Zorica Kondža je pjevačica posebno izraženog sentimenta. Savršeno oblikuje jedno glazbeno djelo kojemu je glas potreban. Toplina kao prirodni dar i fraziranje, koje bismo isto tako mogli označiti kao prirodni dar, srasli su s izvedbama ove pjevačice, tako da svi komplimenti, koji joj se s pravom izriču imaju pokriće na svakom njenom nastupu. Ona je u pravom smislu Voice Par excellence!
Zorica je, zaista, jedan od simbola Splita. Tu je rođena, tu je doživjela svoje najveće uspjehe, nastupila na festivalskoj sceni o kojoj je sanjala, i za koju je rekla - Split treba zaslužiti! Prije prvog uspona na scenu Splitskog festivala nastupila je na festivalu Zagreb, 1980. godine sa skladbom Sve je neobično ako te volim, za koju izvedbu je dobila nagradu za interpretaciju. Potom dolaze brojni drugi festivali, od Vašeg šlagera sezone, Opatije, Melodije Istre i Kvarnera, Zadar festa, Dresdena, Makfesta, Praga… I naravno, Splitskog festivala, na kojemu je osvojila niz prestižnih nagrada. I ostala mu vjerna do danas. Vrijedno je spomenuti da je po broju nastupa i nagrada u samome vrhu. Nagrade jesu i nisu mjerilo vrijednosti. Ali ako ih stavimo u okvir ove izuzetne pjevačice, onda postoji pokriće za izuzetak. Radi se o umjetnici za koju će gotovo sve kolegice i kolege jednoglasno istaknuti kako posjeduje vrhunske pjevačke kvalitete; od raspona pa do svih onih malih, ali bitnih elemenata koji jednu pjevačku osobnost čine velikom. Neke je nagrade dobila, neke nije. Evo jedne od mene - Nagrada za jednostavnost, neusiljenost. I to je jedan od razloga što sam sa Zoricom uspostavio kontakt kao sa ženom iz naše familije. Često sam pisao o njoj, često vodio razgovore u radijskim emisijama. Uvijek s povodom, s valjanim razlozima. I uvijek je to po sadržaju izgledalo i mirisalo kao pričica uz kavicu. Pa tako i ovaj iz daleke 1993. koji nosi datum 7. svibnja. U posve drugim i drugačijim okolnostima.
Vrijeme ljubavi
Njena prava solistička karijera započinje kad je upoznala Joška Banova…U ono Vrijeme ljubavi. Zorica je, po prirodi stvari, došavši iz grupe «Stijene», donijela pečat rock pjevačice, a Banov je svojim autorskim rukopisom odjenuo u novo, suptilno ruho baladnog miljea, u kojemu se prepoznala i pjevačica. K tomu, još i njena brojna publika, prihvativši je objeručke. Stoga, od nje se uvijek može očekivati da „obara“ u baladnom miljeu, ali i u vodama soula, buesa i rock'n'rolla - u svim glazbenim vrstama i podvrstama.
Silnu medijsku prisutnost nikada nije priželjkivala. Bilo joj je važno kao istinskoj umjetnici podariti pjesmu publici, na sceni ili nosačima zvuka. Onako kako je to radila izvodeći pjesmu „Ima jedan svijet“ (Split' 82, 1. Nagrada), „Pokoru“ sa Splita'85 (1. Nagrada stručnog ocjenjivačkog suda). Jedna grandiozna izvedba potpomognuta velikanom hrvatskoga glumišta Josipom Gendom. „Vrijeme ljubavi“ (Split'86, ponovno s prvom nagradom žirija), Potom, „Do posljednjeg daha“ (Split'94, 1. Nagrada stručnog ocjenjivačkog suda), sjajna suradnja s Belanom, „Dok ploviš morima“ (Grand Prix Split'94), „Zarobljena“ s prvom nagradom publike 1997., pa „Dobar dan ti dušo“ i „Ti si moj san“ – u snovima i stvarnosti okićene pjesme i izvedbe prvim nagradama, a mogli bismo pridodati i „Zauvijek“ (Grand Prix Festivala zabavne glazbe Split 2006. i još niz zlatnih pjesma i nagrada, izvrsnih suradnji (dueta) s Oliverom Dragojevićem, Tonyjem Cetinskim, s Cocom…Briljirala je Zorica Kondža i 1997. godine u opera-mjuziklu „Krvava svadba“, za koju ulogu (glumačko-pjevačku) je bila nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta. Siguran hod po zvjezdanim stazama još uvijek traje kao dokaz da je za takvo putovanje potrebno „tako malo“: Vrhunski glas, duša i… I ono što neki nemaju a Zorica ima: talent, ljubav i osjećaj.
Zorica je idealna je osoba za rubriku »Poznati privatno«. Ali, ona je pored toga i žena koja strogo dozira svoju privatnost kad su u pitanju mediji. Iznad svega kao pjevačica želi govoriti o svojoj profesiji, o odnosima unutar nje i problemima. Ne sa sindikalnog aspekta već glazbenog. Ipak, Zore, kako je od milja zovu prijatelji i silni ljubitelji njenog načina pjevanja, nije bilo teško nagovoriti na razgovor.
- Poznata sam po tome da nikada novinare ne molim da nešto napišu o meni, isto tako, nikada ih ne odbijam. Novinari rade sličan posao kao što je pjevački, pa uvijek imam razumijevanja. Jedino me smeta kada lipo razgovaramo, kada steknem dojam da će novinar sve to lijepo prenijeti, a onda se pojavi neko čudo u novinama. Tako imala intervju za jedan časopis. Novinar je sve to fino napisao, vrlo profesionalnoj, pošteno prenio ono o čemu smo razgovarali, i onda se pojavi veliki naslov: Želim, samo pjevati, rađati djecu i dojiti! A nema to veze s tekstom, to je naslov koji meni ne pripada -veli Zorica posve smirenim glasom, dok suprug Joško Banov, jedno od najistaknutijih skladateljskih imena hrvatske glazbe, uljuljkuje sina Ivana, najmlađeg člana obitelj Banov. Joško je krivac za mnoge festivalske uspjehe Zorice Kondže. Oboje su ljudi koje se uvažava u Splitu i svugdje gdje se istinska glazba uzdiže do razine umjetnosti.
-S Joškom sam odavno. Nas je zbližila pjesma i u ovom našem »velikom« gradu, nije bio problem da se vidimo i nađemo. Imamo iste relacije prema glazbi. On je kompletan glazbenik. To ne moram ja kazati, mislim da se to zna. Pored toga što mi je suprug, drago mi je da u kući imam s nekim popričati, posavjetovati se o glazbi. Neću kazati kako imam osobnog skladatelja.
Brižni tata
Često se misli kako poznati i popularni pjevači žive »na visokoj nozi«. Iako i takvih ima na domaćem estradnom nebu!
- Toliko sam godina prisutna u ovom poslu, moj suprug još i više. Mene samo boli kako se ama baš nitko ne brine o ljudima koji rade jedan važan posao. Ja znam da nisam sportašica ni nogometaš. Prema tome, prepušteni smo sami sebi. Bez obzira što ljudi misle o nama pjevačima, veliki broj nas živi vrlo skromno. Ja se ne žalim. Živimo normalno kao i svi ostali u ovoj situaciji - živimo skromno. Tijekom ovih godina, Joško i ja, dali smo bezbroj dobrotvornih koncerata, o čemu svjedoče zahvalnice. Ali, isto tako znam kazati da se od zahvalnice ne može živjeti. Očekivala sam, i očekujem, da grad u kojem živimo treba osigurati osnovne stvari u životu, da bi čovjek mogao živjeti i stvarati.
U posljednje vrijeme češće te viđamo na malim ekranima. Zaredali su se festivali, Eurovizijsko prednatjecanje i »Opatija«. Tko vodi brigu o djeci dok si na putu?
Nije Zore oštrokondža
- Veliki je to problem ali se uvijek nekako snađem. Prije dva mjeseca u Opatiju sam došla s najmlađim djetetom, jer mu je još uvijek potrebna moja blizina i njega. Sada, na »Opatijski« festival došla sam bez djece. Joško je ostao s njima. Mi, dakako, surađujemo i profesionalno ali i obiteljski. Ja sam u kući s dva djeteta najviše zaposlena, tako da njega ne obvezujem puno kada sam kod kuće. Priroda posla je takva da ponekad moram otputovati. Kako je Joško vrlo brižan otac, u tom slučaju on se posvećuje obitelji. On strašno voli djecu i daje sve od sebe. Naravno, tu je i pomoć bake-servisa. On tada voli nadgledati kuhanje. Zadovoljna sam svojim obiteljskim životom i ne tražim ništa više od onoga što imam.
Ipak, ponekad si nezadovoljna tretmanom estradne “nadgradnje“ Kako, na koji način manifestiraš svoje nezadovoljstvo: Kruže glasine kako si „oštra na jeziku“?
- Hahaha, ma to su samo glasine. Kada bih mogla i imala vremena, borila bih se za promjenu odnosa. Danas nije dovoljno samo dobro pjevati. Dapače, mislim da je to počesto nedostatak. Nisam u poziciji boriti se protiv toga i to nezadovoljstvo mi kompenzira sređen obiteljski život. Možda sam ja preskromna pa ne razmišljam puno o problemima. Kad ulazim u zrakoplov, ja nikada ne razmišljam o tome hoće li će se srušiti ili neće. Ja to raščistim prije samog ulaska u zrakoplov, jer sam od početka svjesna što se može desiti. Isto tako znam što se sve kuha u raznim »kuhinjama« ali nemam poziciju da to mijenjam.
Koliko su te uspjesi promijenili. Jesi li još uvijek ona ista Zorica s početka pjevačke karijere?
Napuhane veličine
- Nisam, znatno sam starija i iskusnija. Ne, nisam se promijenila. Ja se ne želim razboljeti od slave. Mirna sam i staložena osoba, ali svakome kažem ono što mislim. Bez uvijanja. Neke kolege se skroz promijene, udari im slava u glavu, ne razmišljaju o tome da će sutra biti opet na početku, da ih nitko neće htjeti jer dolaze i drugi. Popularnost ne može vječno trajati. Ona je često kratkog vijeka. Ostala sam ista. Takav je i Oliver; normalan i jednostavan, za razliku od nekih koji su se toliko napuhali da ne mogu proći kroz vrata. Da nisam postala pjevačica danas bih pjevala u kuhinji ili u kupatilu. Uostalom, to i radim kada nisam na sceni.
Imaš li dojam da se nekako olako odričemo starijih pjevača. Naime, u svijetu je normalno da i stariji pjevaju?
- Točno. Kod nas je drugačija situacija. Čim dođu neke godine iznad četrdeset odmah se postavlja pitanje: Što ovaj još pjeva? Smiješno je to. Zamisli da nekom pjesniku od pedeset godina postave pitanje zašto još uvijek piše? Mi smo ljudi koji od zapada uzimamo samo najlošije stvari. Đorđi Peruzović ne pjeva ništa lošije od Kennyja Rogersa. Za ovim potonjim smo ludi bez obzira na njegove godine. Naravno, neću padati s nogu i pjevati ali, dok me glas bude služio i dok me publika bude podržavala - bit ću tu.
Neki tvrde kako si prije pjevala "snažnije"?
- U životu ima nekoliko faza. Prije sam pjevala u bendu. Bend je najbolje iskustvo za jednog pjevača. Onda dođe neka faza koju ja nazivam rock and roll faza, kada ti je sve ravno, ne opterećuješ se sa šminkom, izgledom... Potom dolazi zrelije doba, familija, studiozniji rad na sebi kao umjetniku. Sada mi je samo važno je li koncert bio dobar ili nije. S vremenom se kriteriji neminovno mijenjaju, počinje se drugačije gledati na glazbu. I produkcija je danas drugačija. Interpretacija je sada teža, pjevam teže pjesme koje zvuče kao »lakše« jer više razmišljam o pjesmi. Ja se ne trebam više dokazivati da imam glas. I danas mi neki kažu ti pjevaš teške pjesme. Za mene to nisu teške pjesme jer ih s lakoćom izvodim. Meni je Bog dao glas. Prevarila bih i Boga i sebe kada bi pjevala drugačije, ispod svojih mogućnosti. Bog mi je dao da budem žena i majka. I neću ga prevariti ni u tome. U svemu želim biti najbolja – kaže Zore, pa onda u smislu one pjesme…Zašto bi bilo neobično da je volimo?
