Ništa u životu nije tako teško, a opet u isto vrijeme i pošteno i pravedno kao što je prolaznost. Ali, sva ona jučer, ružna ili lijepa - svejedno je, možemo pohraniti kao sjećanje za danas ili sutra. Čak i znatno duže, ako pozovemo upomoć televizijske skope ili radijske magnetofonske vrpce. U tome su, donekle, u prednosti radijski i televizijski novinari u odnosu na novinske jer traju znatno duže. Dakako, pod uvjetom da ih netko namjerno ili nenamjerno ne zbriše i ostavi zaboravu. I baš nekako zgodno dođe nedjeljna TV - emisija »Crno bijelo u boji«, neizbrisano svjedočanstvo o ljudima, vremenu i zbivanjima na ovim našim prostorima. Šteta je samo, što HRT arhivari i urednici, osim estradnih zvijezda ne rabe i druga popularna lica proteklih desetljeća. Zanimljivo bi bilo poslušati i pogledati veterana radijskog i televizijskog sportskog novinarstva, Mladena Delića, kako temperamentno uzvikuje »Ma ljudi moji, je li to moguće?«, kako daje crvene kartone sucima i poduku televizijskom gledateljstvu ili radijskom slušateljstvu, dočaravajući sve ono što se zbiva na nogometnom ili nekom drugom sportskom borilištu, na njemu svojstven i do dana današnjeg nedosegnut način. A baš ovih dana bilježimo desetu »obljetnicu« zaslužene mirovine barda sportskog novinarstva (5.11. 1994. god.). Šteta je što HRT nikada nije ponudila sjajnom reporteru neku suradnju, ili pak zatražila da svoje golemo iskustvo prenese na mlađe kolege.
Otvorenim vratima do štimunga
- Da vam budem iskren, konkretno mi ništa nisu nudili. Donekle mi je malo krivo, ne samo zbog tog odnosa prema meni nego i prema nekim drugim novinarima. Znate, kada odete s radnog mjesta, onda vas oni s kojima ste dugo radili brzo zaboravljaju. Meni je krivo utoliko što nisam mogao prenijeti svoja iskustva. A ja sam puno toga prošao, pogotovo ako se radi o TV- prijenosu. Kada sam vršio prvi televizijski prijenos, tamo daleke 1957. godine, između ex Jugoslavije i Italije, nogometni dakako, 6:1, mi nismo imali pojma koliko i kada treba govoriti. Tu sam utakmicu istovremeno prenosio i za radio i za TV. Nismo imali iskustva, knjige, savjetnika koji bi nam mogli reći da se to tako radi. Hodajući po svijetu, slušajući druge reportere stjecao sam iskustva i došao do zaključka da tu ne vrijede neka čvrsta pravila. Čovjek izražava svoju ličnost, svoje mogućnosti i znanje...
U tim Vašim reportažama unosili ste i puno temperamenta. Publici je to bilo simpatično, a »dežurnim« kritičarima neumjesno. Što Vi mislite o tome?
- E, sad je li se trebalo uzbuđivati ili ne? To je stvar trenutka i osobe koje vrši prijenos. Imao sam dojam kako su Englezi hladni kod takvih stvari, ali i njihovi su se reporteri ponekad znali uzbuditi, posebice kod konjičkih trka, znali su vikati i drukati, spojiti se s gledalištem. U meni je bio taj stil. Imao sam uvijek na umu da je zadatak reportera približiti gledateljima tu atmosferu na stadionu, a to znači opisati mu riječju, pa ako hoćete i glasovno ono što se zbiva na borilištu. Uvijek kada sam vršio prijenos, molio sam da mi se otvore vrata kabine jer sam želio imati taj kontakt s gledalištem. Taj štimung sam posebno osjećao kao radio reporter dok još nije bilo kabine ni na jednom našem stadionu. Bio sam vani zajedno s gledateljima, zajedno s njima kisnuo ili se pekao na suncu. »Hajduka« u Splitu prenosio sam sa trave, sa terena. Iza mene bili su navijači, bučno gledalište, i uvijek sam mislio ako ne vičem da me slušatelji neće čuti pa sam i ja dizao glas. Ako bi igrao »Dinamo« takvog navijanja nije bilo pa je i moj glas bio tiši. E, onda su mi govorili da navijam za »Hajduka«, a ne za »Dinamo«.
Frfljanje zbog Frfe
Reporteri su to iz nekih profesionalnih razloga krili. Za koga navijate?
- Ja to nisam krio, ali sam nastojao biti objektivan. Oduvijek mi je na srcu bio »Hajduk« jer sam Dalmatinac.
Spomenuli ste Vaš prvi televizijski prijenos i rezultat. Pamtite li to iz razloga što je to bio prvi prijenos. Naime, mnogi tvrde kako ste prava živa sportska enciklopedija?
- U svome poslu uvijek sam se volio osloniti na ono što je napisano. U ovim godinama, a imam ih 76, zaboravite neko ime. U direktnom prijenosu može se svašta dogoditi. Jednom na utakmici imao sam Dražena Mužinića, bivšeg igrača »Hajduka«, pozvao jer sam ga trebao intervjuirati. Bio sam direktno uključen. Znate da su njega zvali Frfa, a meni je upravo taj nadimak došao na usta kada sam ga trebao predstaviti. Nikako da mi padne napamet Mužinić. Bio sam u užasnoj neprilici ali sam se nekako izvukao i rekao: »Neka vam se ovaj sjajni igrač sam predstavi!«. Bila je to jedna mala blokada u mozgu. Nisam imao često takvih neprilika u karijeri, uvijek sam dolazio pripremljen. Mnoge bilješke i danas čuvam.
Jeste li to bogato iskustvo namjeravali pretočiti u knjigu. Reporteri Vašeg ranga i renomea znali su to uraditi?
- Mislio srna napisati knjigu, ali nije bilo prilika pa je tako sve ostalo u meni. Imam materijala za dvije ili čak tri knjige. Lijen sam jednostavno!
Šeširoteka
Ipak, ostane Vam dosta vremena za druženje sa sportskim radnicima i za poneki hobi. Skupljate li još uvijek šešire?
- Kako ne! Uvijek sam prijateljevao sa igračima i ljudima iz pojedinih uprava klubova. Sad sam se baš vratio s jednog puta. Bio sam u Čakovcu kod nekih prijatelja, a potom sam otišao do Murske Sobote. Imam puno prijatelja u klubu »Mura« i baš sam se iznenadio kada sam na stadionu vidio bivšeg igrača »Hajduka« Kovačića koji je preuzeo treniranje igrača »Mure«. Godinama sam sakupljao šešire. Imao sam ih u kući pedesetak. Moja pokojna supruga, ljutila se uvijek na prašini koju su oni tako lijepo privlačili. Danas mi prigovara kćerka. Znatno manje putujem pa nemam puno mogućnosti za nove eksponate. Ali zato imam pravi mali muzej suvenira. Iz svakog grada gdje sam bio donio bih jedan mali suvenirčić, a bio sam na sedam zimskih i sedam ljetnih olimpijada, sedam svjetskih nogometnih prvenstava, nebrojeno europskih, regionalnih... Ti mali predmeti podsjećaju me na te događaje i putovanja.
Je li istina da dobro kuhate i da ste pravi bonkulović?
- Prilike su me natjerale da kuham. Supruga mi je umrla, živim s kćerkom i naučio sam kuhati. Uvijek mi je bilo drago dobro pojesti. Moji u Sinju imali su gostionicu i vidio sam kako je moja mama kuhala. Volim dobar bokun pojest. Moram kazati da sam ja sretan čovjek. Radio sam posao koji mi je bio drag, a to je nešto najljepše. Najteže mi je bilo kada mi je supruga umrla. Inače, nisam u životu imao nekih većih tegoba.
Kao stari autobus
Vidi se to na Vama, još bi se mogli prodati za mladića?
- To baš ne, ali za čovjeka od 76 godina ne mogu se potužiti. Baš sam nekidan rekao kćerki da izgledam k'o stari autobus. Bilo joj je krivo, štrecnula se i rekla da govorim gluposti. Ja sam to ovako obrazložio: operirao sam nedavno mrenu, eto vidiš - farovi ne rade dobro! Imam i aritmiju, što znači da mi pumpa nije dobro, a u koljenima je prisutna artroza, ne skače se više i ne bala kao prije. Znači, amortizeri su popustili. Baš kao u starog autobusa. Međutim, idem svaki dan na tržnicu i to mi nije teško.
Dakako, ljudi Vas još uvijek prepoznavaju?
- Naravno, oni stariji. Ne zovu me Mladene, samo dobace: »Ma, ljudi moji, je li to moguće?«. Ja ime ne odgovorim s onim najlipšim dalmatinskim pozdravom »Zdravi bili i veseli«, već: Je, je - danas je sve moguće! Popijem svaki dan kavu na Trgu, kupim novine, sretnem nekog prijatelja, malo popričam i natrag do moje Vlaške ulice. Već četrdeset godina stanujem u toj ulici, lijepoj i meni kao pravom Vlaju vrlo dragoj.
Mladen Delić, hrvatski športski novinar (Sinj, 15. I. 1919 – Zagreb, 22. II. 2005).
Jedan od pionira hrvatskog športskog radijskoga i TV novinarstva. Utemeljitelj je športske redakcije Radio-Zagreba (1950). Karakterizirala ga je velika obaviještenost i sočnost izražavanja. Novinarstvom se počeo baviti 1945. u Ilustriranim fiskulturnim novinama, bio je dopisnik Borbe iz Zagreba (1953–55), urednik Radio-Zagreba (od 1950) i TV Zagreb (od 1965) pa je ostvario 12. V. 1957. prvi izravni prijenos jedne športske priredbe (nogometne utakmice Jugoslavija – Italija), istodobno je komentirajući i za Radio-Zagreb. Objavljivao stručne priloge u časopisu Povijest športa (1971–72., 1978., 1982); priredio i uredio više športskih publikacija. Bavio se aktivno košarkom i atletikom, bio prvak Dalmacije u višeboju (1934).
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.