Mnogi su umjetnici posljednjih tjedana isticali da je Verdijeva „Aida“ simbol Splita i Peristila još od davne 1954. Priča o junaštvu i nesretnoj ljubavi iznjedrila je i jednu od najljepših i najtežih mezzosopranskih uloga – onu egipatske kraljevne Amneris, nesretno zaljubljene u vojskovođu Radamesa, koji pak voli etiopsku robinju Aidu. U te je zahtjevne cipele hrabro, nakon desetljećā čekanja „naše Amneris“, uskočila maestralna Irena Parlov. Iako iza sebe ima niz sjajnih izvedbi antologijskih junakinja i antijunakinja (Bizetova „Carmen“ u zagrebačkom HNK-u, ljubljanskoj operi i baletu, Auditorio de Zaragoza u Španjolskoj te osječkom HNK-u, Ulrica u „Krabuljnom plesu“ u Nacionalnom moravsko-silezijanskom kazalištu u Ostravi, Azucena u „Trubaduru“ u mariborskoj operi, splitskom HNK-u te osječkom HNK-u, Dalila u „Samsonu i Dalili“ osječkog HNK-a, Maddalena u „Rigolettu“ ljubljanske i splitske opere, Suzuki u „Madama Butterfly“ u ljubljanskoj operi, Varvara u „Katji Kabanovoj“ u Francuskoj u Opera de Rennes te u ljubljanskoj operi…) „splitska Sarajka“ i „hodajuća Carmen“ konačno je dočekala svoju najdražu ulogu.
Prije svega, veseli nas što su nam se putovi ukrstili iznad jedne operne kritike. Čitate li ih inače i imate li uvijek običaj ljubazno zahvaliti, čak i ako komentari nisu uvijek savršeno naklonjeni izvođačima?
Svi mi glazbenici znamo kako tko pjeva. Ali treba nam kritika, ona je nužna i korisna, uvijek me razveseli kad vidim kvalitetan osvrt na izvedbu. Neki desetljećima pjevaju jedne te iste uloge, ne miču se s mrtve točke, uljuljali su se u sigurnost, stekli nekakav „domaći“ renome pa ih se ne dira, dok se netko s druge strane trajno usavršava, pomiče svoje granice, ne biva prorok samo u svome selu, pokušava i svoju tehniku i interpretaciju ispolirati do krajnjih granica – ta se razlika čuje i vidi. Bez razvijene kritike nema razvijene publike – i obratno. Ako se dojam o grandioznoj operi svede na „bilo mi je lijepo“ ili „nije mi bilo lijepo“ – što je to? Čemu onda orkestar, zbor, solisti, scena, kostimi? Mi moramo odgojiti publiku tako da zna što gleda i sluša, da ima i nekakva očekivanja kad dolazi na izvedbu, da želi znati kontekst situacije. Poštena im kritika u tome može jako pomoći, kao i nama izvođačima kao povratna informacija. Kad kažem poštena, mislim na one kritičare koji neće pisati hvalospjeve, nedajbože plaćene članke, ili uvrede zato što su s nekim dobri ili loši, bez argumenata, i kojima više instance neće diktirati ili cenzurirati sadržaj. Iskreno se nadam da će stasati nove generacije ljudi koje će voljeti umjetnost i dati svoj obol kroz kvalitetnu kazališnu kritiku.
U opernim ste krugovima na glasu kao velika perfekcionistica. Biste li se složili s tim?
Veliki sam perfekcionist prema sebi. Prema kolegama nisam prestroga, dolazim iz glazbene obitelji i nisam podlegla „treningu“ da dolazim na probe i izvedbe da bih drugima tražila greške. Mislim da je to pogrešan pristup i ne volim kad ljudi to rade. Mislim da je moja misija prenijeti mlađim kolegama da tako ne slušaju pjevače. Kvaliteta se opere i klasične izvedbe ne mjeri brojem grešaka, tako se čarolija gubi, glazba nije kruta mehanika. Isto tako ne treba ni opraštati kardinalne propuste – nego naučiti slušati i procijeniti što može proći, što je nedostatak koji se može ispraviti. Ne možeš tri i pol sata biti savršen. Ja se preslušavam, snimam, propitujem svaki ton, pitam majku koja je bila i moj prvi profesor pjevanja te svog mentora za savjet, ali i oni mi kažu kad pretjeram. Suprug nije glazbeno obrazovan, no ima dobro uho za glazbu i pjevače i volim čuti i njegovo mišljenje, i općenito mišljenje ljudi čiji sluh nije uvjetno rečeno pokvaren glazbenom naobrazbom koja nas u startu stavlja u drugačiju kritičku poziciju. Ipak, prema sebi sam najstroža. Meni svi mogu reći „bilo je fenomenalno“, ali ako ja nisam zadovoljna, nema toga tko će me uvjeriti u suprotno.
Nekoliko ste puta prepričavali i anegdotu s tim „bilo je fenomenalno“ komentarom koji, eto, zvuči internacionalno…
Da, sjajna priča o „izgubljenima u prijevodu“, šteta što čitatelji ne mogu vidjeti izraz lica dok se ovoga prisjećam. U nacionalnoj operi u Brnu koja broji oko tisuću ljudi uskočila sam u premijernu predstavu i ulogu naučila za 7 dana, a nisam ni znala da je premijerna. Na kraju premijere glavni dirigent mi prilazi i govori „To bolo úžasné“, ponavlja mi triput, ja se sablaznim, a kad mi je isto rekla i kolegica, ali s veselim izrazom lica, objasnila mi je „To kod nas znači da je bilo fenomenalno“! A to baš i nije bio moj fah, belkantistički, uloga za visokog, lirskog mezza, a ja sam dramski, pa u notama vidiš tri puta C3 na coroni – malo je reći da mi nije bilo svejedno misleći da sam dirigentu zvučala užasno.
I u Aidi ste imali nekoliko vrlo izazovnih dijelova, koji biste posebno izdvojili?
Duet s Radamesom jedan je od najtežih dueta u opernoj literaturi te, naravno, scena sudnice koja slijedi odmah iza dueta. Amneris mora puno pjevati i prije toga i jako je visoko pisana, tako da je zaista izazov ući u taj četvrti čin odmornoga glasa. To su duge fraze koje zahtijevaju potpunu mirnoću, a moraju zvučati moćno, kontrolirano, a opet s emocijom i slobodno, i to sve na otvorenu prostoru i sceni kakva je Peristil. Ne kaže se bez razloga – za Peristil ili jesi ili nisi. Srećom, imala sam veliko povjerenje u maestra Juru Bučevića i veliku podršku i u njemu i u kolegama. Iako sam kolegi Luisu Chapi, koji mi je bio velika potpora i jako sretan što je nastup na Peristilu prošao uspješno, prvog dana njegova dolaska pripremila spačku…
Kakvu?
Odvela sam ga do Morpurgove poljane i rekla – evo, pogledaj oko sebe, tu nastupamo. Čovjek je promijenio boju, a ja sam nastavila: „Stupovi, hram i ostalo što si vidio na fotografijama, to je sve scenografija, ništa od toga ne postoji u Splitu.“ Vidjelo mu se razočaranje na licu, najradije bi bio pobjegao, a kad smo došli na Peristil, rekla sam – Luis, šalim se, ovdje smo. Umirala sam od smijeha kad sam vidjela da dodiruje stupove palače da provjeri jesu li pravi, ha-ha! Možda nam je to baš i trebalo, malo smijeha i zafrkancije prije nastupa koji je za sve nas bio golem ulog.
Koji je najljepši komentar koji ste čuli o svojoj izvedbi?
Najljepši mi je bio komentar koji sam čula od kolega iz struke – da je moga glasa bio pun Peristil. To je uvijek goruće pitanje, kako će se tvoj glas spojiti s akustikom takva prostora.
Zašto ste više puta odbijali toliko željenu ulogu Amneris?
Prvo, često su me zvali da uskočim u posljednji trenutak kada na ulozi još nisam radila, a meni je Amneris najdraža uloga, iako me zovu „hodajućom Carmen“ i iako pjevam i druge Verdijeve velike uloge poput Azucene i Ulrice. U ulogu snova ne uskačeš ad hoc, bez dobre pripreme. Htjela sam biti Amneris kad se u njoj budem osjećala dobro i potpuno uživala u ulozi, ili barem koliko je to moguće. Kad me maestro Jure Bučević zvao i izrazio želju da pjevam tu ulogu, znala sam da ovoga puta to moram prihvatiti, iako nismo imali mnogo vremena za pripremu . Maestro Bareza mi je na jednom preslušavanju na mojim pjevačkim počecima bio rekao „Vi ste Amneris već sada“, iako mu ja tada uopće nisam došla za audiciju za tu ulogu već me samo htio čuti i odjednom me pitao imam li možda spremljenu Amneris. A tada sam pjevala puno Bellinija i u svojoj glavi još nisam bila zagazila u dramski repertoar, kamoli da sam se osjećala spremnom. No, igrom slučaja sebi za dušu sam 10 dana prije tog preslušavanja čitala ulogu pa sam mu rekla: „Evo, mogu Vam otpjevati malo, ali ako mogu iz nota“ (smijeh). Bareza mi je tada rekao: „Vi ste već sada Amneris i Ja Vam mogu dati tu ulogu, ali morate biti svjesni da ste jako mladi i da treba izdržati nekoliko predstava zaredom…“ Meni je to bila potvrda onoga što sam u sebi znala – čekaj, još nije vrijeme. Odbila sam je još nekoliko puta jer nisam htjela zamrziti ulogu iz svojih snova, ili da slušatelj „trpi“ dijelove kojima pjevač u nekom trenutku možda nije dorastao. Na početku sam akademije ljeti pjevala u zboru HNK-a na Splitskom ljetu, zarađivala džeparac i učila se biti na sceni, gledala predivnu „Aidu“ u režiji Petra Selema i molila se da jednog dana dobijem priliku biti Amneris. I evo, svoj prvu Amneris pjevala sam baš na Peristilu. Život je čudo. Sada mogu reći da se, uz puno rada i odricanja, snovi zaista ostvaruju.
Smetaju li pjevačima komentari o Peristilu kao o kultnom mjestu, stvara li to dodatan pritisak?
Na Peristilu sam, unatoč svim nama nezgodnim okolnostima poput akustike i malog broja proba, odlučila uživati koliko to bude moguće. Radila sam korepeticije s divnom Anom Šabašov, ona bi mi savjetovala da napravim jednu manju pauzu prije četvrtog čina i svaki bismo put prošli cijelu ulogu. Rekla mi je na zadnjoj korepeticiji i poslije prve sitz probe: „Svi Vas hvale, a ja im kažem – ona je takva svaku probu. Došla je s naučenom ulogom i svaku probu mi otpjevala kao za predstavu.“ A ja jedino tako znam. Dolazim pripremljena i ne štedim se. Vrlo sam neustrašiva i volim se baciti na glavu. Kad me nešto plaši – idem pa šta bude! To je moj stav.
Dakle, trema i strah kod vas ne igraju veliku ulogu?
Veliko uzbuđenje da, ali destruktivna trema ne. Treme uvijek ima jer ti je stalo, ali podsjećam se uvijek iznova okrenuti je u svoju korist, kao da ti je saveznik. Evo, i ova je Amneris bila luda avantura, praktički mi je druga generalna proba bila – premijera. Zboristi, orkestar, kolege… Svi su znali što ova uloga znači i bili su velika podrška, kao i naši divni priključeni kolege iz Zagreba. Sve je dobro dok netko, možda čak i nehotice, svoje strahove i nesigurnosti ne projicira na soliste. Svi znamo koliki respekt splitski klasičari imaju prema Peristilu, ali ako poštovanje prijeđe u paniku – mijenjaj struku.
Dobivate mnogo pohvala i za svoju glumačku vještinu na pozornici. Ni to nije slučajno – među ostalim, bavili ste se i kiparstvom, glumom, modelingom…
Tako je. Svašta sam probala i moji roditelji, prvenstveno majka, u svemu su me podržavali. Tako sam bila na prijemnom ispitu na Akademiji dramskih umjetnosti, prošla sam u završni krug, govorila sam scenu pisma iz „Idiota“, Dostojevskog, ali i pjevala dio iz mjuzikla „Kosa“. Kako se svi s akademije znaju i čuli su da sam završila solo pjevanje, rekli su da su čuli da sam jako talentirana za operu i da je šteta da ne pjevam. I tako sam završila na akademiji na nagovor velike Ljiljane Molnar Talajić. Moja mi mama, koja je vrsni profesor i velika podrška, u početku nije sa sigurnošću željela ovu karijeru. Znala je u što se upuštam i kakav je ovo svijet, no pratila me, u svakom smislu. Tek mi je godinama poslije priznala da sam u srednjoj školi, gdje mi je ona bila profesorica, pjevala repertoar koji je bio vrlo napredan za te godine. Ali bolje da je takva. Držala me prizemljenom. Ja sam diva kad dođem na scenu, ali čim siđem sa scene – obična sam žena. Glazbenica, kći, supruga, majka.
Ima li u pjevačkim krugovima, kao i općenito u umjetnosti, ljubomore?
Ima je. A uvijek se pitam zašto. Prvoj mi neki kolega načelno može ne biti simpatičan, ali ako pjeva čak i moj fah i ako to izvede odlično, ljudski je otići i iskreno čestitati. No puno je tu ega, taštine, osobnih strahova zbog kojih se možda ta ljubomora javi i sve je dobro dok ljubomora ne prijeđe u zloću. Bilo je i takvih situacija, ali naučiš se s njima nositi jer kad staneš na scenu, sve se samo kaže. Uvijek kažem, kada su takve kolege u pitanju– ako misliš da trebaš ti, a ne ja, sjajno – dajem svoje note, honorar, skidam kostim sa sebe i prepuštam ulogu. Ako možeš – možeš, ako ne možeš – šuti. A ljubomori nema mjesta. Moj moto je, što je moje, doći će i nitko mi to nikada neće moći oduzeti. To mi se puno puta pokazalo kroz karijeru… Pa evo i sada s Amneris.
Tko je Vaš najdraži dirigent?
Onaj koji mi je bio muzički otac i koji mi beskrajno nedostaje – Loris Voltolini. Njemu je bio bitan samo pjevačev glas, nikakve zakulisne igrice, prljavštine koje ne uključuju snagu glazbe... Sve je govorio u lice i stvarao atmosferu u kojoj si želio napredovati. Uvijek sam osjećala njegovu ljubav. Otkad mi je prvi put rekao „kakav glas“ i dao ulogu Azucene iz Verdijeva „Trubadura“ te mi time otvorio vrata dramskog faha, rekavši mi da sam prava verdijanka već nakon prvih nekoliko nota u drugim ulogama koje smo tada skupa radili, nije prestajao vjerovati u mene. Nedugo nakon što mi je, dok smo radili „Madama Butterfly“, rekao: „Ti ćeš meni biti Azucena“, stigao je poziv mariborske opere da pjevam premijeru Verdijeva „Trubadura“ – tako sam dobila svog prvog Verdija. „'Ajde sad na jednom dahu prvih pet taktova. Možeš?“ tako me znao pitati, provocirati, tražiti maksimum. Pomicao mi je granice i zahvalna sam mu na tome, zato sam danas takva kakva jesam. Često me tražio u predstavama koje je dirigirao i zadnje što je planirao je Don Carlo (uloga Eboli) te nakon toga Santuzza iz „Cavallerie rusticane“ koju smo skupa trebali raditi u Ljubljani. Znao mi je reći: „Sad ćemo Aidu skupa“ , uvijek mi je želio tu Amneris… Ja bih mu se javila iz Verone, kada bih bila u Areni, a on bi uvijek odgovorio: „A mogla bi nešto i zapivat tamo. Ne sumnjam da će se i to dogoditi.“ Eto, tako je on vjerovao u one pjevače koje je volio.
Koji je Vaš trenutačni umjetnički status ?
Imam status samostalne umjetnice, što znači da nemam matičnu kuću. Putujem po Europi i pjevam po europskim opernim kućama. Često izbivam i po dva mjeseca u komadu ako spremam premijeru i u Splitu me ne bude veći dio godine, uz povremene dolaske između gostovanja kako bih vidjela supruga i kćer. Kao majci to mi jako teško pada, ali tako mora biti. Nakon ovog gostovanja u Splitu shvatila sam koliko bi lijepo bilo raditi i doma, odnosno imati svoju matičnu kuću. Prvi put da nisam morala ostaviti svoje dijete i supruga dok spremam novu predstavu.
Koliko je bitan faktor da ste broj jedan dramski mezzosopran u Hrvatskoj?
Hvala Vam na tom komentaru, nije lako ni ugodno govoriti o sebi u tom smislu… Znam koliko vrijedim i zbilja se trudim, naporno sam radila i živim za svoj posao. Opera me oduševljava, inspirira i opisuje. Zato se mogu samo nadati da će mi se vrata otvarati. Opera je moj život. S njom liježem i s njom se budim.
Jeste li na tom putu doživljavali nepravde?
Kako ne! Moja je prva velika uloga bila Adalgisa u „Normi“, belkantistička, strašno visoka, direktor osječke opere preslušao me na audiciji, a do tada u Hrvatskoj ne da nisam dobila ulogu, nego ni audiciju. Kad su me pitali „Možete li uskočiti u 'Normu'“, odmah sam bez razmišljanja rekla da mogu. Plakala sam kad sam nasamo pogledala note i te teške, duge kadence, ali naučila sam je u dva tjedna. Imala sam divnog dirigenta, onoga koji te samo potiče i diže, zna kako pristupiti pjevaču da izvuče maksimum iz njega. I nakon hrpe nepravdi dogodilo se da su se pozivi izvan Hrvatske počeli nizati i počele su mi stizati uloge koje sanjam, poput Carmen koju sam prvi put pjevala u ljubljanskoj operi, čiji sam i dalje redovni gost. Tada sam shvatila da su mi se neka manja vrata zatvarala da se otvore bolja i veća.
Biste li mogli izdvojiti trenutak koji je bio prekretnica između tog niza zatvorenih vrata i strašnog uspona koji je uslijedio?
Bih, to je priča o samopouzdanju i slušanju pravih savjeta, ali i slušanju sebe. Jedna poznata korepetitorica slušala je moje plačeve kad sam govorila da ne znam više što bih. U prijevodu – smatrala je da sam rođena solistica i nije željela da pristanem ni na što manje, već da se borim za sebe pa mi je rekla da će se, ako pristanem na nešto manje, ona pobrinuti da to tako ne bude, želeći mi zapravo uspjeh. Godinama poslije slušala me kao Azucenu i nakon velikih ovacija nakon predstave samo mi dobacila: „A što sam bila rekla? Brava.“ Tada sam, u samim počecima, vidjela masterclass Montserrat Caballé, moja draga majka i moj divni suprug podržali su me u ideji da se prijavim jer sam željela da me čuje netko tko me uopće ne poznaje i evo, ravno kod Montserrat Caballé! Otišla sam u Zaragozu, pjevala ispred nje i stotina ljudi, agenata, profesora. Bila sam toliko uzbuđena da sam pjevala tonove za visokog soprana kad me upjevavala, a ne za mezzo. Pamtim njenu sjajnu rečenicu „Impresioniraš glasom, ali nemoj pjevati da impresioniraš druge, jesi li me razumjela?“ Prvo sam od uzbuđenja odgovorila ne, prasnula u smijeh pa se ispravila u „da“. Zatim mi je potpisala papire i rekla „Bit će to odlična karijera – i morate pjevati Carmen.“ Sedam godina kasnije u istoj sam toj poznatoj dvorani u Zaragozi u Španjolskoj pjevala veliku produkciju Carmen i snimila svoj prvi CD te opere.
Nakon korisnih i lijepih komentara koje ste čuli, biste li mogli izdvojiti neke manje lijepe, ali i savjet mladim pjevačima kako se s tim nositi?
Bilo ih je, no danas se neutemeljene kritike i zloba samo odbiju od mene. Kada stanete na pozornicu i kada ste dobri u onome što radite, sve glasine stanu. Moj je savjet mladim pjevačima – napravite sve najbolje što možete da vaša karijera govori za vas. Ako glas dominira, glasine ušute.
Koliko Vam na Vašem glazbenom putu znači podrška okoline?
Nemjerljivo. Kad sam na prvoj izvedbi vidjela ponos u očima maestra Jure Bučevića, a i njemu je to bio debi i prevažan i uspješan nastup na kojem mu od srca čestitam, i naše korepetitorice Ane Šabašov, znala sam da je sad vrijeme da uživam, da na drugoj izvedbi pogledam Peristil, katedralu, ljude oko sebe, da zarobim trenutak. S balkona sam u jednom trenutku pogledala cijeli Peristil, djevojku koja šeta u daljini, zvijezde, palaču, zvonik Sv. Duje i samo sam upijala ljepotu, a onda sam čula taj iskreni pljesak publike za koji živim. Moja mama, suprug i kćerkica najviše su mi to željeli – da uživam i radujem se. Ja skoro nikada ne pjevam doma i nemam svoje (poznate) ljude u publici, tako da je lijepo bilo vidjeti i osjetiti da dobronamjerna publika navija za vas. Zbog publike postojimo i iako njoj pjevamo, da bismo od sebe najviše dali upravo toj publici, moramo pjevati sebi. Biti svoji, voljeti sebe i svoj glas – biti autentični. Ja drugačije ne znam nego biti ono što jesam i mislim da je to jako bitno za svakog umjetnika. Kad ste svoji, publika vam vjeruje, a publika koja vjeruje ostvarenje je snova svakoga umjetnika. Nadam se da će me takva podrška pratiti cijeli život i da ću svojom umjetnošću puniti srca ljudi. Ako samo jedan od njih izađe nahranjene duše i puna srca, meni je to dovoljno i moja je misija ispunjena.
