Ne znam postoji li u Splitu čovjek kojega su ljudi toliko voljeli, čovjek koji je u razgovoru bio tako prijazan, neusiljen, jednostavan. Tako se i meni pri svakom susretu uvukao u srce. Kao da mi je otac, učitelj. I često bismo se vidjeli. Obavio sam s njim nekoliko razgovora, za novine i za radio. Bio je vrhunski pjevač, onako jednog lipog timbra i sentimenta. Taj je znao na sceni pustiti suzu. Ne zato jer je to bilo predviđeno kao glumački dio pjevačke role. Neee, to je bio njegov intimni osjećaj, „pohvala“ autoru neke opere, ljepota melodije koju je on grlio, oplemenio, ne znajući da je on tog trena, u toj pjevačkoj dionici dao sve što se može dati u jednom trenu.
To je mali opis opernog prvaka Albina Kokeze.
Tamo negdje 1979., nakon što je na sceni pjevao pučkog pjesnika Franu iz „Adela i Mare“, kad je slavio jubilej, 30. godišnjice djelovanja na sceni, objavio sam tekst o njemu. Napisao sam:
„Već desetljećima Split nije priredio tako svečanu i lijepu predstavu »Adela i Mare« kao što je ona u kojoj je bariton Albin Kokeza, kao slavljenik, vrlo uspješno izveo pjevačku rolu Frane, splitskog pučkog pjesnika. Dobio je bezbroj buketa cvijeća. Slavio je tridesetu godišnjicu umjetničkog rada, Kada sam ga nakon toga posjetio u njegovu stanu, u Omiškoj ulici broj 11 u Splitu, još je bio pod dojmom predstave priređene njemu u čast.
-Da Plakao sam od sreće. Ni sam ne znam što sam tog trenutka kazao. Bio sam strahovito uzbuđen. U nekoliko trenutaka trebao sam se sjetiti svih onih godina što su tako brzo prohujale. Znao sam da će mi se nešto prirediti. Nisam se nadao da će me publika tako srdačno pozdraviti, ta publika koja me je bodrila i onda kada mi nije išlo.
Albin Kokeza, ili kako su ga svi zvali - Koke, dobio je puno cvijeća, baš puno, a to u Splitu nije baš običaj. Dobio je stotinjak telegrama. Svi su bili dirljivi. Miljenko Smoje mu je uputio telegram slijedećeg sadržaja:
»Dragi slavIjeniče, dokle je Kokeza, bit će i teatra. Miljenko i Lepa Smoje.« Potreslo ga je to. Pitao se, je li to pretjerano? Još se liječi od svega toga!
-Šjor Koke, je li vam je život i rad u ovih proteklih trideset godina bio težak?
-Ne bih se ovim putem vratio, ali ne žalim što sam ga prošao. Nije to baš lagodan posao. Puno tu ima odricanja. Treba se čuvati i od kapi kiše. A primanja nisu visoka. Uz Filku Dimitrovu ja sam najbolje plaćeni pjevač, a imam ciglih 558 starih tisuća dinara osobnog dohotka! Nikada nisam plakao zbog toga. Možda bi bilo bolje da mladi ljudi rade nešto drugo, korisnije. Da pjevaju samo zato što im je to drago, a ne radi materijalne koristi.
Glavnica bez kamata
Umjetnički rad onako kako ga je on shvaćao, teško mu narušava zdravlje. Uvijek je davao cijelog sebe. Nastupao je. kako kaže, s glavnicom bez kamata. Ako je netko očekivao da će u povodu svog jubileja govoriti samo o lijepim stranama poziva pjevača, bio je razočaran. Što se tu može, teškoće su sastavni dio čitavog onog blještavila o kojem mnogi sanjaju.
Podsjećam ga da je gotovo čitav svoj radni vijek proveo u splitskom HNK.
- Je li bilo ponuda za nastupe i na drugim scenama?
- Izuzimajući dvije sezone, isključivo sam radio u Splitu. Tu se ipak najbolje osjećam. Imao sam prilika, ali ih nisam iskoristio. Rođen sam pod ovim nebom, a od malih nogu sam sanjao da nastupim u ovoj zgradi, koja je na nesreću izgorjela. Kada se zgrada popravi, adaptira, bit ću najsretniji . čovjek. Samo se treba čuvati toga da se sa starim navikama ne uđe u nove prostore. To bi bilo kobno za sve one koji vole umjetnost U ovih trideset godina pjevao sam velike i male uloge Bio sam poznat po tome. Meni čini čast ponijeti svaku ulogu za koju se misli da sam je sposoban izvesti.
Pretjerane emocije štete zdravlju
Često se događalo da je danas igrao malu ulogu, recimo redara u „Maloj Floramye«, a sutradan grofa Lunu u „Trubaduru“. Nikada nije bio odgojen da bude ni da izigrava nekakvu zvijezdu. Nikada nije odbio neku ulogu. Uvijek je pokušavao napraviti najbolje što zna. Igrao je i dramske uloge. Kao glumac imao je čak i glavnu ulogu. Njegovo se djelovanje dakle, nije svodilo samo na operu. Uvijek se držao gesla da se pjevač mora dokazivati samo na pozornici, samo kada se digne zavjesa. Ne s partiturom u ruci. Albin Kokeza je prvenstveno operni pjevač. Svoje najveće uspjehe postigao je ipak u operetama. Posebno u ulozi Toma Sale u »Splitskom akvarelu«. Mnogi su uvjereni da samo on može savršeno, iskreno i lijepo ostvariti tu ulogu.
-Je li Vam to najdraža uloga?
-Pretjerano je tvrditi da samo ja mogu dobro ostvariti tu ulogu. Točno je da uživam u toj ulozi. Znam u dušu težačke obitelji starog Splita. Teško mi je kazati koja mi je uloga najdraža. Meni je teško i pričati sve ovo što sam vam do sada govorio. Volio bih da sam vam to otpjevao. Volim podjednako i operu i operetu, ali i drugu muziku. Volim Olivera Dragojevića. Taj zna dirnuti u srce Runjićevim pjesmama.
Pitali ste me o emociji. Svaki put kad pjevam, pjevam srcem, a to nije dobro za zdravlje. Netko nauči plakati na pozornici, a ja mogu zaplakati samo onda kada istinski suosjećam s likom koji tumačim.
Ono što je Albin Kokeza tumačio na sceni i van scene, možda je ideal čovjeka. Bio je fini čovik, blag. Takav je dojam ostavio na mene i na sve one koje sam susretao i kad bih spomenuo njegovo ime. Možda sam trebao još nekoliko lijepih riječi reći o šjor Koki, ali sam uvjeren da bi njemu bilo neugodno.
Iduću nedjelju, 4. srpnja, bit će točno dvadeset godina od njegovog odlaska. Možda bi bilo vrijeme da se taj vječni odlazak velikana zabilježi na neki način. Ne mislim na cvijet, jer on brzo usahne. Možda, onako spontanim izlaskom sadašnjeg kazališnog ansambla na Trg Gaje Bulata? Tek toliko da potvrdimo da je i prije nešto postojalo, prije nego sam „ja“ stupio na scenu. Da nije sve počelo od mene!
Hvala, Koke!