ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (83) – Anton Marti: Čovjek koji je stvorio televiziju

Ime Antona Martija usko je vezano uz prve dane stvaranja televizijskog programa na ovim prosto­rima. Prve tv-slike iz zagrebač­kog studija u Jurišićevoj ulici, urađene su s puno entuzija­zma i pod režiserskom palicom simpatičnog Labinjanina koji nikada nije dobro naučio hrvatski jezik. Ali, zato je njegova slika posredstvom odašiljača i tv-antena bila kri­stalno jasna, i u brojnim segmentima do današnjih dana   ne­dostižna...

„Kada bih imao vremena i volje, mogao bih napisati povi­jest naše televizije“ – rekao mi je Marti kad smo razgovarali zadnji put, u rujnu 1992. godine.

- Tekst se nastavlja nakon oglasa -

A i to je već povijest…

-Bila bi to gotovo nevjerojatna priča za današnje naraštaje. U Zagreb sam došao 1956. go­dine iz Kopra, gdje sam radio kao režiser i glumac u tamoš­njem kazalištu. Pozvali su me da stvorimo televiziju. Da, upravo tako! Bilo je to nešto novo, jedan novi izazov koji je moju pustolovnu maštu još više razbuktao. Tamo sam našao Maria Fanellija i još nekoliko ljudi iz tehnike. Nakon mjesec dana iz Francuske su stigle ka­mere, a u jednoj maloj dvorani u Jurišićevoj ulici napravili smo tv-studio i počeli raditi. Malo je vremena trebalo da sliku po­šaljemo onim rijetkim gledate­ljima. Televizija Zagreb prva je počela sa emitiranjem pro­grama, prije od svih ostalih u tadašnjoj Jugoslaviji. Čak je ni Grčka tada nije imala a Au­strija je u to vrijeme počinjala. Samo smo ja i Fanelli radili; on Dnevnik a ja Zabavni program. Tako je to tada bilo, program je bio eksperimentalni i nismo se javljali svakoga dana, a o magnetoskopu nije bilo ni go­vora.

Sve je išlo uživo!

Bilo bi to danas dosta nez­godno, posebice pjevačima koji posljednjih godina uglav­nom pjevaju na play-back. Koji pjevač je prvi nastupio pred tv-kamerama?

Izajdi sunajce

-Ta čast pripala je jednoj odličnoj pjevačici, jednoj od najboljih koje smo imali – Anici Zubović. ­Ona je prva zapjevala direktno u program i izgledalo je to puno bolje nego neke današnje snimke. Postoji filmski zapis o tome, tako da je ta snimka sačuvana jer je snim­ljena filmskom kamerom. Anica je uz grupu Dalmatinaca Petra Tralića otpjevala pjesmu Izajdi sunajce.

Režirao sam i našu prvu dramu Gledaoci i mi, za koju je scenarij napisao Krešo No­vosel, a igrali su glumci Pero Kvrgić, Sven Lasta i Ljubica Jović. Eto, to je što se tiče sa­mih početaka koji su bili senzacionalni za to doba. Kasnije su me zvali u Ljubljanu, Beograd i u druge tv-centre koji su željeli imati svoj program. Ipak, najviše sam radio u Ljubljani.

I onda je došlo do problema?

-Nisu to bili nerješivi pro­blemi. Ja sam volio raditi, pa sam jedan dan režirao u Ljubljani, drugi u Zagrebu. Onda su mi tražili u Zagrebu da se obratim organu upravljanja radi dozvole. Stambeno pitanje mi također nije bilo riješeno, naljutio sam se i ponovno oti­šao u Kopar. Zatim su me na­kon nekog vremena opet zvali da se vratim u Zagreb, a meni to nije bilo krivo. Počeo sam raditi kao honorarac, i tako sam postao prvi pravi slobodnjak. Mislim da je neophodno da re­žiser nema stalni radni odnos. Puno je to bolje i za režisera i za kuću za koju radi, jer ima više ideja za kvalitetniji rad.

Razvojem i širenjem tele­vizijskog programa, TVZ je uposlila brojne djelatnike; od režisera, kamermana do šmin­kera. Kako tumačite činjenicu da popularnost, koju još i da­nas imate, nije dosegnuo ni je­dan drugi tv-režiser?

-Da je netko drugi bio prvi, on bi isto tako bio popularan kao i ja. Možda sam ja uistinu donio i nešto novo, jedan drugi svijet iz kojega sam došao. Za­pravo čitavu mladost i školova­nje bio sam u Italiji, tamo sam živio i vidio puno toga što se ovdje još nije dalo ni naslutiti. Kad sam došao u Zagreb, bilo je svega dva-tri kazališta, nje­govala se drama, opera, ope­reta, ali nisu njegovali recimo muzičke revije, što sam ja već bio vidio u Milanu i Parizu. Tamo su muzičke revije došle iz kazališta na TV, a kod nas je bilo obratno - s televizije su se spustile u kazališta. Tako sam ono što sam vidio u Italiji, zdu­šno prenio tu u Zagreb.

Vidite, jedan mali Kinez ide u Pariz i ima uvijek oči kao Kinez. Tako je bilo i sa mnom, donio sam duh zemlje iz koje sam došao.

Comprato!

Kako ta da nikada niste uspjeli dobro naučiti hrvatski jezik?

-Rođen sam u Labinu, a u Trst sam otišao kad sam imao godina dana. Tamo sam se ško­lovao, i u Veneciji i u Rimu. Kad sam došao u Kopar, opet srno govorili talijanskim jezikom. E, sad kada je trebalo doći u Zagreb, dali su mi profesora. Nisam ništa shvaćao, a trebalo je raditi. Govorio sam kako sam znao, neki su me razumjeli, neki nisu, onda bi im ja to pokazao rukom ili gestom i sve je štimalo. Zanimljiva je još jedna stvar. Još i danas su na HTV-u ostali neki termini koje sam ja uveo na mala vrata. Slu­čajno! Kada bi recimo nešto snimali, i meni se to učini do­bro, ja bi rekao: Comprato! (kupljeno). Sad svi upotreblja­vaju taj izraz »kupljeno«, da ne govorim o nekim drugim izrazima.

Radili ste s mnogim pjeva­čima, od samih početaka pa sve donedavno. Što ste od njih najčešće zahtijevali?

-Njihovo je da pjevaju, a sve ostalo je moja stvar. Mene je strašno nerviralo kada bi pjevači došli pred kameru i stali mirno. Neke je trebalo naučiti i hodati, kretati se ispred kamere. I mogu vam ka­zati da je bilo dosta problema. To danas nije baš neki veliki problem, jer svaki pjevač zna da mora biti pokretan ispred ka­mere. Prije je to bio stil - stati ispred mikrofona i pjevati, eventualno podignuti ruku ili obrvu. Ja sam od samih poče­taka inzistirao da se pleše, da je živo, želio sam da se nešto događa. Svi su znali prije odjavne špice da sam ja režirao tu emisiju koju gledaju. Uvijek me pitaju s kojim pje­vačem sam imao najmanje pro­blema. Mogu to kazati jer bi mi bilo neugodno kazati s kojima sam imao problema. Volio sam raditi s. Gabi, Arsenom, Tere­zom i Majdom Sepe. Primje­rice, Bety Jurković je u ona davna vremena bila vrlo po­kretna i vesela, da ne govorim o Marijani Deržaj.

Je li istina da ste imali u programu pobjednika San Rema već sutradan?

- To se dogodilo na jedan vrio zanimljiv način. Sjećate li se Tony Renisa, odličnog tali­janskog pjevača starije generacije. Upoznao sam ga u hotelu »Slon« u Ljubljani. On je mene čuo da govorim talijanski, i tako smo počeli razgovor. Negdje kasno u noć želio mi je odsvirati svoju pjesmu s kojom će nastupiti na San Remu. Bila je to skladba Quando quando quando. Kad sam je čuo, rekao sam mu da će biti prvi.

"Ako to bude, odmah ću doći u Zagreb" - rekao je.

Ja kod kuće još nisam imao televizor, pa sam prijenos sanremskog festivala gledao u jednom klubu. Pobijedio je, i iste večeri javio se i rekao mi da ga sutra sačekam u Zagrebu. Tako je i bilo, i odmah smo napravili dobru emisiju. Inače, kada smo već kod zanimljivosti, u Ljubljani sam snimio posljednji koncert Duka Ellingtona. Iz Za sam krenuo reportažnim  kolima i snimio cijeli koncert. Nekoliko dana poslije je umro  i cijeli svijet je vidio taj posljednji koncert velikog majstora.

Eto, mogao bih ja tako pričati mjesecima. Drago mi je pričati, i radi toga da se zna  da nisam bio samo režiser na TV, već da sam režirao i veliki broj kazališnih predstava…I želja mi je da se to zapiše i pamti.

Marti, Anton (pravo prezime Martinčić), kazališni, radijski i TV redatelj (1923–2004). Od 1945. na Radio Kopru, od ljeta 1956. sudjelovao u pripremama za početak emitiranja TVZ-a. Na RTZ-u kao redatelj od 1. VII. 1956. Režirao zabavno-glazbeni dio prve TV emisije RTZ-a (1956) iz studija u Jurišićevoj 4 (informativni dio režirao je M. Fanelli), prvu zabavno-glazbenu emisiju TVZ-a Pjesme iz naših krajeva (29. XI. 1956), a sljedećih 40 godina bio je najistaknutiji redatelj zabavnih i revijalnih programa televizije u Hrvatskoj (od 1958. režirao i u drugim TV studijima ondašnje Jugoslavije te u inozemstvu). Postavio je prvu igranu emisiju TVZ-a Gledalac i mi (23. XI. 1956; scenarist K. Novosel), a potom i niz emisija toga žanra (Kad je mač krojio pravdu, koju je i napisao, Diploma, Arkanđeli i automati). Režirao mnogobrojne revijalne i zabavno-glazbene emisije (TV magazin, Muzički atelje, Na licu mjesta, Nostalgija, Na kraju ljeta, Svjetla pozornice, Sultani jazza, Videofon, Din-don), TV drame te prijenose festivala i priredbi. Režirao više od 50 kazališnih predstava. Prvi međunarodni uspjeh postigao je uvrštenjem jedne od emisija iz zabavno-glazbene serije Na licu mjesta u program američke TV mreže CBS (20. I. 1964). Dobitnik uglednih međunarodnih i domaćih nagrada: za cjelokupni redateljski rad nagrade Ondas 1972, Zlatne ruže festivala Lago di Garda 1974, prve nagrade na Festivalu JRT-a u Portorožu 1981. te u Neumu 1989 (u kategoriji TV zabave), Porina za životno djelo 1994 i dr. Odlukom djelatnika najveći HRT-ov TV studio nazvan je 2005. Anton Marti. (Leksikon HRT)