ZAPISI I SJEĆANJA - IVAN LACKOVIĆ: "Svaka moja slika je moj povratak u djetinjstvo"

Kada se krajem 1977. godine u  izlozima knjižara  pojavila najnovija monografija crteža Ivana Lackovića, ljubitelji naivnog slikarstva bili su impresionirani monumentalnošću Lackovićeva slikarskog opusa. Ivan Lacković svrstan je  u krug Hlebinske slikarske škole  po mnogo čemu drugačiji od mnogih svrstanih u  taj krug. Lacković je poeta, i to izuztan u čijem je djelovanju hrvatska umjetnost dobila zasiguro velikog predstavnika, i e> nam bude dopušteno konstatirati i-najvećeg.

Anatol Jakovski: »Lacković, htjeni to ili ne, je sada najbolji crtač đu nivnim slikarima cijelog svi­jeta. I zaista, imena najvećih svjet­la poznavatelja naivne umjetnosti koja su dala svoja meritorna mišljenja govore u prilog ovoj tvrdnji. Na brojnim izložbama širom svijeta Lacković pobire lovorike: Koeln, Pariz (Galerija Mona Lisa), Bremen, Laval Manster, Hanover, Torino, Rim. Amsterdam, Karakas, Milano, Tuluz, New York, London, Beč, Stockholm. Berlin, Varšava i i mnogi drugi gradovi svijeta u |ima je izlagao svoje radove, dočekali su i ispratili  Lackovića kao velikog slikara današnjice.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Dio života

Tko je Lacković?

Ivan Lacković Croata  rođen 1932. godine u mjestu Batinska u zemljoradničkoj obitelji. Do 1952. godine živio je u rodnom selu baveći se zemljoradnjom a u slobodnim trenucima slika. Godine 1956. otkriva ga prof. Dragutin Ančić, u čijoj organizaciji biva predstavljen na slikarskim su­sretama u Pitomači. Nedugo nakon toga Lacković odlazi u Zagreb, zapošljava  se na pošti, istovremeno radi svoje nove crteže. Poduku do­biva od velikog slikara Krste Hegedušića. Tema gotovo svih slika su sela u Podravini i ljudi u njima, njihovi običaji, krštenja, rođenja, smrt, običaji. U nizu susreta znali smo dugo pričati. Godine 1978 pripremao sam tekst za sarajevski Svijet o velikom Podravcu, o njegovim nadanjima  i maštanjima.

Već dva desetljeća živite u Zagrebu, – Zbunjuje li urbanizirana sredina velegrada maštu slikara?

- To je zaista zanimljivo pita­nje. Naprosto, to je nemoguće. Vi­dite, zapravo sve te moje slike su povratak u moje djetinjstvo. To je moje najljepše doba, iako se onda veoma teško živjelo. Slikam tu svo­ju Podravinu kao da nikada nisam vidio ovaj grad, slikam svoje djetinj­stvo koje se više nikada neće vra­titi, i koje je zapravo izgubljeno, pa ga nastojim u mojim slikama ponovo vratiti, oživjeti da bude i dalje pri­sutno. Kažu da sam postao sla­van i da sam se izmijenio.

Ja ne vidim da sam se promije­nio. Istina, zasigurno živim druga­čije i udobnije, što je i sasvim nor­malno. Vjerujte mi, sutra bih, kada bi to bilo potrebno, otišao na cestu tući kamenje. Slikao sam kada sam bio mali, to činim i sada kada sam odrastao. Slikanje je dio mene, dio mog života. To je nešto što je jače od mene, to je potreba.

U svim tim podravskim motivima ima puno topline. Vi nam pripovijedate priče iz davno prohujalih dana. Vaš izvanredno fin, blag i mekan crtež upotpunjuju nježne boje, tako lijepe i nestvarne da ih samo ljudska mašta puna topline može stvoriti. Stvorili ste jedan osebujan stil slikanja samo vama svojstven?

- Moje slike nisu klišeji, to je nešto što me odvaja od onih koji sebe nazivaju, ili ih nazivaju slikarima naivcima. Ako bismo raspravljali o tome što je naivno u tom slikarstvu, ne bi ostalo ništa. To sam već puno puta rekao. Ja bih bio za jedan drugi izraz, adekvatniji izraz, npr. Izvorni slikari ili samouki slikari. Često stranci koji dolaze k nama, i kad se kaže naivno slikarstvo, oni očekuju da će naći pustinje gdje rasti divlje breze, pustinje iz kojih niču negdje iz pepela nekakvi geniji naivci. No vidite i sami da smo mi sasvim obični ljudi kao i svi ostali, samo ostao je taj zaista taj nesretni naziv, koji je već duboko ušao u pore povijesti umjetnosti da ga je naprosto nemoguće izbrisati.— Ako bismo raspravljali o tome što je naivno u tom slikarstvu, ne bi ostalo ništa. To sam već mnogo puta kazao. Ja bih bio za jedan dru­gi izraz, adekvatniji izraz, npr. iz­vorni slikari, ili samouki slikari. Vi­dite, često stranci koji dolaze k na­ma, i kada se kaže naivno slikar­stvo, oni očekuju da će naći pusti­nje gdje rastu divlje breze, pustinje iz kojih niču negdje iz pepela ne­kakvi geniji, naivci. No, vidite i sa­mi da smo mi sasvim obični ljudi, kao i svi ostali, samo ostao je taj zaista nesretni naziv,

Mislim ipak da naziv i nije toliko bitan. Što je bitno slikaru?

-Za jednog slikara je najbit­nije da njegova kazivanja na slika­ma naiđu na razumijevanje kod onih, kojima su te slike i namijenje­ne. Nikada nisam trčao za parama, iako moram priznati, može se dosta dobro zaraditi. Ja vjerujem da je naivno slikarstvo danas u modi, i da će vrijeme popularnosti ovog slikar­stva proći.

Po svemu sudeći, ovo vrije­me, naše i sadašnje naklonjeno je Vama gospodine Lackoviću?

- Težak, zaista mnogo te­žak je bio put ka afirmaciji mog slikarstva. Možda i zbog toga što sam po svaku cijenu želio da se razlikujem od mnogih koji su slikali prije mene, i od onih koji su gotovo svakodnevno nicali utirući sebi staze afirmacije i bogatstva. Ja sam daleko iz­nad njih. Izvanredno miran i stalo­žen čovjek, čovjek koji neprekidno uči, studira slike velikih majstora, stoga možda mogu stvoriti slike koje izazivaju divljenje.

U svom stanu u Zagrebu, u Frankopanskskoj 12, posjeduje zaista vrijedna djela poznatih slikara. Go­tovo ni jedna slika Lackovića. Sli­kar stvara u svom skromnom ateljeu u predgrađu Zagreba do prvih ju­tarnjih sati.

— Meni je potreban mir dok sli­kam. U stanu taj mir ne mogu imati. Djeca su već odrasla, mora­ju učiti, a ponekad i razveseliti se. Svakako, ambijent u kojem se stvaraju slike mora biti odgovarajući. Moj atelje u Ilirskoj deset, gotovo redovno je posjećen od raznih ljudi, zato je noć vrijeme kada se može razmišljati i raditi. Često me posje­ćuju slikari, s kojima razmijenim poneku sliku, i tako sam eto saku­pio dosta slika. Često idem u rodnu Podravinu. Ne, ne idem radi inspi­racije. Tamo je moja rodbina. Sje­tim se svog djetinjstva, svoje majke. Ona je veoma voljela krizanteme, zato tako rado slikam to cvijeće. Po­dravina je najljepši kraj, divan i ljeti i zimi.

— Zašto su na Vašim slikama uvi­jek povorke ljudi koja nekamo idu?

— To mi pitanje veoma često po­stavljaju. Pa vidite, ljudi na selu, mnogo više se okupljaju, što nije karakteristično za grad. Povorke su uvijek prisutne. Jednom se ide na vjenčanje, drugi put na pogreb, pa tu su još razne svetkovine, odlazak u polja. Ljudi uvijek nekamo idu, sastaju se, vesele i tuguju zajedno. To treba doživjeti. Da ste živjeli u kraju u kojem sam rođen, mnogo biste bolje to razumjeli. Ljudi uvi­jek nekam idu, i ja ih uvek bu narisal onakvi kak i jesu: lepi, dobri i radišni ljudi moje rodne Podravine. Ima li nekaj lepše?

— U stanu Lackovićevih, osjeća se prisutnost mlađe generacije Na stolu, magnetofon, slušalice, gramo­fon i pomno izabrane ploče VIS-a i pjevača.

— To moja djeca vole slušati. Ja se u slobodnom vremenu zabavljam čitajući dobre knjige. To ipak čovjeka najbolje odmori od svih bri­ga i napora. Imam veoma mnogo knjiga, a strastveni sam kolekcionar starih knjiga. U tim starim knjiga­ma može se mnogo toga saznati i naučiti. Poneke su toliko stare da se plašim kako ih sačuvati od ras­padanja. Moji prijatelji, koji zna­ju da ih sakupljam, često mi pomažu u tome. Imam i dobre stare gramo­fonske ploče, pa i to je lijepo slu­šati u trenucima odmora. Sve ma­nje i manje sam kod kuće. Uvijek nekamo moram putovati. Sva ta pu­tovanja iako su veoma potrebna, od­nose mi mnogo dragocjenog vremena na uštrb slikanja. Već sam rekao da je slikanje moja potreba. Ako duže ne slikam, postajem jako nervozan, iako nisam takav po prirodi.

Lacković je čovjek koji svakom posjetiocu svoje kuće, poklanja izu­zetnu pažnju. U tihom i nadasve li­jepom ambijentu Lackovićevog sta­na, pričajući sa Ivanom Lackovićem, pjesnikom među slikarima, posjetio­cu ostaje neizbrisiv dojam. Lacko­vić je zaista velik i kao čovjek i kao slikar. Zato smo prilikom odlaska, velikom umjetniku zaželjeli još mno­go povrataka u djetinjstvo.

Veliki slikar napustio nas je u kolovozu 2004. godine.