Da život piše romane, odavno je poznata izreka. Čini mi se, već pomalo i otrcana. Tamo negdje, baš u ovo vrijeme, 13. listopada 1989., kod Glavne pošte, baš tamo ispred onih stepenica, dolazi mi ususret Boris Papandopulo.
Isuse Bože, pa je li to moguće? Ne mogu se baš pohvaliti da sam brz, da se snalazim u trenutku, ali tog trena sam reagirao… U trenu!
„Moje poštovanje Maestro, tako mi je drago to Vas vidim, a oduvijek sam želio…“
-Pa tu smo, blizu kazalište. Je li vam tamo odgovara?
„O da, baš fini ambijent“
Mislim se, pa je li se ovo meni život osmjehnuo, koja slučajnost…Tek tako sresti čovjeka, gromadu od čovjeka, jednog od najvećih…Najvećeg!
Život piše romane, a ja razgovaram s čovjekom koji piše sonate, opere, concertina…Čak i u devetom desetljeću života. Njegovo je djelo izuzetno i prati ga još od njegovog rada vezanog za pjevačko društvo »Kolo« u Zagrebu, daleke 1929. godine, pedagoškog rada u Gradskoj muzičkoj školi u Splitu, dirigentskog i skladateljskog rada u raznim sredinama, na velikim i malim pozornicama...
Svjetla velikih opernih kuća, premijere i gužve velegrada zamijenio je Boris Papandopulo s mirnoćom dalmatinskog priobalja. U Tribunju kraj Šibenika! Vikendaškoj koloniji umjetnika pridružio se prije deset godina i Maestro, sačekujući ne samo duga topla ljeta, već i proljeća, jeseni i zime - osluškujući šumove i udare mora.
Balet Poljičkoj Republici
Radni dan Borisa Papandopula započinje izlaskom sunca jednosatnim sviranjem klavira. A zanimljivo je napomenuti da je 25. veljače ove godine Maestro napunio 83 godine života. U preko šest desetljeća umjetničkog rada, na svim područjima ostvario je reprezentativna djela našeg glazbenog stvaralaštva, ne samo zbog iskrenog umjetničkog nadahnuća nego i zbog besprijekornog oblikovanja svih glazbenih formi, koje su uvijek poprimale virtuozna obilježja.
- Navikao sam se na disciplinu tako da mi uopće ne padaju teško rana ustajanja, prebiranja po klaviru i obavezan sedmosatni radni dan. Da nije bilo teške operacije prije godinu dana, vjerojatno bih već stigao napraviti mnoge stvari - kaže maestro Papandopulo.
Vaše glazbeno stvaralaštvo odavno je okrunjeno. Sada se, međutim, vraćate na »Prsten«. Što nam to novo pripremate i kojim povodom?
-Obično ne volim govoriti o onome što trenutno radim, ali kad već znate i naslov, »Prsten« će, ako bude zdravlja, biti balet posvećen Poljičkoj Republici. Vjerujem da će već sljedeće godine biti izveden na Splitskom ljetu. Prošle godine sam imao tešku operaciju i još sam umoran od svega toga, tako da malo sporije radim. Osim toga, ne koriste mi ni naočale, ni povećala, pa muku imam s pisanjem. Vjerujem da će sve biti na vrijeme gotovo.
Na Splitskom ljetu bili ste prisutni godinama, kao dirigent, kao skladatelj. Tu je izvedena, Između ostalog, i Vaša opera »Marulova pisan«. Zanima me Vaš sud o domaćoj operi i domaćim autorima?
-Znate što, opera je problematična stvar. Ona nije preživjela. Dapače! Nove opere publika nekako ne prima. Naši stvaraoci pak malo pišu. Ako malo bolje pogledate naše operne kuće, uglavnom izvode »Eru« i balet »Ohridska legenda«, a sve ostalo publika više ne prima. Postoji po mom mišljenju neka averzija prema domaćoj produkciji. Imam dojam da čim se stave na pult note domaćeg autora, muzičari odmah dobivaju osip. Opera se piše mjesecima, pa i godinama. Silvije Bombardelli napisao je »Bakonju fra Brne« i čujem - ne ide. Ali nije greška u autoru. Svi su protiv domaćeg stvaralaštva jer naša publika, navodno, više voli slušati Verdija, Čajkovskog. U svoje vrijeme, na praizvedbi, propala je i »Traviata« i »Seviljski brijač«... Moja »Marulova pisan«, zamišljena je kao svečana predstava, opera iz doba Marulićeva života, za koju je libreto napisao pokojni prof. Rabadan. Bila je izvedena na Peristilu 1970., s namjerom da se svake godine s tom operom otvori Splitsko ljeto. Sve se otvara s »Aidom«, razni festivali i u Splitu, i u Puli, i u Veroni. Svi s »Aidom«. Zašto ne s domaćom operom? Mislim da je to bila dobra, svečana opera. Išla je dva puta i pohranjena je u arhivi. Više se izgleda isplati dati »Aidu« nego »Bakonju« ili »Juditu«.
Split u srcu
U Tribunju, Maestro, sve izgleda jednostavnije. Daleko od Verdija, Bombardellija, velikih scena. Zar ne?
-Da, daleko sam od svih tih velikih zbivanja. lako nisam Dalmatinac, ne bih mogao živjeti bez mora. Osim toga, tu je i Krešimir Baranović, Ljiljana Molnar-Talajić, Mija Aleksić... Oni dolaze povremeno, a ja sam tu stalno, dočekujem ih, pozdravim na povratku.
Ja ću ostaviti ovdje svoje kosti i nije mi žao.
A i Split Vam je svojevremeno bio prirastao srcu. Sjećate se splitskih dana?
-Kako da ne! Meni je Split još uvijek u srcu, samo on je sada veliki grad. U razdoblju od 1935. do 1938. godine živio sam u Splitu, djelujući kao dirigent pjevačkog društva »Zvonimir« i kao profesor u Gradskoj muzičkoj školi. Bilo mi je jako lijepo. To je bilo moje prvo poznanstvo s Jadranom. Uglavnom sam radio sa »Zvonimirom«, i ljudi su to lijepo primili. Kakvi su to glasovi bili! Šteta što u ono vrijeme nije bilo magnetofonske vrpce da se zabilježi.
Pročitao sam najavu da televizijska »Cabaletta« nastavlja o temi: »Opera XX stoljeća«. Ovaj put će biti riječ o domaćoj operi. Vjerojatno Vam, ipak, neophodni prozor u svijet pruža mali ekran?
-Moram priznati da mi je nekad televizija predstavljala puno više. Prije sam je radije gledao, a danas samo slušam o Kosovu, Kini, Rusiji… Ljudi se ubijaju, sve je to vrlo mučno. Ja najradije gledam dobar film ili dramu. Naravno, nezaobilazne su glazbene emisije, i dosta pratim natjecanja mladih. Koliko mi imamo glazbenih talenata, koliko ima zrelih mladih umjetnika da čovjeku ostane samo da se divi. Sretan sam da ima mladih ljudi koji se vrlo ozbiljno bave glazbom.
Koga biste mogli izdvojiti od tih mladih glazbenika?
-Teško bi mi bilo nekoga izdvojiti. Ima ih puno. Toga prije nije bilo. Izgleda da je drugi i drugačiji pristup u radu s njima. Sada se, očito je, od njih više zahtijeva pa i oni više daju. I pedagogija je uznapredovala. Naravno, svi ne mogu biti solisti kao Pogorelić, jer takvi se rijetko rađaju, a tu je i druga škola, drugačija disciplina. Raduje me ovakav glazbeni pomladak.
Možda i ja jednoga dana zahvaljujući njima - izađem iz »škafetina«?
Papandopulo, Boris, hrvatski skladatelj i dirigent (Bad Honnef, Njemačka, 25. II. 1906 Zagreb, 16. X. 1991). Potomak ugledne obitelji Strozzi (baka Marija Ružička-Strozzi, ujak Tito Strozzi), koja je njegovala kazališnu i glazbenu umjetnost. Majka mu je bila Maja Strozzi-Pečić, cijenjena sopranistica, a otac ruski plemenitaš Konstantin Papandopulos. Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse. Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču (1925–28) kod Dirka Focka. Bio je zborovođa pjevačkoga društva Kolo (1928–34) i dirigent Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (1931–34), zborovođa pjevačkoga društva Zvonimir u Splitu (1935–38), potom u Zagrebu zborovođa Kola (1938–46), dirigent (1940–45) i ravnatelj (1943–45) Opere te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala (1942–45). Nakon II. svjetskog rata dirigirao je Operom u Rijeci (i bio njezin direktor 1946–48., 1953–59), potom Operom u Sarajevu (1948–53), Zagrebu (1959–65) i Splitu (1968–74). Istodobno je bio gost-dirigent u kazalištu Komedija u Zagrebu te Opere u Kairu. Neko je vrijeme djelovao i kao glazbeni pisac i kritičar (1931–38). Godine 1965. imenovan je redovitim članom JAZU. Ostavio je opsežan opus s više od 400 djela. Pisao je za sva glazbena područja: orkestralnu (simfonije, simfonijske pjesme, suite i dr.), koncertantnu (velik broj solističkih koncerata) i komornu glazbu (od toga 6 gudačkih kvarteta, Concerto da camera i dr.), solističke skladbe (posebno za glasovir, s poznatom Contradanzom), glazbeno-scenska djela (opere, balete) i kantate, filmsku glazbu (npr. Bakonja fra Brne F. Hanžekovića, 1951; Pustolov pred vratima Š. Šimatovića, 1961), sakralne skladbe (Hrvatska misa u d molu, Muka gospodina našega Isukrsta, Osorski requiem i dr.) te skladbe za glas ili zbor (Ljubavne pjesme, Svatovske, Dodolice i dr.). Visoka razina skladateljskoga zanata i trajna znatiželja prema novomu omogućile su Papandopulu da nadvlada estetičke i ideološke rascjepe svojega doba. Premda je isprva deklarativno pristajao uz nacionalni stil i folklor, Papandopulov je skladateljski izričaj u osnovi antiromantičarski i neoklasicistički. Njegov virtuozni neoklasicizam, specifična novobarokna motoričnost i ponekad hindemithovska zvukovnost najbolje se očituju u skladbama kao što su Sinfonietta iz 1938. ili pak Concerto da camera iz 1929. Uporaba folklora u njegovu opusu nikada nije ostala na razini pukih harmonizacija pučkih napjeva, nego je rušila tradicionalne forme i stvarala slobodne ciklične oblike (npr. zborski ciklus Svatovske, 1924., ili pak IV. gudački kvartet, 1950). Pritom je posezao za arhetipskim slojevima i različitim tradicijama (dalmatinsko pučko crkveno pjevanje, osmoglasnik ili gregorijanski koral). To je posebno vidljivo npr. u Slavoslovijama za soliste, zbor i orkestar (1927) ili u Muci gospodina našega Isukrsta za muški zbor (1936). Otvoren za nove glazbene pojave, Papandopulo je rabio i dodekafoniju (Osam studija za klavir, 1956; Konjanik, 1961; Koncertna muzika, 1965). Njegov opus pripada u sam vrh hrvatske umjetničke glazbe XX. st. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1968). Citiranje:
Papandopulo, Boris. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46514>.