U mnoštvu razgovora obavljenih i objavljenih pod ovim nadnaslovom, prvi put sam poželio da ova rubrika nosi naziv Drago lice. Iz više razloga, htijenja novinarskih i ljudskih. Životnih jednostavno! Jer, novinaru se rijetko pruža prilika prozboriti, razmijeniti poneku riječ i razmišljanje s poznatim licem, a da istodobno zadovolji i neke osobne, životne kriterije.
Teško je bilo u vrijeme društvene krize (rujan 1989.), naići na sugovornika koji i po osobnim i općeprihvaćenim društvenim normama može stvarno nositi „etiketu“: skromnosti, poštenja i: vrhunskih dometa u profesiji koju obavlja.
Ovoga puta, riječ je o Etti Bortolazzi, glumici zagrebačkog HNK koja je ispunjava sve moje i općeprihvaćene kriterije. Razloga za takvo razmišljanje ima podosta i prava je šteta što su dio uvoda ovom razgovoru s poznatom umjetnicom. Upravo sve te vrline povod su razmišljanja kako je ponekad teško doći do pravog poznatog i neusiljenog lica. A poznatih lica ima svakojakih. Jednostavno, neka se medijski nametnu, uđu u naše stambene kutke posredstvom televizijske antene, novinskog teksta ili fotografije, učine prve glumačke ili pak promumljaju prve pjevačke korake, počesto istaknu svoje obline, lice (a naličje vješto skrivaju)…
I medijska karijera je na domaku.
Što bi u ovakvim odnosima značila jedna zagrebačka glumica koja je od svog glumačkog umijeća na sceni (tada) pokazala zavidne obline i erotski senzibilitet, a kao uvjet za razgovor tražila je da sama sebi postavi pitanja i daje odgovor. Ili pak, svima dobro poznato, tako drago lice na malim ekranima, beogradski komičar, a u zbilji s manirama razmaženih američkih zvijezda. On vješto ignorira i novinare i novinarstvo. Primjera bi bilo napretek...
I gle, i ovotjedno poznato lice postavlja „uvjet“ novinaru:
-Molim vas. nemojte me previše hvaliti. Bit će mi neugodno!
Nevoljko sam prihvatio taj uvjet. A puno lijepih riječi sam bio namijenio vrsnoj glumici, koju smo mi upoznali po ulozi babe Marte u Velom mistu. A toliko je toga dala na kazališnoj sceni, televiziji i filmu. Medijski propust ili nepravda? I jedno i drugo, jer smo na žalost, u žaru da se što više približimo „svjetskim pogledima na život“ kao kriterij više tretirali ambalažu, a manje sadržaj.
-Vrlo mi je drago što ste me se sjetili, ali ja vam zaista malo mogu kazati. Imate puno mladih koji su u žiži javnosti i o kojima bi vrlo lijepo mogli pisati - sa spremnim odgovorom dočekala me istaknuta umjetnica.
Ovaj razgovor je s valjanim povodom gospođo Etta. Za početak, postavio bih Vam jako „ozbiljno“ pitanje: zašto Vas nema u Dalmaciji. A Splićanka ste!
-Eh, kad bi barem bili vi u pravu. Bilo bi mi lakše. Ali, niste! Godinama želim da se pokažem u gradu u kojem sam provela čitavo djetinjstvo. Na žalost - sama se ne mogu pozvati, a poziva iz moga Splita nema. Evo, radila sam vrlo zgodnu crnu komediju u Marinkovićevoj »Zajedničkoj kupki«. Ambijent je naš, dalmatinski. Obišli smo mnoge krajeve, čitavu obalu, ali Split nismo. To je možda i beznačajna uloga koju sam igrala, ali je Georgij Paro, režiser predstave, dao svim glumcima mogućnost da se iskažu.
Teatar je literatura
Dalmacija Vam je, dakako, draga iz više razloga?
-Dalmacija je moj san, moje djetinjstvo. Majka mi je iz Trogira, a otac iz Splita. Volim podjednako oba grada. Strašno volim Trogir u kojemu sam provodila ljeta. Tamo poznajem svaki kamen, svaku ulicu, ali Split se toliko proširio, narastao do meni neslućenih razmjera, da u njemu rijetko mogu naći svoje suvremenike. Živjela sam u Spinutu i na Gripama. Znate li vi gdje je Gobova livada? Rokovom se dolazilo do nje i Radunicom. Prekrasno je bilo u moje vrijeme: maškare, karnevali, pjesma... Bilo je to zapravo siromašno, ali lijepo i bogato djetinjstvo.
Odlično se sjećate ulica i detalja?
-Mi stariji zaboravljamo blisku prošlost, a sjećamo se djetinjstva.
Etta, zaista rijetko imamo prilike čuti tako divan način govorenje, tako čisti jezik?
-O, da. Njegujem i jezik i način govora. Na kraju krajeva, ja sam glumica iz generacije kada se jezik gajio i mislim da se s pozornice mora čuti čist jezik i dikcijski sve mora biti čisto. Teatar je ipak literatura!
Balerina s puškom
A zapravo ste trebali postati balerina. Primabalerina Etta Bortolazzi! Uh, kako bi to lijepo zvučalo. Što Vas je odvelo u glumačke vode?
-Voljela sam balet, ali došlo je vrijeme rata I bila sam u jednoj pravoj ratničkoj brigadi. U četi sam bila pomoćnik puškomitralješca, i nosila sam ranac s 30 kilograma metaka, a sama sam bila teška 45 kilograma. Puška je bila veća nego ja. Uostalom, zašto vam to pričam. To nisam htjela govoriti. Pitajte me nešto drugo!
Vjerojatno iz razloga da objasnite zašto ste postali glumica, a ne balerina?
-Pa, da. Vrijeme je prošlo i jednostavno više nisam mogla postati balerina. U toj brigadi bilo je nekoliko zagrebačkih glumaca koji su osnovali dramsku grupu, a kako sam imala gimnaziju, bio je to već nekakav uvjet da me priključe grupi. Poslije je sve išlo svojim tokom, a po okončanju rata nastavila sam s glumačkom karijerom.
Zaboravili ste kazati da ste bili i odličan strijelac?
-Molim vas, nemojte me o tome pitati?
Zašto?
-Iz razloga što o tome ne želim govoriti. Bila sam dobar strijelac, bila sam u ratu, ali o tome ne volim pričati. Nisam vam ja od onih što prebiru po ratnim uspomenama, što pišu memoare i slično. Dala sam koliko sam mogla dati, bila sam ono što sam trebala biti. I sada je sve to gotovo.
A nije sve gotovo. Recimo, nije gotova Vaša glumačka karijera. Uspješna, naravno. Ipak, kada bi trebali zbrojiti sve Vaše uloge i iz tog mnoštva izdvojiti poneku, kako bi izgledala top-lista?
-A ne volim vam ja top-liste! Na kraju svog glumačkog puta čovjek neminovno razmišlja o onome što je učinio ili o onome što nije učinio. Svatko misli da je mogao puno više i bolje. Potrebno je i malo sreće u ovom našem poslu. Naći se na pravom mjestu u pravom trenutku. Napravila sam nekoliko uloga koje se uistinu pamte. Mi glumci nismo nikada zadovoljni, a ja sam vrlo kritična.
Pitajte me nešto drugo. Pitajte me je li volim životinje!
Je li volite životinje?
-Strašno! Sve, sve životinje volim. Naročito psa i konja! Zmije se plašim, ali je ne mrzim.
Prilozi za biografiju
I ja isto tako, sve ih volim osim muhe! A koje su uloge po kojima ćemo Vas pamtiti. Rekli ste da ste…
-Taman sam mislila da smo preskočili pitanje, a vi ponovo. Draga mi je uloga u »Peer Gyntu«. Mislim da je stvarno bila uloga koja se pamti, a odigrala sam i ulogu lude pijanistice u Marinkovićevu »Kiklopu«. Spomenula sam vam uloge koje su potvrđene nagradama, iako je bilo i drugih.
Da, ali i one koje su bile potvrđene pljeskom u gledalištu.
-Svakako, to znači da ste nešto ostavili publici. O kako je teško govoriti o tome. Neskromno je i nemojte da ispadnem u vašem intervjuu kao neka hvalisavica, jer to uistinu nisam niti želim biti.
Zahvalio sam se Etti na razgovoru. Ona nije ni mogla biti hvalisavica. Glumački rezultati u nizu poredani govore nešto posve drugo. Ostavimo to teatrolozima, a ukoliko zaborave dvije stvari u vezi s karijerom šjore Ette, tek kao prilog za biografiju dva ne glumačka epiteta - jednostavnost i skromnost!
Etta Bortolazzi (Split, 17. srpnja 1926. - Zagreb, 1. prosinca 2000.)
