ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (98) – Vanja Drach: U zadnje vrijeme svi smo prvaci, a to vam onda znači da prvaka i nema!

U nizu imena što su u nepune dvije godine na ovom divnom portalu prodefilirala ­pod naslovom »Zapisi i sjećanja«, čini se da je ovotjedni „gost“ prikladan (ako to niste pri­mijetili) za brojčanu ozna­ku 98. Nižu se, nižu imena, nekima danas ne baš dobro znana. Tako se eto sročila svo­jevrsna galerija likova i lič­nosti iz svijeta glazbenog -  najviše iz glumačkog živo­ta. Zabilježeni su u ovoj rub­rici brojni stvaraoci, medij­ske zvijezde. Ne one listopadne što su možda u jednom trenu bez razloga zasjale u mediju i opravdano ugasle poput zvijezde repatice. Ne, njih nisam obuhvatio. Ili sam ih barem nastojao ne zabilježiti. Ali Vanja Drach, to izuzetno glumačko ime, to ime i djelo se ne smije prepustiti zaboravu. Bio bi to preveliki i neoprostiv grijeh. Uostalom, ako smijem biti toliko drzak, danas se hrvatska glumačka scena ne može pohvaliti nekim velikim imenima. Barem ne tako jakim kao što je to bilo u vrijeme Dracha. Ne mora se prihvatiti moj sud, moje viđenje. Ako takvi i postoje i živi su – imam dojam da je takvima zavjesa spuštena.

Profil jednog tako velikog umjetnika poput Dracha teško je prikazati kroz jednu, dvije ili tri kartice. O tome bi možda bolje svjedočile brojne filmske trake, televizijske , magnetofonske… Teško jedan susret iz kolovoza 1988., zabilježen uz kavicu u zagrebačkoj  kavani hotela Dubrovnik, uz sav onaj metež, škripu tramvaja preslikati danas. To traži i bolje pero! Ali eto, ima sam sreću, čast i zadovoljstvo a i povod:  Bio je pred nama tjedan kad  kreće dramska serija Televizije Zagreb »Punom parom«. Oni stariji prisjetit će se od gledatelje dobro primljene Klarićeve, Fanellijeve  ali i Drachove serije. Upravo tom dram­skom serijom Drach je prije deset godina punio podsta­narske sobice, »tinele« i druge prostore ,u terminu drame...

Tekst se nastavlja nakon oglasa

-Davno sam zaista to snimio tako da sam i zabo­ravio da još postoji. Tema je vrlo suvremena, vrlo živa i bez obzira na vremensku distancu, vjerujem još uvijek aktualna – rekao je Vanja.

-U seriji igram di­rektora tvornice u kojoj sa­moupravni, ali i drugi odno­si padaju na niske grane. Lijepa je to uloga bila, zahvalna za glumca. Sjećam se da sam igrao dosta pozi­tivnu ličnost, dobrog direk­tora.

Dobrog direktora?

-Pa da. Ima i toga. Barem u serijama! Dobro, ja sam se trudio da budem do­bar direktor. Ma. šalim se, a i vi se vjerojatno šalite s tim pitanjem. Ja vjerujem da je teško biti direktor i vrlo nezahvalno. Često su oni direktni krivci za mnoge nedaće, ali ne treba zabora­viti da ima i drugih.

A Vama su često nudi­li uloge direktora, i ovih i onih?

-Točno, na sceni dosta često. Možda režiserima iz­gledam previše strogo. Tko zna?

Dosta vas angažiraju i u radio-dramama. Volite raditi u tome mediju?

-Da, vrlo često. Prije sam na radiju radio mnogo više. Sada radim dosta za emisiju »Poezija naglas«. Zapravo, to su »Dnevnici i pisma«. Vrlo zgodne emisi­je. Ja zaista volim raditi radio-emisije.

Pa se poslije žalite na škripu sjedalica?

-Jest, jest, a tko vam je to kazao?

Pa Vi ste to izjavili na­šoj suradnici nedavno!

-Tako je. Ma znate, i inače su uvjeti rada poneg­dje vrlo loši. O tim uvjetima je bolje ne razgovarati. Ne­dostojno je o tome govoriti. Šanse su male da se^- neke stvari isprave, ali eto… Buni­mo se!

Šokci u glumačkoj branši

A po prirodi niste bundžija?

-Ne, nisam. Nisam ni slučajno! Ja zapravo volim kada se može normalno ra­diti,  ali volim se sukobljavati oko posla. Mislim u pozitiv­nom smislu, ali boriti se pro­tiv vjetrenjača to ne volim, niti želim, jer je suludo.

U nešto više od tri desetljeća, koliko traje Va­ša glumačka karijera, igrali ste dosta i u kazalištu i na televiziji i radiju. Najviše vas pamtimo po televizij­skim dramama i serijama. Možete li to brojčano iska­zati?

-Sve što bih vam ka­zao bilo bi izmišljeno. Za­ista pojma nemam koliko sam toga snimio. Uglavnom, snimio sam dosta toga. Više sam snimao televizijske dra­me. dok je serija bilo šest, sedam - među kojima i ova »Punom parom«. Ne znam čak ni koliko sam filmova i kazališnih uloga imao u svojoj karijeri.  To nije do­bro što nisam vodio nekak­vu evidenciju. Ja vam to ra­čunam ovako: imam malo vremena, znači - puno ra­dim. Jednostavna računica, zar ne?

Kao u »Teatru u gostima«?

-»Teatar u gostima« Relje Bašića, u kojemu sam djelovao gotovo osam godi­na, upravo je takav kolektiv u kojemu je jedini cilj stvoriti dobru predstavu, predstavu s kojom će i publika i glumci biti zadovoljni. To su pravi glumački kolektivi. U takvim kazališnim kolektivima svi su glumci zapravo prvaci! Drame!

Podržavate li klasifika­ciju glumaca, barem onu titularnu kao što je prvak drame?

-Lijepo zvuči iznutra, godi taštini. U zadnje vrijeme svi smo prvaci, a to vam onda znači da prvaka i nema.

Najbitniji materi­jal je sam glumac

Svjedoci smo sve manjeg davanja kulturi i tretiranja kulture kao marginalne nužnosti. Vjerujem da bi bilo zanimljivo čuti i Vaše mišljenje o odnosu društva prema umjetnosti i umjetnicima?

— Iluzorno bi bilo ras­pravljati o tome u zemlji  u kojoj ima toliko nepisme­nih ljudi. Evo čitam prije ne­ki dan da je gotovo pedeset tisuća visoko obrazovanih ljudi napustilo zemlju. Iz sa­mo toga razloga nije čudno što se umjetnost ne tretira na način na koji bi se treba­la tretirati. Kod nas je čini se sve marginalno osim politike. Tko još želi , čuti i naš glas?

A kad smo već kod čujnosti glasa, imate tako ugo­dan glas. Koliko je glas bi­tan za glumačko iskaziva­nje?

-Vjerojatno dosta bi­tan, ali ne i presudan, jer imate glumaca koji imaju »stravičan« glas, a ipak su vrhunski u svome poslu. Ipak, smatram da u glumač­kom poslu, najbitniji materi­jal je sam glumac.

Kako to da ste u ovo godišnje doba u Zagrebu? U ovom periodu svi putevi vode na more...

-To je točno, ali da sam još i ja otišao, tko bi ostao u Zagrebu. Mnoge kolege su na poslu u grado­vima koje ste nabrojali. Ri­jetki su oni koji ljetuju o vlastitom trošku na moru. U ovo ljetno vrijeme iz finan­cijskih razloga smo u Zagre­bu. Možda smo i mogli ne­gdje ići na more, ali da vam pravo kažem- nemam ni vo­lje. Svi smatraju da je to ne­ka obveza ići na more, a ta obveza da se mora ići na odmor mene strahovito umara. I sada mi je sasvim lijepo što znam da nemam obvezu odmarati se. Bolje se neobavezno odmarati. Možda ipak skoknem par dana prema Vinkovcima.

Slavonac ste, a upravo iz tog vinkovačkog kraja došlo je u Zagreb niz odličnih glu­maca?

-Ja ću vam kazati za­što je to tako. Vjerojatno postoje i neki drugi razlozi, ali jedan od razloga je i taj što je u Vinkovcima nekada djelovalo i poluprofesionalno kazalište koje se, na ža­lost ugasilo. Bio je to pravi rasadnik glumaca. Tu vam je bilo okupljalište gimnazijala­ca, zaljubljenika dramske umjetnosti: Ivo Fici, Nada Subotić. Rade Šerbedžija, Mato Ergović i mnogi drugi došli su iz tih krajeva. Dosta je šokaca u našoj branši!

I spikera, primijetio sam?

Da, i spikera jer se govori lijepim štokavskim govorom. Meni je to i po­moglo prilikom upisa na Akademiju. Sjećam se da je prof. dr Bratoljub Klaić na audiciji kazao: - Dajte, uz­mite tog momka, barem se s jednim neću mučiti da ga naučim književnom jeziku. A ja vam nisam baš iz Vi­nkovaca. Rođen sam u Boš­njacima gdje se prave odlič­ni kuleni.

Vanja Drach, hrvatski glumac (Bošnjaci, 1. II. 1932 – Zagreb, 6. IX. 2009). Diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1956. Bio je član Dramskoga kazališta »Gavella« (1955–57) i HNK-a u Zagrebu (1957–75., 1981–98). Kao slobodni umjetnik (1975–81) najviše je nastupao u Teatru u gostima. Povremeno nastupao u Teatru &TD, na pozornicama izvan Zagreba (Tuzla, Osijek, Varaždin), Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Glumački talent te izražajnu i čistu dikciju potvrdio je u klasičnom grčkom repertoaru, Shakespeareovim tragedijama i komedijama, Molièreovim komedijama te u interpretacijama Krležinih likova. Nastupao i u dramama ruskih, nordijskih i čeških autora. Dobitnik je mnogih nagrada za interpretacije hrvatskih i svjetskih klasika te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2005. Važnije uloge: Jazon (Euripid, Medeja), Polonije (W. Shakespeare, Hamlet), Angelo (Shakespeare, Mjera za mjeru), Lear (Shakespeare, Kralj Lear), Alceste (Molière, Mizantrop), Leone (M. Krleža, Gospoda Glembajevi), Aurel (Krleža, Leda), Lenbach (Krleža, U agoniji), F. von Gerlach (J. P. Sartre, Zatočenici Altone), Duncan (E. Ionesco, Macbett), Poncije Pilat (M. Bulgakov, Majstor i Margarita), Zdenjek Bergman (V. Havel, Asanacija), Heraklo (M. Matković), Galileo Galilej (A. Šoljan, Galilejevo uzašašće), Frankić (I. Kušan, Čaruga). Zapažene karakterne uloge ostvario je i u dvadesetak hrvatskih igranih filmova (npr. H-8 N. Tanhofera, 1958; Carevo novo ruho A. Babaje, 1961; Iluzija K. Papića, 1967; Kad čuješ zvona A. Vrdoljaka, 1969; Godišnja doba P. Krelje, 1979; Za sreću je potrebno troje R. Grlića, 1985; Garcia D. Šoraka, 1999. i dr.) te u više kratkometražnih (npr. B. Majera, V. Mimice, S. Tribuson). Nastupao u televizijskim dramama (npr. Živjeti D. Marušića, 1968; Bijeg Ž. Mesarića, 1983; U pozadini N. Puhovskoga, 1992) i serijama (Dirigenti i mužikaši K. Golika, 1991).

Citiranje: Drach, Vanja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.