Dugometražni prvijenac mlade redateljice Sonje Tarokić mogao bi postati „obvezna lektira“ za sve prosvjetare koji, željni sjajnog uvida u svoj svijet i, da si ne lažemo, kvalitetne trač-partije nakon gledanja, pohitaju u hrvatska kina. „Zbornica“ je nagrađena priznanjem žirija u Karlovym Varyma, a na ZFF-u je doživjela hrvatsku premijeru. Kritike su sasvim zasluženo vrlodobre i odlične. Ambiciozan projekt koji djeluje kao da je jedan od članova osnovnoškolske zbornice gledateljevo oko i uho vrlo precizno detektira anomalije hrvatskog školskog sustava i svih onih koji ga čine, od licemjernih ravnatelja, preko marljivih i promašenih profesora te dobroćudnih ili agresivnih roditelja, pa sve do učenika za kojima protagonistica, pedagogica Anamarija (sjajna Marina Redžepović) trči kao kakav korektor koji bi trebao popraviti sve krivulje koje su djeca donijela iz kuće ili s ulice.
Fiktivna je osnovna škola vizualno lijepo mjesto, bučno, dinamično. Vidi se da svi ti profesori koji čine grlati košmar zbornice nešto rade – neki kvalitetnije, neki manje, ali nitko od njih nije iskonski neradnik, kako to dio promatrača „sa strane“ voli simplificirati. Vremenska je crta radnje vrlo jednostavna, a proteže se od planiranja do izvedbe školske priredbe. Karakterizacija je ono što oduševljava. Već se u prvoj fazi planiranja pojedinci otkrivaju: dio zbornice hoće raditi po svome, dio je preavangardan za „staru gardu“, dio hoće progurati sebe u prvi plan, dio čami u kutu da ih nitko ne dira. Prve trzavice eskaliraju na pedagogičinu bezazlenom komentaru o cateringu za priredbu koji autokratski nastrojena ravnateljica dočeka na volej. Nju je sjajno utjelovila Nives Ivanković, a Sonja Tarokić udahnula joj je sva ona svojstva većine „teških“ ravnatelja na koje prosvjetar može naići: ambiciozna, a upitnih sposobnosti, tobože prisna, a sklona olajavanju iza leđa, pod egidom rada za dobro škole radi za vlastito dobro, svaki komentar o svom radu shvaća kao uplitanje, a svaku kritiku kao povod za politički rat u kojem ne bira oružja iz kojih puca.
Sličan je lik i Siniša, profesor povijesti, kojega je živopisno utjelovio Stojan Matavulj. Siniša je iritantni paranoičar koji svoju bizarnu priču o tome da ga netko prati i istražuje dovodi do apsurda. Istovremeno njegov (ne)rad i metode izazivaju reakcije roditelja i novopridošle pedagogice. Ona je idealist, borac za pravdu, mlada djelatnica koja izgara od želje da promijeni kolektiv nabolje, a on je sirovina, kočničar i pasivni agresivac kojemu to prolazi jer „kako ti danas možeš čovjeku dati otkaz, pa to je doslovno baciti ga na ulicu“.
Sudari zborničkih sila događaju se zbog radikalnih razilaženja u njihovoj koncepciji rada i pravde. Neki smatraju da su bogomdani i da bi se zemlja prestala okretati ako bi netko drugi zasjeo na njihovo mjesto. Nekima je pak najdraži dio dana klevetanje kolega i ponižavanje njihovih radnih metoda. Kad dodate učenike među kojima se tu i tamo nađe dijete-slučaj koje zahtijeva sasvim drugačiju paradigmu rada od ostalih u razredu, dobijete recept za kaos. Takvu nam uzavrelu atmosferu izvrsno posreduju snimatelj Danko Vučinković i majstor zvuka Borna Buljević. Moram priznati da u tom tijesnom duelu pobjedu ipak odnosi zvuk jer su kakofonijske rasprave u školi vrlo uvjerljive, a opet jasno čujemo i glasove vrhuške, i sitna podbadanja zmijica iz kutova, kao i zgodne motive ironična pljeskanja (pokušaj promjena za koje se pedagoginja utopistički bori?) i grlene izvedbe ansambla LADO. Kamera vrlo često krupno kadrira i djeluje kao sjena glavnoga lika, što svakako doprinosi tenzijama i izravnom uvidu u sve nepravde koje se događaju Anamariji, ali na trenutke mogu djelovati preteško i zamorno, kao da uranjamo u navijanje za glavni lik i patimo s njom u neuspjelu pokušaju sagledavanja šire slike. Kad se dodaju dominacija crvene boje, slike hrvatske naive i repetitivnost zvuka kola koji odjekuje u tom košmaru, ne možemo ne pomisliti da je „Zbornica“ pregled svih tih bučnih, naslijeđenih, a često i tužnih obrazaca nekih iskonskih nereda u sustavu koji (ne) možemo promijeniti.
Marina Redžepović uvjerljivo, dramatično i nadahnuto oslikava radnicu koja pleše na rubu izgaranja, od početnog entuzijazma preko neminovna razočaranja i prihvaćanja. Međutim, za razumijevanje metaforike ovoga filma koji će se na kraju snažno i britko presjeći najpoznatijom izjavom Galilea Galileija potrebno je pažljivo pratiti tko ju u filmu izgovara prvi, a tko zadnji. Sraz galamdžija i siledžija s već načetim utopistima i idealistima najveći je doprinos „Zbornice“, o kojoj nećete moći prestati govoriti danima nakon gledanja, a možda ispod glasa komentirati i neke svoje kolege. Kolegica koja je u kinu sjedila pored mene rekla je jednostavan, a ključan forte djela Sonje Tarokić: „Točno se vidi da je ili bila u zbornici, ili da joj je netko savršeno precizno secirao svoju zbornicu.“ Taj hiperrealistični prikaz hrvatskoga školstva svakako zaslužuje našu pozornost i sve pohvale za čitav autorski tim.
