Možda ništa nije ljepše u životu čovjeka do susreta. A susreti se zbivaju svakodnevno i ima ih svakojakih: praznih i bogatih, blagih i naprasnih, svježih i izlizanih, novih i istrošenih, potresnih i neobavezujućih, uzbudljivih s prepuno emocija, romantičnih i zapanjujućih. uznemirujućih, ponovljenih poput rezonancije.
Možda nikada u povijesti civilizacije čovjek nije bio potrebitiji susreta, ali one druge vrste: topih, tolerantnih, humanih, bez zveketa oružja, u civiliziranom kozmološkom ozračju. Rekoh, susreti mogu biti i istinski i sudbonosni, i profesionalni i drugarski, a svaki ponešto drugačiji... Poput ovoga s Marijom SEKELEZ, glumicom zagrebačkom, talentiranom i ushićenom u okružju zavičajne ovisnosti. I šteta što se susret zbio sada, a ne prije, zbog jednog ugodnog 'razgovora i poznanstva s razlogom A bilo je prilika i ljudskih i glumačkih, pa stoga nabrojanom nizu o susretima i ovaj: zakasnjeli ali ipak ugodan, svrsishodan i uzbudljiv.
A kada ne bi čovjek bio ograničavan zakonima i zakonitostima, pravilima i uredbama, kada bi bio potpuno slobodan u svom iskazivanju, pa i novinarskom, oslobođen svih shema, mogao bi Mariji Sekelez postaviti sasvim neuobičajeno pitanje:
Dobar dan, Marija, što nam lijepo radite?
A odgovor bi bio tipično glumački, pomalo otrcan ali izrečen s puno emocija (glumačkih)...
- Svašta pomalo. Pripremam se za novogodišnje nastupe s premijernom predstavom u teatru »Žar ptica«. Napravili smo jednu krasnu predstavu koja se zove »Tulum na kvadrat«, a namijenjena je djeci i omladini. Tekst je napisao Krešimir Tičić, a režirao tandem Juviančić-Gerić. Igram ulogu majke.
Opaaa, godine, čini se, brzo protiču, već ste u fahu majke?
To je neminovno, vrijeme ne stoji i nije istina da bez pomaka traje. Ide naprijed. Ali. kada smo već kod te predstave, željela bih spomenuti i moje kolege Ranka Tihomirovića koji poslije Splita sada igra u Zagrebu. Vladimira Jagarića i dvije prekrasne djevojke -glumice: Sanju Marin i Dafne Jemeršić. Osim toga, igram tekuće predstave u teatru ITD »Koljenka« i »Hamlet«.
Spomenuste i Ranka Tihomirovića. Znači, uključujući i vas, još jedan iz plejade dalmatinskog glumišta na privremenom radu u Zagrebu?
Zagreb - produžena ruka Splita
-Da, ali svi smo mi vezani za stari kraj. Ja sam strahovito vezana za moj Split, ne samo stoga što mi tamo žive roditelji.
Zagreb je samo produžena ruka Splita. To ne govorim iz nekih nostalgičnih pobuda, već zato što se ovdje uistinu osjećam kao da sam doma. U Splitu sam stekla te prve spoznaje o glumi. Bilo je to na Tribini mladih u vrijeme dok je istu vodila Milka Barač i Božena Kolničar. To je na mene djelovalo vrlo stimulativno.
U odabiru između glume i književnosti što je bilo presudno?
— Pored Fakulteta za kazalište, film, televiziju i radio, diplomirala sam i na Filozofskom fakultetu, i to književnost. Bila je presudna riječ. Jer, što je glumac bez riječi, a riječi su naša zvučna domovina, jedini oblik sporazuma i nesporazuma među ljudima. Vesna Krmpotić je jednom vrlo simpatično kazala: »Drage riječi, koliko vas ponekad mrzim!«
Lijepo rečeno. Taj svoj unutrašnji poriv mogla sam, dakle, iskazati riječima, i stoga sam postala glumica a ne pantomimičarka. Kada sam otišla iz Dalmacije na školovanje, zacrtala sam sebi da ću ono što sam naumila i završiti. Karakteristično za Dalmatince.
Uživam vas slušati s koliko ljubavi izgovarate pojmove poput Splita i Dalmacije?
Oda zavičaju bez patetike
Domovina je isuviše lijepa i raskošna da bih je ikad poželjela mijenjati. Tu, naravno, mislim i malo šire. Kada bi se mogli ovdje roditi i sazrijevati, mnogi ljudi izabrali bi baš ovo podneblje. Nisam nikada patetična, a mogu živjeti i na raznim mjestima. Posljednjih godina ugodno se osjećam u velikim svjetskim metropolama jer u njima glatko mogu sačuvati svoj intimitet. lako je prastara mudrost i istina da se najbolje vidi s vlastitog praga, čovjek treba obići čitavi svijet da sazna kako je najbolje na ishodištu.
Od mnoštva uloga koje ste odigrali, usuđujem se ustvrditi kako je uloga lsadore Duncan zapravo Vaša najbolja uloga?
- Apsolutno! Isadora Duncan. je jedna od onih uloga koje se rijetko u životu dobiju, a usuđujem se kazati i jedna od onih kojesam odlično realizirala. To je jedna transparentna uloga i proteći će još mnogo Save dok neka slična dopadne neku moju kolegicu ili mene. Osobito zbog toga što je pisana po autentičnoj osobi i zato ju je opasnije igrati.
Kada netko svojom umjetnošću i životom uđe u legendu. onda to mora fascinirati sve nas kojima to — na žalost ili sreću — nije dano. U toj ulozi je stotinu lica i stanja jedne žene, jer je život, a osobito lsadorin, fantastičniji od bilo koje napisane uloge. Svaka napisana uloga uvijek zahvati samo jedan dio ličnosti, a ovdje su se slile sve senzacije jedne zaista čarobne osobe. Za mene je to bilo glumačko biti ili ne biti. Zaista, podvig do samouništenja.
Igrala sam je na svim velikim scenama i, ako bude sreće, u lipnju iduće godine i u Australiji. Poziv je već stigao*
I poslije jedne takve uloge, uloge velikih razmjera i glumačkih i osobnih, dolazi Vaša uloga u »Pozitivnoj nuli« koja, istini za volju ne nalazi put do gledališta zahvaljujući banalnosti. Dakle, kako je moguće da jedna odlična glumica poput Vas, nakon jedne vrhunske lsadore, već sutradan igra u potpuno nezahtjevnoj ulozi poput one u »Pozitivnoj nuli«?
- To je kao da postoje dvije haljine. Jedna je za svaki dan, a druga za Buckinghamsku palaču, a vi dobro znate da je samo jednom godišnje primanje u Buckinghamskoj palači. Ali, ja sam glumica, a to nije anonimno zanimanje, i ako me publika upozna preko malih ekrana u »Pozitivnoj nuli«, onda će doći gledati i lsadoru. A najgore što se glumcu može desiti jest da bude anoniman.
U životu glumca rijetke su velike uloge, rijetki su to trenuci. Na kraju radnog vijeka ostanu možda dvije ili tri kreacije, a glumac je ipak dugi niz godina živio... Od posla!
Međutim, ne treba sve ozbiljno shvaćati, jer cijeli je život jedna igra i ja se ničim ne želim sputavati. U meni se dobro susreće s ekskluzivnim. i to je u mom biću. Ja sam kao osoba perfekcionist i profesionalac, i u ime profesionalnosti spremna sam odigrati sve što mi se ponudi. A svaku svoju ulogu branim svojom ličnošću i talentom. Vrijeme ipak sve stvari stavi na svoje mjesto. Ako ne stigne prekasno — rekao bi cinik.
Marija i ja i kasnije smo imali više susreta. Ovaj se zbio u prosincu 1989.
