Bio je svibanj 2003. Ne znam je li bilo vjetra ili kiše ali znam da sam želio dati u emisiji nešto više. Iz tog razloga je glumac Ilija Zovko bio pun pogodak.
Ponekad je teško predstaviti čovjeka, makar taj čovjek imao za sobom toliko životnih, a u ovom slučaju i glumačkih rola.
A onda opet i nije baš lako biti na ovom mjestu, bojim se da se ne ponovim u najavama, u pitanjima.
Možda bih mogao kopirati znatno poznatiju Željku Ogrestu, televizijsku voditeljicu koja jednostavno kaže: Moj večerašnji gost je…
Ja sam te večeri 23. svibnja želio izvući maksimum od glumca i dramskog pisca pa sam postavio stereotipno pitanje iz kojega se može izvući maksimum. Pitanje tipa:
Je li mali Ilija sanjario o tome da postane glumac i dramski pisac, bez obzira na godinu i mjesto rođenja, je li mu drago to što jeste, ili mu je možda žao?
-Prekrasno pitanje koje me vraća negdje u vrijeme od prije 50 i nešto godina. Dakle, u vrijeme kada se na tim prostorima mog Imotskog, a Imotski je širi pojam za sve nas Imoćane.
Mi smo svi iz nekog sela.Naš zavičaj svakom Imoćaninu je ili Zmijavci, ili Runovići, ili Studenci… Meni su Lokvičići, ili Berinovac. Dakle, jedan prostor iznad presušenih jezera imotskih, nekadašnjih, naravno sad su tu neke oranice itd. po kojima sam, skakutajući s kamena na kamen čuvao svoje ovce, krave,donosio nekakvih sitnih komadića drva za potpalu vatre i sam sa sobom razgovarao jer s nikim drugim niste mogli ili niste bili u prilici.
Vraćajući te ovce koje bi pobjegle lijevo ili desno,te krave koje su spore i prekrasne u svom ponosu, u svojoj mirnoći, dotjeravajući ih do puta, čovjek je morao iskušavati nekakve svoje glasovne mogućnosti. Bilo je neminovno, jer drugačije vas ne bi čuli oni kojima to upućujete. Dakle, životinje s kojima sam ja razgovarao u to vrijeme, A ja naravno tada nisam pojma imao da to što ja uzvikujem ili dovikujem je zapravo na neki način i meni bilo negdje i zanimljivo i drago.
Htio sam čuti taj svoj glas koji dopire do nekakve ovce krave, mog psa.
I tako, međutim prvi moj susret s nekakvim, ne nije to gluma, s nekakvim izrazom koji nije obično govorenje, jeste Andrija Kačić Miošić, koji ga bi negdje uz pripaljenu vatru, uz nekakvo vino koje se grijalo, uz žeravu mojem stricu i ocu, kojeg bih ja kao nekakav osmo ili desetogodišnjak čitao satima i satima. I sve što sam saznavao i sve te estetike koje čovjek poslije nauči u školi, o kojima je slušao profesora i sve su one meni počele i imale svoj izvor, a i ušće u Andriji Kačiću Miošiću. Sve te njegove junačke, pjesme, balade, pročitavao sam po stotinu puta.
Jer naravno, u vrijemenu kad nije bilo ni televizije, ni radija, ni novina, bar u tom prostoru nije bilo drugih mogućnosti.
Naravno da je bilo, da su ljudi izmislili i prije Drugog svjetskog rata i Radio i TV ali to ništa nije značilo za taj Berinovac na kojim sam se javio, jer je tu struja došla tek 1965. godine.
Tako da je jedina nekakava iskonska potreba da se drugog čuje, da se u nečemu nešto zbori bilo je to tako pročitavanje nekakvih, šta ja znam, epskih pjesama. Naravno da ni tada ja nisam znao da to ima nekakvih dodirnih točaka s glumom.
I prvi moj susret sa glumom kao zabavom bio je u osmom razredu osnovne škole kada je Vlado Pezo, današnji direktor Leksikografskog zavoda u Zagrebu, iz nekog svog hira ili potrebe, ja to više ne znam, htio napraviti Jazavca pred sudom i ja sam tumačio Davida Štrbca.
Pa dobar početak. Tako mlad a već glavni junak?
-Dakle sam ja tu igrao sa 14 godina. Nikako mi nije bilo jasno na šta je to sličilo i kako je to izgledalo, ali znam da je to sa nekih mojih 14 godina bio moj prvi sudar s tekstom, sa šlagvortom, s likom, sa sudbinom, sa čovjekovom potrebom da nešto izrazi. I od tada do danas je prošlo tako puno,puno godina. Mene nije ni na kraj pameti da se tužim što jesam glumac, nego mi je teško što je stanje tog zanimanja te umjetnosti u ovoj zemlji takvo kako jeste. Ja bih naravno da se opet rodim bio glumac, ali bih to bio u Amerci, recimo. Ne bih ovdje!
Osjećam nekako da to djetinstvo i nije bilo baš tako bogato u materijalnom smislu ali mislim da je ostavilo neko bogatstvo u Vama. Evo način kako pričate, rukopis glumački ispisateljski, otkriva to bogatstvo?
-Da, djetinstvo ne da nije bilo bogato, ono je bilo na rubu siromaštva, nije naravno bilo nikakva totalna bijeda. Moj otac je stalno nešto radio, bio je i korpar, radnik na građevinama u Crnoj Gori, Njemačkoj i ne znam gdje sve ne, Dakle nije to bilo ono puko preživljavanje, ali je to bilo djetinstvo bez igračaka, bez rođendana, bez nekakvih velikih slavlja, bez kolača koji se kreću dalje od uštipka i palačinke. Bilo je djetinstvo koje je međutim pružalo nešto drugo. Čovjek je mogao baviti se negdje, ako ničim drugim maštom zamišljati kako bi bilo da je drugačije.Negdje u tom vremenu ja se sjećam da su zapravo i počela sva moja maštanja, sve nekakve želje za ljepšim, boljim, većim, snažnijim. Počelo je u tom kamenu, u tom jasenu, u tom grabu, na tim ledinama koje su škrte do srži, koje nemaju ništa, brdo i nebo spojili u jednoj crti koju nikako, mislilo se nećeš proći, koju nikako nećeš prekoračiti.
Na toj čudesnoj crti obzori se vremenom šire, potrebe proširuju i zadovoljavaju? I odatle naravno svi naši prosijaci i svi naši sinovi iz tog kamena i iz tog nesretnog, nemogućeg pokušaja da se živi kao drugi.
Sada mi je potpuno jasno, gospodine Ilija, baš upravo zbog ljepote, rečenica koje izgovarate, zbog misli koje tako lijepo donosite, jasno mi je da ste se morali latiti pera i to vrlo uspešno. pak moram vas upitati što vam je to trebalo?
-Pa i ja se isto pitam što mi je to trebalo. Trebalo mi je. Trebalo mi je zato što ja godinama negdje od 1980. u HNK Split radim kao honorarac, a ne kao čovjek na plaći. Nikakve razlike nema, i jedno i drugo je totalno isto.
Ni u snu, nisam mogao doći do nekakve prilike koja, recimo, pruža čovjeku mogućnost da kaže kako on nije glumac za nekakve dvije rečenice ili za odnošenje tacne sa scene.Međutim, ja to neti sam htio dokazivati, niti sam imao potrebu za tim.
Ja sam svoje glumačke potrebe zadovoljavao izvan splitskog HNK.
U kazalištu Licem u lice igrao sam s Ratkom Glavinom, Borisom Dvornikom, u Vitri s Milanom Štrljićem, Frankom Starmotićem, Magdom Matošić. Dakle, ja sam kao glumac živio ali izvan HNK. Bio sam vrlo svijestan da bih, u slučaju da igram samo to što mi redlažu da igram u HNK Split umro kao glumac i nestao kao osoba.I svatio sam da je zapravo potreba da čovjek sebi nešto učini dobro. Dakle, da radiš nešto što bi htio raditi.
U tom vremenu je došlo i do intendanture Mani Gotovac,?i
-Tako je ali ja nisam bio njen igrač, mislim s punim pravom. Recimo, zašto Oto Barić ne bi uzeo Mikija Rapaića,a ne, recimo, Marka Babića. To je njegovo pravo. S tim pravom je i Mmani Gotovac došla u ovo kazalište i ja sam vidio da sam ja igrač za neku drugu ligu i shvatio da je onda zaista vrijeme da nešto napravim. Ja sam Petra Miloša, mogao prijatelja, molio da napiše nekakvu monodramu. Vanču Kljakovića sam negdje nagovarao, a on mi je rekao „Šta će ti, monodrama, koga to više zanima?“
I onda sam shvatio da bi to morao sam napisati. Pisao sam da vidim hoću li ja moći doći do kraja te priče.I kad sam to dovršio i predao mom prijatelju, sadašnjim intendantu Milanu Štrljiću, njegova je reakcija bila: „Stari, prestani glumit. Piši!“
Ja, naravno, nisam pisao da bih prestao glumIti, nego da bih glumio.
I tako je nastao Oprosti Stipe, iz čiste potrebe. Dakle, ne iz hira
i ne iz književne potrebe?
-Ja nemam nikakvu potrebu da pišem. Mene to doista ne zanima, niti mislim da bih ja to trebao praviti, ali sam to morao napraviti zbog sebe kao glumca a ne zbog sebe kao pisca.
Ima li Oprosti Stipe, nekih dodirnih točaka s Vašim životom?
-Oprosti Stipe je priča koju sam pisao vraćajući se u sve svoje izvore i sve svoje utoke, kako se to kaže.Naravno da ta priča nema nikakve veze faktografski sa mnom ili s mojom osobom, ali lica koja se u njoj pojavljuju, stanja u kojima se oni nalaze,muke koje proživljavaju i sreću koju imaju u sebi što su živi, sretao sam dnevno u tom prostoru iz kojeg ja jesam.Naravno, ne u tom obliku i ne tako koncentrirano nego u jednom širem prostoru i širem vremenu.U početku nisam mislio pisati dramu. Oprosti, Stipe je drama. Nisam mislio pisati ni neku komedijicu koja bi tako mogla ljude zabaviti.I to se može i osjetiti u toj priči, prvih 15. minuta to vuče na komediju. Ja nisam imao nikakav koncept kako to napraviti, kako doći do kraja priče, ali su mi se stvari otvarale jedna po jedna, kad sam to počeo pisati i onda sam na kraju shvatio da sam napisao crnjak, kako bi rekla moja supruga, i da je to drama.
Možda tržište u Hrvatskoj ne treba nikakvoga Oprosti Stipe jer ih to muči sat vremena, tjera ih na razmišljanje pa i na koju suzu. Velim možda?
-Toj publici pred kojom trebamo igrati, s kojom živimo, trebaju zabavne pričice koje će tih sat vremena relaksirati taj narod koji je dnevno zaokupljen velikim životnim problemima. Oprosti Stipe je za kazališne ljubitelje.
Kazalište i pamet i umjetnost je privilegija. Ljudi iz ovog prostora u kojem živimo su mnošto drugih privilegija stekli pa im ta privilegija naročito i ne treba.Ja to razumijem i sve mi je jasno, ali neću odustati. Ja ću i dalje igrati kazalište koje nije samo sebi svrha,nego je cilj da se ljepota duše, iskrenost i sreća što jesmo na ovom svijetu iskaže kroz jedan ljudski, pošten, pristojan i topao način.
Odatle i sve te tuge, topline i sreće unutar tog teksta Oprosti Stipe.
Ali kad ste već spomenuli dramski tekst Oprosti Stipe, uvjeren sam da bi zgodno bilo čuti jedan dio, premda se o tome nismo dogovorili.
Pa neka bude čista improvizacija. Ako želite dakako?
-„Ja ovako napamet sad mogu reći jedan odlomak, mogu, ali on naravno neće ni vašim slušateljima, a ni vama, ni meni, biti nekakva velika ekspresija mog glumačkog nastupa.
Ali dobro…“Jednom, ona čuva koze. Ja kao slučajno, ka' da nije moj posao prođen tu da zastanem…“
Tako kratak tekst izveden nenadano i do glumačkih visina?
-Ma ne bih ja bio tako visoko. Meni je jako fino u tom prizemnju, znate. Biti dole i gledati prema gore. To je sudbina malih. Ja sam sebi uzeo takvo mjesto. Biti negdje sa strane, gledati sve to skupa, ne davati tim visinama preveliku važnost i ne letiti tako visoko. Sve što ja u životu radim, radim samo za to da bih sebi potvrdio potrebu svojog postojanja. Meni je odista nevažno je li netko misli da ja to radim malo bolje ili malo gore.Ja sam stalno u potrebi da sebi dokažim da je to u redu. I dokle god čovjek ima tu iskrenost i tu potrebu da sebi to dokazuje dotle on može to raditi. Činim to ne da postane samo sebi svrha. Time to zapravo prestaje biti važno.
Koji Vam je dio kod stvaranja jedne predtave bitan, važan?
-Najljepši dio rada koji ja radim,jeste stvaranje same predstave, ispitivanje te granice do koje čovik može doći, to pronalaženje puta da se kroz tu šumu emocija de do cilja. I naravno, da to publici bude jasno, zanimljivo i prihvatljivo.Sve poslije toga je vrčenje tog točka kroz jednu već uhodanu putanju.Taj posao je ono što je u glumi sjajno, što je prekrasno i što je dobro.
Ja zato spadam onu vrstu glumaca koja, recimo, ne istražuje poslije završene prestave ništa osim svoju vlastnu emociju. Ja nikad nisam istraživao, je li možda ovi tekst bolji od nekog drugog koji mi je sad pao na panet, kao idemo mi i sad nešto improvizirati. Ne, ja mislim da je vrijeme u kojem treba istraživati vrste i put dolaska do cilja, probe.Onog časa kada je to gotovo treba taj okvir zadržati i unutar njega stvarati onoliko emocije, onoliko svojeg sudjelovanja u njemu koliko čovjek ima u sebi, koliko je Bog posolio i rekao: evo imaš 10 posto, 7 posto ili 44 posto. Ja se dakle nikad dok igram ne bavim problemom teksta, problemom toga što trebam kazati, nego samo kako to kazati. Ono što kazati, to smo već završili na probama.
Emocije su kopanje
Emocije su bitne za glumca, ali one su kod Vas tako prisutne, opet velim, osjećaju se i u govoru, načinu na koji donosite neke likove?
-Meni je emocija osnovna pokretačka snaga posla kojima se ja bavim.
Sve drugo je tehnika. Sve drugo je motika iz zemlja. Sve dakle imaš, izvoli, sad treba kopat. To kopanje su emocije. Ono drugo pomagalo tehnika.
I svijetlo, i teksti, i scena, i odijelo, i način kako ući, kako i izići, sve je to čista tehnika.
-Ono što treba odraditi, glumac, po meni je uvijek bilo emocija.
Emocija je energija, naravno kao i svaka druga energija, i troši se kao i svaka druga energija. I stoga čovjek ne može svaki put imati dovoljnu količinu energije ili dovoljnu količinu emocije.
Ali onoliko, koliko tog trenutka možete napraviti, toliko možete napraviti.
I kao što trkač na stotnu metara ne može svaki put napraviti svjetski rekord, tako ni vi svaki put u tom poslu ne možete napraviti genijalno izvedbu. Ali ona nikad ne smije biti ispod razine od 12 sekundi na 100 metara.
Ispod toga je katastrofa!
Kako kontrolirati emocije i iskoristiti ih u pravom trenutku?
-Pa može. Bez tehnike glume nema. Morate točno znati kako se pripremiti za određenu emociju, upravo o tome je riječ. Ja recimo točno znam kada meni u predstavi Oprosti Stipe trebaju poteć suze.I tehničko je pitanje da se ja pripremim za tu emociju. E, a hoće li potreć suze ili neće, to je pitanje emocije. Dakle, ja moram izvršiti sve pripreme kao da će se to dogoditi.
Pa ako se dogodi, to je znači oni dvanaest sekundi. Ako se ne dogodi, onda je desno. Priprema za određen emociju je isto tehničko pitanje. Nije to samo gesta.
Ponekad je potrebno pustiti suzu, to je opet i pitanje tehnike i emocija.
Ali glumac je i jači, čini mi se,ako se u pravom trenutku zaboravi tehnika
i da se jednostavno prepusti emocijama.To ne mogu dakako svi.
Tehnički gledano, ja dakle moram znati da se sada radi o tom i tom trenutku, da će sada doći taj dio, da ću ja u tom dijelu morati usporiti, prikočiti, jer su ti zavoji dosta opasni, ali ja ni na što, ne mislim ni na kakav slučaj iz života. Jer vi nad tim slučajem možete možda zaplakati jednom,Teško, 78 puta koliko sam ja igrao u predstavu.
Ni gledanje u jednu svijeću da vam zasuze oči nije neophodno,a nije ni nemoguće.
Radi se samo o tome da se u pravom trenutku, u trenutku jednog istinskog ulaženja u sudbinu lika kojega tumačite, da budete svim svojim bićem i u svakoj svojoj molekuli u stanju u kojem je on tog trenutka.
Tada više ne treba ni čupanje dlačićaca iz nosa, ni gledanje u svijeće. Ne treba ništa.To se može onda na putu, na klupi, u parku ili bilo gdje.
Treba naime, voljeti taj lik i biti potpuno spreman, predati mu svaku svoju molekulu i onda je, mislim, pitanje tehnike potpuno zanimarivo.
Na koji način doživljavate teatar, svjetla pozornice, instituciju koja je puna vanjskog i unutarnjeg sjaja. Koliko Vam znači kazalište?
-Pa, znam ja, bokjim se da će biti bogohulno to što ja govorim sada,ali meni odista ono znači mjesto gdje ja radim.
Ja vam spadam u onu vrstu ljudi, glumaca koji imaju potrebu popiti prvu jutarnju kavu u kazalištu, koji imaju potrebu popušiti zadnju cigaretu u kazalištu i koji imaju potrebu sjediti i pričati nekad ozbiljno, nekad s puno razloga, nekad bez razloga, nekad i neozbiljno o takozvanim velikim temama i velikim dilema iz našeg kazališnog života. Ja vam spadam u onu vrstu glumaca koja je predana teatru svim svojim bićem onog trenutka kada ja tu moram biti i kada ja tu trebam biti i kada ja tu jesam zbog jednog posla. Ja nikad nisam u svom životu zakasnio na probu, nikad me niko nije zvao telefonom da je počela proba ili da će biti predstava. Ja sam cijeli dan spreman početi i 6 sati ranije.
Ali me ta zgrada niti ne impresionira, niti mi čini nekakvo veliko svjetsko čudo. Ja bih jednako dobro ovaj posao radio ili jednako loše, da sam član recimo Narodnog kazališta iz Babine Grede. Jednako s istim žarom, s istom ljubavlju i s istim odnosnom prema tom poslu.
Da slučajno proizvodim cipele, ja bih to radio na isti način.
Uvjeravam vas. Jer se sve to stekne u onom vremenu kada se pokušavate od dječaka pretvoriti u mladića, pa od mladića u čovjeka.U tom vremenu se neke istine u vama ili stvore ili ne stvore, neki pogledi na svijet se ili otvori ili se ne otvori i neke navike steknete ili ne steknete.
Bio je 23. dan svibanja 2003. Ne znam je li bilo vjetra ili kiše ali znam da sam želio u emisiji dati nešto više.
Ilija Zovko (Imotski 1941.- Split 2009 ): U tom kamenu, u tom jasenu, u tom grabu, na tim ledinama koje su škrte do srži, koje nemaju ništa.
Brdo i nebo spojili se jednom crtom koju nikako,mislilo se, nećeš proći,koju nikako nećeš prekoračiti.
