Evo, devedeset i šesto „izdanje“ Zapisa i sjećanja! Brzo vrijeme prolazi, idu brojke, idu tekstovi i…Uvijek se nađem u nevinoj krivnji, pa onako i dohode ona pitanja: hoće li i koji broj čitatelja će znati lice, djelo, značaj i značenje tog lica? Jer kako vrijeme prolazi sjećanja brišu ono što je nekada (ili još i danas) blistalo u bilo kojem segmentu života. Studeni je bio, početak studenog, tamo negdje 1993. u Zagrebu…Na Zrinjevcu već je bilo počišćeno žuto lišće. Da i do Trešnjevke sam išao! Zagrebačke noći, predivne. A tek jutra! Razgovor sam s Ladom Kos već bio zakazao. Ona je htjela da to bude rano, pa je trebalo doći dan ranije. Nije mi bilo teško, dapače! Zagreb zna biti tak lep u jeseni. Nešto se posebno nisam pripremao, poznavao sam je, ali isto tako sam znao da šansonjeri nisu više u modi. A kao, ništa se promijenilo nije: trzaju se tramvaji zagrebačkim ulicama, svijetle neoni velegrada, prkose tami, zvijezdama... Nebu.
I pitam se, gore li još luči davno upaljene, prometejske vatre iz šezdesetih, stihovi u glazbu umotani? Malo je toga ostalo. A ipak, dovoljno vrijedno spomena na malu damu u crnom kaputu, glasom nedostižnu, upornu u trajanju. S razlogom! I budi se jutro zagrebačko. Bude se i sjećanja, otvaraju kavane, piju prve kave, pale prve cigarete. A dogovora se valja držati. Bez obzira na vrijeme. Ona je tako htjela! Žena s gitarom u ruci. Izmiču čarobne riječi, šutnju neku slutim...Zar ipak ne bi najjednostavnije bilo, pa to i učinih -
Dobro jutro Lada, velim...
-Dobro jutro! Ne, nije rano. Rekla sam vam i tako sam planirala taj razgovor.
Kakva ste sugovornica jutrom?
-Uvijek se budim dobre volje, bez obzira jesam li naspavana ili ne. I nemam loše misli!
Kako se uvijek možete buditi dobre volje. Znači li to da i dobre volje idete i na počinak?
-Ne uvijek, ali čovjek se budi dobre volje jer nema zle misli. Dan mu može pokvariti raspoloženje, donijeti loše misli. A u sebi, ako si čist, onda uvijek kreneš dobro. Tako ja zamišljam.
A da ja onda krenem s čistim pitanjima?
- Pa, već smo krenuli. Zar ne?
Pa jesmo, da, na neki način, krenuli smo. Nekad ste bili jako popularni. Danas ste poznati! Smeta li Vam nadomjestak »poznat« umjesto popularan?
-_Nikada nisam htjela biti ni slavna ni popularna. To je izvan moje vokacije, izvan mene. Ja sam dosta tiha osoba, premda ne djelujem tako. Volim tišinu, mir. Ne volim buku, glamur...Intimu volim! Šansona je pitanje intime, pjevana poezija koja traži oči u oči, srce u srce, dušu u dušu...Tako se ona mora govoriti i pjevati. Nikada nisam bila ljubimica medija, od gramofonskih ploča, televizije pa do radija. Jednostavno su me zaobilazili. Ali, mene poznaje čovjek koji pili drva! Zna mi ime i prezime, zna čime se bavim. A jednom godišnje se pojavim na televiziji, a na radiju me gotovo i nema. A on sigurno ne ide na koncerte šansone. Onda je to meni nekako drago.
Svijeća daje tišinu
Šansona ne nudi ni novac ni slavu. Što onda ostaje, intima tišine?
- Samo ljubav!
Od ljubavi se baš i ne živi?
- Ja živim! Ovisi o tome za što ste se opredijelili, je li vam je dovoljno imati lijepu knjigu. Ja ne moram imati viška cipela, viška kaputa ali mogu imati jednu knjigu viška. Sve ovisi o tome što tražite u životu, jel’da?
Što Vi tražite od života, osim knjige, dakako?
-Trenutno jako puno, a malo ću dobiti. Tražim mir u ljudima. Htjela bih da ljudi vrate čast koju su izgubili sredinom stoljeća i nikako da je vrate. Željela bih sjaj u oku ljudi, koji nikako ne mogu vratiti. Puno toga bih željela napraviti ali ne mogu. To me užasno deprimira, i jako sam danas nezadovoljna kao čovjek...To nema nikakve veze s jutrošnjim buđenjem.
Držite li još uvijek na klaviru svijeće?
-Da, uvijek su tamo.
Zašto?
- Prvo je pitanje intime, a drugo je pitanje tišine. Svijeća daje tišinu. Žarulja brka pojmove, remeti pogled...Ja dobro komuniciram sa svijećom.
Ljubav u zvijezdama zapisana
A i ljubav je dio intime. Možemo li malo pričati o ljubavi? Osjećate li se sami?
-Vidim da to povezujete s brakom?
Ne! Ne inzistiram na tome...
- Čula sam za mnogo nesretnih brakova. Nikada nisam povezivala ljubav i brak i znam puno samih ljudi u braku. Za mene je čovjek ljubav, a ljubav je jedina pozitivna energija koja pokreće svijet. Za mene je ljubav poezija, glazba, lijep pogled, dobar stisak ruke...Toplina u duši koju prenosimo automatski. I onda je to najjače na svijetu, to je ono što pokreće svijet, što mu daje snage da opstane. Ljubav je ono što se širi oko nas. Dakako, ako je znamo davati.
Ja sam osoba koja voli samoću. Volim intimnost, svoj svijet - što opet ne bi trebalo razlučiti, jer moja je kuća uvijek puna ljudi. Okružena sam velikom količinom svojih prijatelja. Međutim, u vrijeme kada se razmišlja o životu, ja sam razmišljala o šansoni, o violini, o putovanjima i o drugim stvarima. Da se našla prava osoba, vjerojatno bi bilo onako kao što je u svim životima.
Eto, nije baš u svim životima?
- Nije u svim. Ni u jednom trenutku se nisam osjećala samom, zato što dajem sebe drugima i dajem jako puno ljubavi. I to mi se vraća pa se nikada nisam osjećala sama, zakinuta a niti da nije trebalo biti tako. Osim toga, sve je u zvijezdama bilo zapisano.
Vjerujete u knjigu sudbine?
-Vjerujem! Mi smo Božja bića i nismo slučajno ovdje. Svi imamo svoj zadatak: mali, veći, srednji, neznatan - ali, postojimo i dio smo jednog sustava, dio jednog razmišljanja. Ja tako vjerujem. A i to je ljubav!
----
Da ipak kažem tko je Lada Kos? Rođena je u Zagrebu, 12. studenoga 1944. Sjajna je šansonjerka, kantautorica, skladateljica, aranžerka i pjesnikinja. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1966. (violina). Priredila je niz solističkih koncerata šansone na području bivše države, u Njemačkoj. Mađarskoj, SSSR-u, Italiji, Francuskoj, Austriji, Španjolskoj. Njeni stihovi su prevedeni na pet svjetskih jezika. Nastupala je i na našim festivalima zabavne glazbe. Pa i u Splitu, za Lada zagrebačka Edith Piaf.