Naravno da je nemoguće vratiti vrijeme i čitavu plejadu grandioznih umjetnika; od slikara, kipara, baletnih umjetnika, pjevača, skladatelja, graditelja, velikih ljudi što obitavahu u carskom Gradu, čineći ga velikim i u vremenu kad je bio mali.
Možda sam imao sreću što sam neke od tih velikana susretao onako usput, za vrijeme dječje igre u samom središtu grada. I sad bi mi trebalo još najmanje tri kartice kako bih nekome objasnio gdje se točno nalazi Dosud, ulica tik do moje Mihovilove širine.
E tu Dosudu su se nalazile radne prostorije Dječjeg kazališta Titovi mornari. To kazalište nije na Dosudu imalo svoj scenu već u nekadašnjem kinu Split.
Dakle, Mihovilova se nije mogla izbjeći za sve one koji su svoje prve glumačke ili plesačke korake pokušavali ostvariti na Dosudu.
Namjerno sam ovu priču započeo sa Titovim mornarima. Ima razloga.
Emisiju Portreti na Radio Splitu vodio sam do 2008 godine i kroz nju je prošao popriličan niz velikih ljudi.
Tako sam prije gotovo trideset godina odlučio napraviti portret umjetnika maske. I pozvao sam jednog takvog i veličanstvenog, bez trunke šminke.
Njegovo je ime Juraj Papić. I bio je poprilično iznenađen, pa i zbunjen i onda sam banalnim pitanjem pokušao uspostaviti kontakt na zadovoljstvo sugovornika i slušatelja.
Pitate me kako sam dospio u kazalište?
-Pa sasvim slučajno. Ja sam se kao mladići bavio onako, nešto sam crtao, i jednom prilikom me zapazio gospodin Karlo Bulić, koji je tada bio član drame, kada sam ja došao i gledao je kako ja crtam. Pravio sam neke portrete. U jednom trenutku, posve nenadano on meni kaže, jel' te mladiću bili vi došli u kazalište? To je meni bilo pomalo čudno, mislim da ja sad idem u kazalište, šta bi ja radio u kazalištu?
A on meni kaže, znate, vi biste bili masker i vlasuliar!
-A ja ono kako sam bio mlad, poslije rata, bez prihoda odmah sam to prihvatio. Gospodin Karlo Bulić me odveo tadašnje mome šefu,
koji se znao Josip Pap, to je bio veliki majstori maske i vlasuljarstva.
I kako me doveo, on je mene odmah prihvatio.
I tako ste počeli učiti za maskera i vlasuljara
_Tako nekako. To je bilo 1946. godine. a ja sam tada imao 17. i pol godina kad sam došao. Učio sam tri godine, da bi poslije te tri godine slijedio ispit. Trebao sam polagati ispit za pomoćnika maskera i vlasuljara.
Pretpostavljam da je taj ispit kad ste Vi i Vaše umijeće u pitanju, bio neka vrsta formalnosti?
- Naravski vrlo rado sam prihvatio taj ispit, lijepo ga prošao i postao sam pomoćnik svome šefu pravi kvalificirani radnik. I tako sam radio neko vrijeme, moj šef je vrlo skoro otišao u penziji ja sam ostao i dalje raditi. Poslije je došao jedan drugi šef, i tako sam ja sa njim radio. Moj prvi pravi početak. Ja sam već tada počeo u vlasuljarstvu i knifati i tresirati, krep raditi, pletenice raditi, šinjone raditi, sve su to elementi vlasuljarskoga posla. Ja sam to vrlo lijepo i nadam se talentirano radio.
A naravno u među vremenu su bile prestave za koje ste kreirali?
-Gotovo svaku večer. Nedjeljom je znalo biti i po tri predstave; ujutro popodne i navečer.I moj šef je mene odmah ubacio u posao.Ja sam vrlo pažljivo gledao, motrio kako taj čovek radi, a i okuražio sam se pa sam se uhvatio nekih maski.
Ja sam već na početku, da budu iskren, imao jako dobre rezultate. Tako se to odvijalo iz prestave u prestavu postigao jednu zavidnu rutinu Biste li mogli dati usporedbu šminke kazališne i one koju prate filmske kamere. Pretpostavljam da je pristup drugačiji?
-Vrlo jedno zanimljivo pitanje ste postavili. Tu usporedu između filma i kazališta.Ja sam i neko vreme ispomagao čak na filmu.Međutim velika je razlike između kazališta i filma.Glumac je to operni, glumac je pjevač, član baleta, to je određeni broj, određena lica. I sad, u čemu je razlika? Recimo, vi kad dajete Rigoletta, vi radite masku Rigoleta, a to je jedna vrst šminkanja, slikarstvo. Dok bi usporedili sa filmom, oni imaju pretežno čovjeka, oni traže. Filma ima na raspolaganje, ali imaju tipa koji najviše odgovara. Maske i mali elementi njega pretvore u Rigoletta. od maske, brade, perike i tako dalje. Drugi i drugačiji prisup u kazalištu. To je jedna vrsta slike. Opet stavljate periku i sve šta je potrebno, i bradu, šminku na lice i napravite sliku.
Slikanje bez štafelaja?
-Treba poznavati anatomije lica, likova. Treba znati boje, što koja boja znači i zašto se upotrebljava.I vi se tada služite s tim bojama i morate napraviti lik Rigoletta. Uglavnom velika je razlika između filma i kazališta.U filmu se biraju likovi.
Znam te karakterne maske.Kod nas je jedna vrst slikanja. Kao što sam rekao, mi nemamo veliki izbor. Kad sam spomenio Rigoletta. Vi stavljate i periku i šta je potrebno, i bradu, i na lice upravite sliku.
I sad je moja stvar, koliko ću ja postićii ja stvorim lik Rigoletta i te slike
će se pojaviti na sceni. U tome razika.
Neki kažu dje maska 50 posto uspjeha glumca?
-Tu rečenicu su sami glumci upotrebljavali. Ja sam pravio more tih maska.
I Frankensteina, i Zrinskoga, i Don Basilia. Sve su to likovi, ima ih more.
Mislim, ja bi trebao nekoliko sati da govorim samo koliko sam ja tih likova našminkao.
Zate, opet kažem u kazalištu nema puno izbora ne znam koliko. Eto, režiser određi, vi ćete pjevat to i to ili vi ćete glumi to i to ili vi ćete plesat to i to.
Sjećate li se neke maske koja je bila po Vašem guštu, koja je baš primijećena?
-Ne mogu se ja sjeti, tko će se svega toga sjetiti nekih imena. Jedan gost koji je plesao u paletu Djavo u selu, preplesao je Djavla. I mladić je došao do mene da ga „dotjeram“ u tom smislu.
-Mislim da sam napravio đavla. Ne da se hvalim ali to je bilo nšto za vidjeti. Kad se pojavio, skoro cijeli se orkestar digao, mislim za vreme generale probe.
Svi su se digli da vide tu masku.
Godine 1946. kada ste započeli s vašom karjerom u Splitskom HNK i nije bilo Bog zna kakvih kvalitetnih srestava za šminkanje i maskiranje.
Kako ste dolazili do srestava za rad?
-Pa zate 1946. godine, mislim, dobro ste rekli, bilo je problema kodda se nabavljanje materijala, a nekoliko godina kasnije godina bilo je nešto bolje. Mi smo znali dobivati i dosta dobrh šminki, dobrih. Kao Leichner je bila u ono vrijeme jedna vrlo, vrlo poznata Njemačka firma koja je proizvodila tu kazališnu šminku,tako da smo imali te šminke, osobito tenova, tako nekih nijansi, u tubama. Dok je odmah poslijee rata to vrlo bilo teško dbiti nešto od takve kvalitete šminka kao što je Leichner.
Glumci i pjevači ljudi su kao i svi ostali. Vjerojatno neki pomalo tašti kao i svi drugi ljudi. Jeste li u svom poslu imali neke posebne zahtjeve što se maske tiče?Jesu li neki tražili da budu ljepši nego što im je priroda dala ili uloga zahtijevala?
-Što se tiče ovoga odgovora na ovo vaše pitanje ja sam radio onako kako mi je savjest tražila. Išao sam onako kako moram ići. Međutim, bilo je toga, osobitno kad žena , kod muškaraca, vrlo rijetko.
Bilo je situacija gdje je mlađa glumica igrala neku stariju osobu.Morate je šminkati kao stariju, a ipak bi me zamolile ma nemojte tu crtu, ma nemojte ovo, pa nemojte ono. Sve to bi tražili da se to reducira kako bi ona što ljepše i mlađe izgledala. Ja to ne mogu, ne mogu Ići do te krajnosti jer radim lik.
Radili ste s velikim brojim umjetnika tijekom četiri desetljeća. Pomognite nam malo da se prisjetimo nekih od velikih imena splitskoga teatra?
-Ja sam radio s velikim brojim umjetnika, da vam napomenem nekoliko njih.Morao bih pisati i pisati koliko ih je prošlo kroz moje ruke i koliko ih je bilo angažiranih kroz mojih 43 godine rada. To nema broja, od opernih solista. U baletu isto je bilo dosta dobrih i lijepi broj.
Poznato je da ste nastupali kao glumac, ali i kao pjevač. Zabilježimo i to da se ne zaboravi?
-Da vam prvo kažem,dosta je tih zanimanja bilo kod mene, dosta interesa. Cijenim balet, cijenim operu, ali nekako sebe najviše vidim u tom dramskom okviru, tako da budem iskren onako iz iz želje nastupao i u velikom kazarištu.I grao sam pet godina u Ribarskim svađama.
Maloga Marinka sam igrao, tek par riječi ali sam zato u kazalište mladih Titovi mornari dosta nastupao i pored što sam šminkao.Ja sam i nastupao sa gospodinom Borisom Dvornikom, Ivicom Vidovićem, sa gospodinom Šegvićem i tako dalje, i tako dalje, sa dosta tih mladih tadašnjih glumaca, amatera.Tako da sam ja s Borisom Dvornikom igrao čak, sam Škrtca , glavnu ulogu.Igrao sam i u nekim drugim komadima, Čića Tominoj Kolibi, Kraljević i prosjak, u komadu Priča o zemlji u kojoj kamen plače ili Žaromir, skraćeno.To je jedan igrokaz na bazi pjevanja, šta bi se reklo neka vrsta operete, tako nešto.Nije baš opereta, ali igrokaz s pjevanjem.
Godine 1953. postao sam šef Maske. Uprave su mi bile vrlo sklone, imale su veliko povjerenje u mene, poštivali su me, a ja sam poštivao svakoga od njih, i svakoga čovjeka u kazaništu. Mislim, nemam se što potužiti.
Naše kazalište oduvijek je biilo jedno dobro kazalište, s dobrim asamblom.
Imao sam isto tako jako dobru ekipu kao šef.
Kazalište, splitsko je oduvijek bilo jedna respektabilna ustanova, s celokupnim asamblom.Kako opernim, kako dramskim, tako baletnim itd.
Sve skupa bilo na jednoj zavidnoj visini.
Uvijek je bilo ljudi koji su bili, šta ono kažu, ličnosti.A ono je vrijeme bilo isto vrlo bogato, općenito sa tim ličnostima, na svim tim poljima, granama.Ima ih i danas !
Meni se čini, ovako da vam kažem, malo bukvalno, da je...Da je naše kazalište bilo kao jedna vrst šipka.Koliko ima zrnca unutra,? To bi se onako, moglo nazvati, jedan skorup.
Skorup za skupit.
Mislim, po veličini i kvaliteti tog asambla.Ciloga asambla.
Ja mislim, da je u ipak u ono, vrijeme bilo nešto bogatije.
Ali ne znam šta ću sa sobom, dugo sam svađen sa sobom.
Imam sina, koji isto aklinira glazbi. Svira i inače po zaniman je liječnik.
I pored fakulteta medicinskog završio je i srednju muzičku školu.
I vrlo je talentiran.
Kao i svi Papići, poput Vašeg brata Tonća , nećakinje Helene pa do Vašeg Igora.
