U ono neko vrijeme, želio sam zabilježiti sve ono što je vrijedno bilo bilješke. Ena Begović, zagrebačka glumica, od svog prvog filma "Pad Italije", snimljenog 1981. godine, pa do "Glembajevih", Tonča VrdoIjaka, učinila je krupne glumačke korake. Pomake, vidljive i značajne, što traju i u vremenu i u prostoru i...
A pomaci vesele. Vesele prije svega štovatelje sedme umjetnosti, zato što je Ena Begović kao "najjači" atribut glumice odbacila ljepotu i golost tijela u korist talenta, koji je s vremenom bujao u glumici, da bi se upravo u filmskim "Glembajevima", ili pak u kazališnom komadu "Juran i Sofija", iskazao i izbio na površinu k'o silinom otvorena česma.
.png)
I tako nastade ovaj razgovor s nedvojbenim povodom: novinarskim, glumačkim i nadasve ljudskim, kao svojevrsna potvrda u upravo ispisanim karticama. Jer tih dana rujna 1989. u terminu filmskog programa TV Zagreb emitirat će Enin prvijenac "Pad Italije", u kojemu su kod glumice, ipak prevladali ženski (glumački) atributi, a- u kino-dvoranama "Glembajevi" su prikazivali nešto posve drugo... Glumicu na tragu Krleže!
-"Pad Italije" bio je moj prvi film za kino, jer sam prije toga već snimala za televiziju. Sjećam se da smo snimali gotovo 42 dana na Šolti, da je bilo izuzetno naporno, jer je radni dan trajao i do četrnaest sati. Tim filmom postala sam jako popularna, a tek sam bila završila prvu godinu Akademije. Naravno, sudjelovanje u tom filmu puno mi je značilo i za moju afirmaciju i zato što sam radila s jednim izuzetnim režiserom kao što je Zafranović.
Filmovi su poslije tekli kao na tekućoj vrpci: "Piknik u Topoli", "Hoću živjeti", "Idemo dalje", "Kraljeva završnica", "Glembajevi"…Prve filmove snimili ste zapravo u "ilegali", jer pravila Akademije ne dopuštaju angažiranje brucoša u filmovima. Imali ste, znači, i "vezu"?
-Ma kakvu vezu, išla sam na sve ili ništa. Nakon mene se promijenilo pravilo akademije, a pravila se stalno mijenjaju jer našem filmu treba puno mladih glumaca.
I glumica, naravno, a naši režiseri još uvijek, čini se, ne mogu iskazati svoje umijeće bez (mora se i to priznati) vulgarizirane golotinje i erotiziranosti na rubu pornografije. Na početku Vaše glumačke karijere povremeno ste igrali u nekostimiranim ulogama?
-Da. Prije nisam bila stidljiva. Danas, pak, jesam. Prije nisam voljela kazalište, a sada ne mogu bez njega i u njemu sam našla svoj mir i zadovoljstvo. Glumački, u prvom redu!
Oprostite na pitanju - Ljepota glumice, koliko je važna u profesiji kojom se bavite? Koliko je zapravo Vama bitna?
-Ljepota je nešto što vas izdvoji u prvom trenutku, a poslije može da škodi. Meni je izgled dao šansu, ali danas, danas mi je to manje važno. Bitno mi je da se što bolje nosim s ostalim kolegama i 'da se što duže održim u ovom lijepom ali dosta nezahvalnom poslu. Počele su me zanimati uloge kod kojih ljepota nije važna, ali je divno kada je imate.
Ali, ljepota protekom vremena polako „nestaje“?
Poznate podstanarke
-Za sada još ne razmišljam o tome. Sa svojih dvadeset i devet godina osjećam se jako mlada i s velikim životnim iskustvom, jer od svoje četrnaeste godine živim van kuće, dakle samostalno. Na žalost, još uvijek sam podstanarka. Sestra i ja smo valjda najpoznatije zagrebačke podstanarke.
A još Vas pri tom bije glas hladne žene?
-Ah, da. Imam imidž vrlo hladne žene. Moram vam kazati da to i nije tako loše jer oni muškarci koji su strašljivi - odmah pobjegnu. Na vrijeme!
Onda ste po tom pitanju prilično izbirljivi?
-Strašno, strašno sam izbirljiva kada je u pitanju muškarac za kojega bih se ja udala. Osim toga, taj budući treba znati da želim puno djece i da sam vrlo komplicirana.
Kako bi onda trebao "budući" izgledati?
-E, to se ne da opisati. To se mora osjetiti! Kažem vam da sam vrlo komplicirana, a osim toga nemam slobodnog vremena. Taj mora voljeti glumu i ne smije biti u mome poslu.
Zašto?
-Zamislite da sam uspješnija od njega, što bi to bilo? Osim toga, i moj budući treba biti komplicirana osoba. Ja sam komplicirana jer je i život takav. Nimalo jednostavan, i iz toga razloga ne volim jednostavne ljude. Oni nemaju duhovno bogatstvo, sve im je jednostavno… A jednostavnost je čista matematika. Divno je rekao pisac "Agneze Božje" kad su ga upitali što je poruka njegove drame. Rekao je: "Ne znam! Znam samo to da je život jako komplicirana stvar." Takve su i te tri njegove žene iz dramskog komada.
"Agneza Božja" je Vaša posljednja dramska uloga. Moram vam priznati da ste me oduševili u ulozi sudskog psihijatra. Što sada, kakvi su vam planovi s obzirom na to da ste uistinu u posljednje vrijeme puno radili?
Specijalnost - špijunka
-Eto vidite, uspijem i ja nekoga i oduševiti. A ni to nije jednostavno. Prije dva dana imala sam premijeru predstave "Agneza Božja" u maloj dvorani "Vatroslava Lisinskog". Ja sam se jako dobro osjećala u toj ulozi. To je suvremeni američki tekst i igrala sam ga u režiji Jakova Sedlara. Inače, ovoga ljeta snimala sam za Francuze. Imala sam glavnu ulogu u jednoj epizodi serije "Arsen Lupin". Bila je to uloga špijunke. Snimala sam s Vrdoljakom također jednu seriju, odnosno jednu epizodu pod nazivom "Anđeo". Radi se o seriji "Zagrljaj" koju je Vrdoljak radi po noveli Ranka Marinkovića. Za petnaest dana krenut će na malim ekranima serija "Balkan-ekspres" u kojoj sam također igrala ulogu špijunke. To je novo napisana uloga, a očito je da se dobro snalazim kao špijunka. To bi moglo biti jako zgodno. Sada me očekuje u mojoj matičnoj kući HNK u Zagrebu uloga u Strindbergovoj "Gospođici Juliji". Stvarno sam puno radila. Posebice ovoga ljeta s dramskom grupom "Histrioni". Bila sam kontesa Nera u "Gričkoj vještici" i Sofija u "Juranu i Sofiji" i to će moći vidjeti i televizijski gledaoci jer je predstava snimljena. Na Ljetnim igrama u Dubrovniku igrala sam Grubu u Držićevu "Skupu", i kada se sve to skupi i odradi, mogu vam samo kazati da sam prezadovoljna s urađenim, ali isto tako toliko sam umorna da mi je odmor prijeko potreban. U toku ljeta imala sam i brojkama i slovima ravno četiri dana odmora.
I kako se mislite odmoriti?
-Vjerojatno čitajući uz glazbu. Strašno volim čitati i imam široki krug interesa. Upravo sam počela čitati jednu zanimljivu knjigu: "Povijest Gestapoa", a na red čekaju "Djeca ponoći" Salmana Rushdieja i "Berenikina kosa" Nedjeljka Fabria. Možda skoknem i do Splita jer je to moj rodni grad. Eto, sve sam vam kazala što sam mogla, a neke se stvari ne mogu ni kazati. Zar ne?
U svakom slučaju, neke se stvari ne mogu ni kazati ni pitati. Treba ih jednostavno osjetiti. S Enom se to najbolje može jer je u čitavoj svojoj kompliciranosti savršeno jednostavna.
Lijepa barunica Castelli
Ali, četiri godine kasnije sreli smo se na Filmskom festivalu u Puli. Enu Begović nismo gledali na velikom platnu pulske Arene, u kojoj je ipak bila prisutna - kao član žirija. Filmski festival učinio se prikladnim, zgodna prilika za još jedan razgovor. Ali, lijepa barunica Castelli uljudno je odgodila takvu mogućnost. Čini se, s valjanim razlogom...
-Bila sam tužna, silno tužna. Tamo su bila samo tri naša filma i vidjela sam da nema novca za hrvatsku kinematografiju, a to je strašno. Ali i logično! Zemlja smo osiromašena u ovom ratu i vjerojatno ćemo biti osuđeni na nekakve koprodukcije - veli trpanjska krasotica.
Lijepo je iskustvo biti član žirija?
-Pa i ne baš. To nije ugodna situacija. Žiriji su čudna i smiješna stvar. Teško je suditi o tuđim djelima. Svi su bili nezadovoljni, u stresu. Teško bi me mogli nagovoriti da se naredne godine pojavim u istoj ulozi.
Iduće godine možda vas ugledamo na filmskom platnu?
-Teško. Nisam dobila nikakvu ponudu. Potpuno sam se orijentirala na kazalište.
I na reprizne Glembajeve?
-Da. Nisam ih gledala. Kakav je dojam na vas ostavio TV-Krleža?
Sjajan, baš kao I uloga s kojom ste otkrili raskošni talent. A dugo vremena su vas tretirali isključivo kao ljepoticu. Zar ne?
-To ste dobro primijetili. A malo je ljudi izvan Zagreba moglo vidjeti moje predstave. Igrala sam puno velikih i teških uloga. U ostalom dijelu Hrvatske stvorilo se mišljenje o meni kao osobi koja je u prvom redu zgodnog izgleda, bez neke težine, bez prave podloge za glumicu. Da su vidjeli sve te moje kazališne uloge, vjerojatno bi neki pomislili da sam i glumica - uz ostalo. Ulogu barunice Castelli svi su ocijenili dobro. Krležin repertoar jest za mene, to me zanima i to želim igrati. Došla sam u prave godine za uloge tih njegovih žena; senzibilnih, preplašenih, pametnih... erotičnih. Sad sam baš sazrela za taj repertoar. I mislim da me Krleža tek čeka!
Jeste li zadovoljni statusom glumice u ovo (ne) vrijeme?
-Mogla bih biti zadovoljna. Međutim, posljednjih godina ništa se specijalno ne događa, što uopće nije čudno. Sad baš i nije neko vrijeme za umjetnost i teško se ona događa u ovim trenucima. No nije vrijeme ni za pauziranje. Moramo raditi, premda ne živimo baš u sretno doba.
Nisam baš „od tih“, ali smeta li Vam kada vam novinari postavljaju pitanja o privatnom životu?
-Ne smeta mi to. Logično je da ih zanima moj privatni život. Dajem im informacije koje ja pomno doziram. Moj posao je javan pa otuda i interes za sve što radim, kako živim ...
Nište se udali?
-Ne, ja sam sretno neudana.
Što to znači sretno neudana?
-Znači da sam trenutno bez neke velike odgovornosti. Trenutno mi odgovara takav status. Ali, ne bih htjela ostarjeti sama ili bez djece. To ne bih htjela da mi se dogodi.
Kakvog čovjeka svog života očekujete?
Ne znam! Mislim da bi trebao biti beskrajno tolerantan!
Zar ste toliko teški?
-O, teška sam! Nakon godina čovjek postane težak. Dok je mlad, lakše je…
O kojim to godinama govorite?
-Pa, recimo kada prođu tridesete. Čovjek se tada navikne živjeti sam, sve je tako fino, mir, tišina i nitko te ne gnjavi. S druge strane, ti trenuci usamljenosti ponekad su strašni. Ali zato čovjek ime prijatelje, posao koji obožava, knjige, odlazak u kino.
Idete često u kino?
-Gledam sve filmove koji se prikazuju u Zagrebu.
I koga obožavate iz tog glumačkog svijeta?
-Trenutno Daniels Day Lewisa Izvrstan je. Gledala sam ga i kao Hamleta u Dubrovniku.
Što vas je posebno oduševilo kod njega?
-Sve! On je mladi glumac, rođen je 1958. godine. Sad je tek u pravoj dobi da nešto napravi. Ima prekrasan glas, izvanrednu dikciju. Vrlo posebno izgleda: visok, mršav, tanak. Prekrasne ruke ima, dugačke prste, tako da su mu geste divne, elegantne, izražajne…
Znači, on je tip Vašeg muškarca?
- Ne znam? Odličan je glumac, a kao muškarac... Nisam o tome razmišljala.
Jeste li se ikada zaljubili u svoga partnera?
-To nije moguće!
Ali, to je Ipak moguće. Zašto ste tako samouvjereni?
-Meni ne! Nekim se glumcima dogodilo da su se zaljubili na sceni. Mislim da nema šanse. Volim i izvanredne muške glumce, volim kada naprave i dobru ulogu. Mi imamo sjajnih glumaca, ali mi takvi ljudi kao muškarci ne imponiraju.
Da dotaknemo pitanje o slobodnom vremenu. Kao žena bez nekih velikih obveza, sigurno ga korisno trošite?
-Volim ići po dućanima. U Zagrebu ima divnih dućana. Rijetko što kupim ali volim gledati. Strašno volim lijepe stvari. Potom, volim čitati. Sad trenutno Josepha Conrada, Brešana, Fabria, Aralicu, Tribusona...
I volite poeziju?
-I ne volim poeziju! Tek će doći vrijeme kada ću uživati u poeziji. Zasad volim romane.
Kod ove žene, vrhunske umjetnice…Sve bilo je muzika, kako je Arsen pjevao. I poezije je bilo puno kod nje. Osjeti se to. Zaključio sam po onome što sam vidio na malom i velikom ekranu, po iskustvu susreta. Ali život piše romane. Možda je i ovo roman po broju novinarskih kartica? Nisam mogao kraće kad je u pitanju glumica tako jedinstvenog formata. I dok čitam, vidim da sam izvukao iz nje neke fine detalje koji je ocrtavaju u svoj raskoši glumačkog poziva, onoj ljudskoj raskoši…
Ovo pišem u svibnju, ne u rujnu!
Ne pišem da mi prođe vrijeme već da vrijeme zaustavim. Ako je to moguće?
(Ena Begović, rođena je 8. srpnja u Splitu, preminula 15. kolovoza 2000., u Splitskoj na Braču)
