Mirisi, zlato i tamjan, Mećava, Okupacija u 26 slika, Karneval. Filmovi, potom televizijske uloge. A koliko kazališnih uloga, kreacija? Pa bezbroj! Dakako i nagrada. Zato što su role bile sjajne, zato što je i glumica bila takva i Bogom dana. Nenadmašna!
A to lice koje sam početkom siječnja 2002. godine naumio portretirati, gotovo da i nije potrebno posebno predstaviti, jer to je teško, trebalo bi puno toga reći, a ona to ne voli baš pretjerano. Milka Podrug Kokotović, prvakinja Hrvatskog glumišta ime koje je zabilježeno u knjizi, Tko je tko u suvremenom svijetu teatra, koja je izašla kod nas, ali je predstavljena, navodeći sve njene važnije uloge, ovako;
-Drama likova koja je glumila ne dolazi iz riječi, već iz njenih očiju.
Svaka njena gesta i pokretom je odmjerena i uravnotežena, čineći je najbrehtijanskijom među svim hrvatskim glumicama i glumcima.
Ona ne voli maske i perike. Ona će radije glumiti u svakodnevnoj odjeći, vjerujući da je glumčevo lice sasvim dostatno, ako glumac zna kako ga valja koristiti.
Eto tako je uvrštena dubrovačka i hrvatska dramska prvakinja Milka Podrug-Kotović u knjizi Tko je tko u suvremenom svijetu teatra, što je dakako veliko međunarodno priznanje legendarnoj hrvatskoj glumici.
Ovaj razgovor vodili smo u prostoru ispred foajea HNK Split, zahvaljujući nadolazećoj predstavi Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka.
Bili su večernji sati i kad me ugledala sa snimačem i mikrofonom u ruci, odmah je jasno i glasno rekla:
-Ne volim intervjue! ne volim ih isto tako kao što ne volim ići kod zubara ili na prvu kostimografsku probu ili kad je prva aranžirka. A zašto ne volim? Zato što, recimo, kod zubara već se zna zbog čega. Da će me boliti, a možda i neće boliti, da će mi vrtiti, a možda i neće.
-Ja sam od rijetkih glumica kojoj možete ne znam što staviti. Nije mi uopće važno kako izgledam. To je u petom planu. Važno je ono što radim, što igram i kako igram. Kostim je tek tu kao i šminka. I ta prva kostimska proba, jer moram stajati. Par puta mi se dogodilo za vrijeme festivala Dubrovačkih ljetnih igara, da stojim kao lutka i oni to sve isprobavaju. To su obično vrlo komplicirani stilski kostimi i onda mi dođe kao mala snaga, da ne kažem nesvijest.
Mani kriva za sve
Ali intervju ne traži ni šminku ni kostim ni probe. Zašto ga ne volite?
- Intervju zato što jako sam sujetna i jer volim da o meni drugi govore, a ja o sebi ne baš.
- Jako sam sujetna i onda uvijek mislim da ću nešto izostaviti, možda nekoga čak i povrijediti, a to mi nije nikakva namjera, nego ipak to spada u naš posao, mora se nešto reći, tim više što sam sad došla u Split nakon 45 ili 66 godina. Došla sam baš ono nekako. Odbijala sam i druge teatre, ne volim baš šetati, to me zbacuje iz moga ambijenta, tamo se najbolje osjećam. To je Dubrovnik.
A Split mi je drugi grad. Ipak prvi pa Dubrovnik drugi. I osjećam nekakvi respekt nakon toliko vremena što dolazim. Gostovala sam ja tu s predstavom dubrovačkom, ali baš da dođem na probe, da dođem s početka praviti predstavu, to sam se tek sad odlučila na to.
U svojoj matičnoj kući odbila sam dvije uloge, jer sam već imala nagovještaje da bi trebala doći ovdje, onda bi mi to bila previše.
Ovoj komad me intrigira. Mani, velika Mani, čuvena Mani, pozvala me davno. Ona mi je već nudila sve briljantne naslove, od stare Antigone, pa preko Velog i Malog mista pa, Posjet stare dame i najnovije Ljubav u doba kolere koje bi dramatizirala za mene.
- Međutim, moj odgovor na to uvijek je bio kako ima vremena, ima vremena. Stalno sam sanjala negdje i tu i tamo intimnim prijateljima ili prijateljicama, rekla bih, kao bih voljela nešto odigrati na Ikavici. Ako idemo u Split, voljela bih da postoji nekakav komad koji je baš na ikavici, po mogućnosti da je iz vlaškog miljea, Vlajlanda. Ja sam rođena u Dicmu. Obožavam komedije, strašno volim igrat komedije, ali vrijeme je prolazilo. Pa i Rade Perković je govorio neka dođem i pitao što bi želila i tako…
-Mani sam govorila čekaj, čekaj i sad, eto, tako za čudo Božje, pojavi se tekst, to mladog autora Elvisa Bošnjaka.
I Neni Delmestre meni kaže“ Sad nećeš moći odbiti, evo ti jedan tekst i pročitaj.“
- I opet sam se zatekla i mislila sam što ću sada, evo sad je gotovo…Poslala mi je tekst Neni s kojom sam Ja sam radila u Dubrovniku dvije predstave, za koje sam ove dvije nagrade.
Neni je izuzetna, sjajan redaktor, precizna. Ja je zovem odlikašica, jedan kopač kao ja u svojoj glumi, zaokružena ličnost, temeljita, s finim čistim potezima pravi predstave do perfekcije. I njezina predstava na Lovrijencu koju je napravila Henrika Pirandelovog, to je nešto stvarno sjajno, to bi trebali vidjeti.
Dicmo, nezaborava
- Kad sam pročitala taj tekst i tako, vratilo mi se sve.
Suprug je bio u drugoj prostoriji i on viče da to nije komedija, nego teška drama.
Ali ja sam tu pronašla neke elemente iz svog djetinjstva, jer mama me nije slala na ekskurzije ili tako na nekakva zapadna svjetska ljetovanja i odmore i one, kako se kažu, ferije. već me je slala kod svojte gore, kod rodica na Dicmo gdje bi one lijepo čuvale ovce, a ja s njima trčala po livadama, lovila leptire, brala grožđe… Jedno prekrasno djetinjstvo.
A sve imam, tako bar mislim da imam nekakvu, jedan dobar dar zapažanja, od malih nogu. Dakle ja sam sve upila, sve one razmirice, ljepote, male svađe veselja, derneke, sve se ja to sjećam iz tog mog djetinjstva.I meni se vrati cijela ta atmosfera kroz ovo djelo, tj. u drami, Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka. Ona me povukla jer je to tako talentiran mlad čovjek, toliko vlada rečenicom, dramaturški čisto, dialozi fenomenalni.
E sad, pitaju mene, znači ti ideš tamo igrat? Da. A govore oni meni, to je glavna uloga?
- Nije, to je karika, to je tako jedna pristojna uloga i oni su se čudom začudili da ja idem na taj način, a Mani mi nudi carstvo.
Ja sam tu našla nekakvu bombak, jednu paučinu, jedan milije moga djetinjstva i mladosti i baš sam htjela isprobati tu te valere, te nijanse koje ja mogu donijeti u tom komadu, u Neninoj režiji i s tom ulogom Strina se zove uloga. Jako zadovoljna što sam to prihvatila, za sada mislim da neću biti nesretna što sam to prihvatila, mislim da sam na pravom putu i mislim da će biti jako dobra predstava da kucnem. Onaj divan ansambl, sjajni partneri, sve skupa u jednom i onda mi je dobro došlo malo jer preko ljetnih igara u Dubrovniku stvarno sam radila s velikim režiserima, sa sjajnim partnerima.
I još jedna potvrda kako nema velikih i malih uloga?
- Došla sam tako iz mog ambijenta u ovaj gdje mi je sve novo, sve friško. Eto, tako sad ćemo vidjeti. Odličan je tekst. A da nema malih i velikih uloga, to je svima znano. Uloga Strine u Bošnjakovom komadu Nosi nas rijeka, nije velika po opsegu, ali nije ni mala jer ima u tom liku nešto što u ovoj životnoj glumačkoj zrelosti glumica želi igrati.
Možda upravo zbog toga što nosi mirise djetinjstva nečeg vrlo bliskog i dragog. U maloj ulozi možeš napraviti čuda, a može biti i neznatnija, ali velika uloga, ipak daje velike mogućnosti, to je malo ovako frizirano. Upravo ta rečenica, ne postaje male i velike uloge nego mali i veliki glumci. Velika uloga, ipak daje mogućnosti. Ja baš nisam za tu takvu jednu, kako se već kaže rečenicu, kojom se kao želi utješiti glumce, pa možeš... Ma divna ti je to uloga mala, ali vidiš da se tu može sve napraviti.
Ali može se, sigurno da se može, ako je neko Pero Kvrgić igrao sve naslovne i srednje, i male, i uvijek je sjajan.
Premda ste Splićanka, ulogu strine u dramskom tekstu Nosi nas rijeka, zapravo je Vaša prva uloga u Splitskom teatru. To je izazov ali i motiv. A sad mi recite zašto ne volite teatre poput splitskog?
- Ma ovaj teatar, je prekrasan, samo ja ne volim takve teatra kao što ne volim ni Zagrebačko veliko.
Još je ono ipak malo manje mislim po broju mjesta za gledatelje. Ja volim jednu, kako bi se rekao, svakodnevnu glumu, igru, neposrednost. Bila sam na otvorenim prostorima, ljetnim igrama. Dakle ne volim nikakav povišeni ton. Ti moraš, da dobiješ tu intimu, tu neposrednost, moraš rečenicu govoriti ovako kako ja sad govorim. Ja ne volim ja pozlatu, ja ne volim moderne teatre, divim se baroku.
- Da se ipak dobije jedna neposrednost ovo ćemo igrati kao u jednoj garaži. I sad zamislite kako je, hoću reći da je meni splitski HNK, kao Zagrebački, kao Riječki. To je meni za balete, za operu, za dramu, ja ne vidim to tu. To je nešto drugo, ja koja dolazim iz jednog malog baroknog teatra.
Čim se to prebacuje na velike pozornice, to je nešto drugo, ja to nikad ne bih ni potpisala, niti stojim iza toga, a moram, jer te mora čuti i onaj zadnji gledatelj.I zato je meni malo toga strah toga, a kad sam bila cura, kad sam išla tu u školu i kad bi se postavio onda đački parter. I zamislite onda, kad nije bilo televizije, kad nije bilo ništa, onda smo mi tako dubili i stajali u tom đačkom parteru, ali ljudi bi bilo krcato zato što nije bilo ovih drugih medija. I kad se sjetim da sam na nogama visila, pa recimo ne znam ako je 2-2,5 sata prosjek predstave. pa onda smo isto tako, nešto je bilo nekakvih dramskih studija. Bježali smo iz gimnazije. u je bio i Boško Violić, Vanča Kljaković, tako. Ruben Radica koji je kasnije išao na glazbenu akademiju, ali to je bilo jedno zgodno mladenačko druženje, jedan zanos i nikad nisam znala da ću biti glumica.
Glumica ste postali i to vrhunska! Brojne likove ste ostvarili na kazališnim daskama, filmu, TV. Postoji li uloga koju ste priželjkivali li još uvijek želite?
-Nema te uloge koju bi ja zapravo željela. Ovo me intrigira, Bošnjak. Vidjet ćemo draga mi ova suradnja. Ljubav u doba kolere što mi Mani predlaže. Ja sam dok je Mani bila kod nas u Dubrovniku bila dramaturg , sjajnu odličnu sezonu sjajnu sezonu napravila. Drago mi je da sada što smo i ovaj intervju obavili u ovom prostoru. Žao mi je i nadam se da vam neće smetati to što smo blizu probne dvorana Večeras je Ero s onoga svijeta i čujem da se zbor priprema
pa su mali šumovi. To valjda neće slušateljima smetati. A na taj način će se možda dobiti jedan štimung?
Mislim to je sve dobro. Evo baš tu svako jutro imamo probe, jedna ekipa tako zgodno složena i mislim se da kako putem tog teksta autora Elvisa Bošnjaka bogom danog budućeg pisca teatarskom, dramskog… Opet kažem došla sam! Jesu li to proradio gen mojih?
Lijepa je zimska noć, lijep je i ovaj pogled s balkon na osvijetljeni kazališni trg. Split budi i uspomene. Majka Vam živi u Splitu?
- Kako sam rekla rođena sam u Dicmu. Majka mi je tu u Splitu. Moja mater nikad nije gledala u teatru. Jedan put je gledala kad smo gostovali sa Ekvinocijem, onda je valjda kad ja umirem, bila uznemirena kako zovem pomoć. Ona je bila u gledalištu tako i cijela nekakva moja svojita. Majka se u jednom momentu valjda na nervnoj bazi počela smijat. I kad se ona primirila samo je rekla: Glupost! To je njoj kao gluposti. Kad sam na televziji snimala Miris, zlato i tamjan, imala sam dubl koja se skinula naga. Onda mi je govorila kako je svi susreću i gvore: Al ti se čer ono skinula? I morala sam joj dokzivti kko se nisam skinula. Dakle ja majku ljubim iznad svega. Ona je nešto posebno jedna mučenica, jedna paćenica. I što je starija sve je pametnija. Podsjeća me kad je kome rođendan Svaki dan je zovem iz Dubrovnika. Zovem kad je što kritično.
Eto sad se u Bošnjakovom dramskom komadu vraćate u iskon, u Vlajland. Ima li ikavice koju ste toliko priželjkivali?
- Ajte nosi đavlji o te vode uzmem pruti tiranka odicu… To su te nekakve male rečenice koje izazivaju kod mene radosti nešto da nisam zaboravila postojbinu tu nit ni govornu ni cijelu tu atmosferu kroz te kratke rečenice ove male rečenice naše žena krša, sirotinje. To mi je drago da osvijestim sebe.
Drago mi je da smo se uspjeli dogovoriti. Jako lijepo ste vodili razgovor. Možda sam ja bila više ovako monodramski. To su sve uzbuđenja vjerojatno zbog toga što sam u Splitu. Ja još nisam osviještena da sam tu baš, da sam u ovom teatru.
Milka Podrug Kokotović je Splićanka, Dubrovkinja a geni su Vlaški. Rođena je 1930. godine u Dicmu.
