bašić. Četiri dana nakon toga objavljen je moj razgovor s Reljom. Bio sam ugodno iznenađen kako je taj veliki glumac jednostavan, ugodan. Zapravo, u pravilu je to tako kod istinskih umjetnika! Naravno, povod razgovoru bio je, između ostalog, nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje u hrvatskome teatru, pa sam ga upitao, onako naivno, kako se osjeća jedan istaknuti glumac s tako visokim i nadasve zasluženim priznanjem?
- Svaka nagrada je, sigurno, veselje - kaže Relja Bašić. - Spadam u onu kategoriju ljudi, koja ne očekuje nagrade. Vidite, i ova najveća nagrada koju sam primio, smatram da je najveća jer je data od struke, došla je za mene vrlo naglo i prilično neočekivano. I ona je velika radost, ali, isto tako, na neki način, podsjetnik da se ne treba sad tu čovjek zaustaviti, da je to jedna nagrada koja je možda došla kao stimulans, kao vitaminska injekcija da se još i nadalje radi s jednakim žarom, ili možda čak s povećanim adrenalinom. Nikada nisam bio razočaran što nisam dobivao nagrade za nešto. Ali, kao što često u životu biva, uz veliki broj nagrada koje sam dobio tijekom života, vrlo često se događalo da ne dobiješ baš za one stvari koje su ti možda najbolje.
Mali i veliki porazi
Rekli ste da je nagrada neočekivana. Zbog čega mislite da je ta nagrada neočekivana kada je u pitanju glumac takvoga formata, kada iza te nagrade stoji jedan tako impozantan glumački, redateljski opus kakav se rijetko može sresti u glumačkom životu?
- Pa slušajte, nagrada ovisi o konstelaciji čitavog niza faktora; sastava žirija, o tome je li te godine konkurencija naročito jaka ili nešto što stvarno tako strši da se ne može zaobići, itd. Onda, dogodi se da čovjek često napravi nešto što bi se moglo nagraditi, ali iste je godine bilo dvije ili tri bolje stvari. Nisam čovjek koji je radeći razmišljao da bi za to mogao dobiti nagradu i onda, da bih bio razočaran što nisam dobio nagradu. Takvo razmišljanje vjerojatno je rezultat i toga što sam se puno bavio sportom i mislim da je bitno za mlade ljude da se bave sportom iz jednostavnog razloga da se nauče gubiti, da se nauče da ne moraju biti prvi i da najvjerojatnije i neće biti prvi, nego da se nauče podnositi male i velike poraze.
Je li nagrada došla u pravo vrijeme, bez obzira na Vaše godine, na činjenicu da još uvijek radite i želite raditi. Ta priznanja za životno djelo, počesto se shvaćaju kao kraj nečemu što je bilo. Kako ste je Vi doživjeli?
- Da, vrlo je teško procijeniti kada je vrijeme za jednu takvu životnu nagradu jer vrlo lako se može dogoditi da zakasniš ili da je nikada ne dobiješ, ili, da je dobiješ posthumno, što je sigurno mnogo manje veselja za onoga koji je dobije. Nagrada dođe kad dođe , a ako čovjek ima još neku energiju za produženje radnog vijeka, kao što ja mislim da je imam, onda je ta nagrada sigurno dobrodošla kad god dođe. Nismo djeca da se uljuljkujemo u to da sam sad napravio nešto i da više ništa ne trebam uraditi. Treba se i dalje mučiti, raditi, pokušavati. Ali, ne iz aspekta dobivanja neke druge nagrade ili priznanja. Nagrade dođu ili ne dođu.
Znam da se glumci ne vole podjelu na televizijske, kazališne i filmske. Barem ne oni pravi. Nekada ste ipak bili jako medijski eksponirani kao televizijski čovjek, kao voditelj mnogih emisija?
- Spadam u sretnu generaciju koja je imala mogućnost paralelnog rada na filmu, televiziji i u kazalištu. Ja bih rekao da danas zapravo više nema nekih bitnih razlika u glumačkom izražavanju, u glumačkom značenju u sva tri medija i ja sam sretan da sam toliko dugo radio u sva ta tri medija, da sam se navikao i da se automatski prilagođujem, stavljam u pojedine brzine moj mjenjač, zbog prilagodbe pojedinim medijima. Jasno da film traži mnogo manje izražaja i mnogo manje rafiniranijih reakcija nego teatar. Međutim, spadam u tu generaciju ljudi... improviziram: Fabijan Šovagović i pokojni Ivo Serdar su odlično funkcionirali u sva tri medija. Ja sam puno radio za TV ali sam radio i televizijske filmove i to više vani nego kod kuće i to je zapravo isti posao kao i da snimaš film.
Glumac je, ipak, glumac. Posebice ako je pravi. Osjećam da ćete izabrati kazalište kao mjesto na kojemu se možete najbolje iskazati?
- Da, iako bih ja kada bi mi netko rekao da mi može ispuniti moje želje, rekao da bih želio snimiti film kao redatelj. No, prilike za film i uopće za našu kinematografiju su toliko loše da je to zaista jedna iluzorna želja koja nema realne šanse da se realizira.
Rijeka - glumačka želja
Kao zastupnik u Saboru možete li što napraviti u tom pravcu, da se potakne i podigne na noge hrvatska kinematografija?
- Vrlo malo. Vrlo malo ili gotovo ništa iz područja umjetnosti ne dolazi u Sabor kao zakonska regulativa, tako da se zapravo nema što mnogo učiniti. To se treba prepustiti nekim boljim vremenima.
Vratimo se još malo, barem na kraju, Vašoj nagradi. Da ste Vi bili u tom žiriju, u tom ocjenjivačkom sudu za glumačka dostignuća, što biste rekli u prilog Relji Bašiću?
- Ja bih to formulirao tako da bih rekao da je to nagrada za jedan kontinuirani radni vijek u kojemu je uvijek ozbiljnost pristupa poslu bila u prvom planu. Koji put je bolje uspjelo a koji put manje, ali je uvijek bila prisutna želja za jednim relativno visokim standardom.
Bilo bi to onda premalo za jednu tako visoku nagradu?
- Nije premalo. Evo baš danas kada završim s vama razgovor, imam ocjenjivački žiri za Nagradu Grada Zagreba, kojeg sam član. Isti oštri radni kriteriji prema meni su i moj standard i za ocjenjivanje drugih. Prema tome, ja se nadam da ću biti u stanju raditi pošteno i pravo.
Od mnoštva tih uloga, tih glumačkih dosega, izaberite jednu ulogu, premda znam da je to teško, ulogu koja bi Vas dostojno predstavila svima; i onima koji znaju tko ste i što ste, i onima koji nisu imali sreću uživati u Vašim glumačkim umijećima?
- Evo, ja ću vam nabrojati nekoliko uloga kojih se ne stidim. To je u prvom redu jedna s početka moje karijere u predstavi »Ljubav« zajedno sa Sandom Langerholz i pokojnim Ivom Serdarom. To je bio veliki uspjeh i predstava koja je kod nas odigrana 288 puta. Tu bi mogli uvrstiti Shakespearovu »Mjera za mjeru«, gdje sam igrao Pompeja u režiji Koste Spaića. I onda dva filma: »Rondo« Zvonimira Berkovića i »Tko pjeva zlo ne misli« Kreše Golika, koji su sigurno na visokom mjestu u hrvatskoj kinematografiji.
Koliko Vam je taj gospodin Fulir iz filma »Tko pjeva zlo ne misli« pomogao u karijeri, premda ste već onda bili u punom glumačkom zenitu?
- Nije mi on puno pomogao nego je moje zagrebačko sjećanje, moj zagrebački background - ne znam kako se to hrvatski kaže - pomogao da tom liku udahnem toliko simpatičnosti koliko je bilo potrebno da ipak ostane smiješan. Taj lik je postao pojam. Vrlo često danas građani u privatnom životu kažu za nekoga: To je gospodin Fulir!
Imate li neku glumačku želju?
- Imam. Imam želju! Dosada sam bezuspješno pokušavao doći na gostovanje s »Teatrom u gostima« u Rijeku. Uvijek dolazim teško u mjesta gdje postoje kazališta.
Bez obzira na to što ste tamo ostavili dio svoje najljepše mladosti?
- Da. Tamo u Bakru sam završio Srednju nautičku školu. Četiri nezaboravne godine proveo sam u Rijeci - veli Relja, jedan od rijetkih glumaca koji je htio postati pomorac.
Zar nije onda bilo logično umjesto „normalnog“ pozdrava Relji zaželjeti; mirno i pitomo glumačko more!
Relja Bašić
Bašić, Relja, hrvatski glumac (Zagreb, 14. II. 1930 – Zagreb, 7. IV. 2017). Diplomirao je glumu 1957. na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Član zagrebačkoga HNK-a 1957–67., gdje je glumio još kao student. Istaknuo se karakternim dramskim (Puba, Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže; George, Tko se boji Virginije Woolf Edwarda Albeeja) i komičnim ulogama (Čaruga, Čaruga Ivana Kušana; Ferdinand, Gospon lovac Georgesa Feydeaua). God. 1974. osnovao je Teatar u gostima, prvu putujuću kazališnu družinu nakon II. svjetskog rata, koju je vodio do gašenja 2004. Bavio se i kazališnom režijom (Ljubaf Murraya Schisgala, Crna komedija Petera Shaffera). Na filmu je debitirao ulogom u Koncertu Branka Belana (1954). Nastupio u mnogobrojnim filmovima u zemlji i inozemstvu te u mnogobrojnim televizijskim dramama i serijama i stekao veliku popularnost. Od poznatijih uloga ističu se one u filmu Rondo (Zvonimir Berković, 1966) te u filmovima Kreše Golika Imam dvije mame i dva tate (1968) i Tko pjeva zlo ne misli (1970). Ostale važnije uloge: Put u raj (Mario Fanelli, 1970), Izbavitelj (Krsto Papić, 1976), Kiklop (Antun Vrdoljak, 1982). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1999.
Cit:Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
